Utorak, 15 lipnja

Kršćanstvo samožrtvovanja i kršćanstvo samoispunjenja


Istraživački novinar Michael S. Rose u pomalo uznemirujućoj knjizi naslova Goodbye, Good Men piše o problemima odgoja u sjemeništima i bogoslovijama u SAD-u tijekom nekoliko desetljeća dvadesetog stoljeća. Rose zaključuje da su seksualna zlostavljanja koja su pogodila crkvu u SAD-u svoj indirektan uzrok imala i u odgojnoj dekadenciji procesa odgoja budućih svećenika. Rose piše o različitim uzrocima odgojne dekadencije koji su nepovratno pogodili sjemeništa i bogoslovije zbog kojih se veliki broj sjemeništa i bogoslovija na kraju zatvorio i ugasio. Rose unutar teme kojom se bavi piše i o dva fenomena koji su u manjoj mjeri bili uzrok odgojne dekadencije, ali su na svoj način zanimljivi. Jedan fenomen možemo nazvati samožrtvovanje. Drugi možemo nazvati samoispunjenje.

Rose piše kako je dugo vremena u Crkvi prevladavao fenomen samožrtvovanja kao način shvaćanja kršćanskog poslanja i poziva. Samožrtvovanje nije nikakav mazohizam. U pitanju je svjesno i slobodno odricanje radi vječnog dobra, vječnosti, u konačnici radi Boga. Pišući o svećeničkom celibatu, Rose govori kako se celibat promatrao kao slobodno i svjesno samožrtvovanje. Samoća, odricanje od obiteljskog života, gledano je kao slobodno i svjesno odricanje u korist vječnosti.

Proširujući Roseovu misao recimo kako postoji kršćanstvo samožrtvovanja koje se temelji na teološkom uvjerenju ili, ako hoćete, vjeri u nadoknadu. Riječ je o nadoknadi koja kudikamo nadilazi samožrtvovanje. Međutim, da bi se to vjerovalo potrebno je vjerovati u vječnog Boga, u Krista kao onoga koji nadoknađuje ono čega se netko odriče.

Ova misao se ne odnosi samo na celibat, iako je Rose iznosi u kontekstu pitanja o celibatu. Odnosi se na bilo koji dio kršćanskog života. Kada se kršćanin odriče života, bogatstva, grijeha, on se na određeni način samožrtvuje radi vječne nadoknade. Kršćanstvo samožrtvovanja je besmisleno i beskorisno bez čvrste vjere u vječni život i uskrsnuće. Nije u pitanju materijalna, emotivna, psihološka nadoknada u vječnosti. U pitanju je vjera u vječnost, u Krista koja kršćanina ispunjava snagom da se samožrtvuje. Riječ je o teološkoj ideji koja se gradi na temeljima osobne vjere u vječni život, u vječnog Boga.

Kršćanstvo samožrtvovanja je teološka misao o postojanju života u kojem se samožrtvovanje ispunjava i pronalazi svoj konačni smisao. Drugim riječima, da se pridružimo Roseu, celibat bi bio besmislen i beskoristan bez ove teološke misli o vječnosti u kojoj Bog koji je ljubav daje smisao i puninu života onomu koji se samožrtvovao za Boga i Krista.

Na drugoj strani pronalazimo kršćanstvo samoispunjenja koje Rose karakterizira kao psihološki mehanizam uklanjanja samožrtvovanja. Kršćanstvo samoispunjenja je radikalno uklanjanje bilo kakvog odricanja jer je svako odricanje i svaka samožrtva u konačnici usmjerena protiv pojedinca. Odricanje od svega u korist osobnog samoispunjenja je temeljni pokretač ovog oblika kršćanstva. U pitanju je odbacivanje teološke misli utemeljene na vjeri kako postoji vječnost, vječni Bog, gdje samožrtva pronalazi svoje ispunjenje i smisao.

U kontekstu kršćanstva samoispunjenja celibat je, ako ćemo slijediti Rosea, prepreka koju se uklanja radi osobnog samoostvarenja. Načini na koji će se ta prepreka ukloniti mogu biti različiti i nije važno koji će biti. Temeljno je da je riječ o odricanju koji stoji kao prepreka osobnom samoispunjenu. U kršćanstvu samoispunjenja celibat je oblik opresije, represije, potiskivanja, dominacije, prikrivanja koje nema teološki karakter nego isključivo i samo psihološki. Za samca i introverta celibat je idealno sredstvo samoispunjenja. Za nekoga tko voli žene (ili muškarce, ili i jedne i druge) celibat je mučenje i potiskivanje. Za nekoga tko se bori za jednakost spolova, celibat je oblik represije nad muškarcima.

U kršćanstvu samoispunjenja u središtu promišljanja nisu svećenički poziv i celibat kao dar, nego kao psihološki momenti razvoja osobnosti muškarca. I jedno i drugo muškarac mora na ovaj ili onaj način nadići kako bi došao do samoispunjenja, bez obzira na način kako će to samoispunjenje ostvariti.

U kršćanstvu samožrtvovanja svećenički poziv i celibat se promatraju kao milosni Božji dar. Ni jedno ni drugo se ne trebaju nadići kako bi došlo do samoispunjenja, nego i jedno i drugo se integriraju u osobnost muškarca kako bi samoispunjenje došlo u obliku vječnosti, u obliku vječnog života s Bogom i Kristom. Kršćanstvo samožrtvovanja celibat promatra u kontekstu teologije i teološkog poimanja odnosa celibata, milosti i vječnosti, čime dolazi do zaključka da je celibat milosni nadnaravni dar koji se svjesno i slobodno prihvaća u perspektivi nadoknade, odnosno ispunjenja u vječnosti.

Kršćanstvo samoispunjenja celibat promatra u kontekstu psihološkog mehanizma i odnosa celibat, ja, prepreka, samoispunjenje, čime dolazi do zaključka da je celibat psihološki nametnuta kazna i represija koja služi potiskivanju seksualnosti, makar i ako ga se prihvati svjesno i slobodno. Drugim riječima, oslobođenje od celibata je oslobođenje potisnute seksualnosti, čime se samoispunjenje svodi na ljudsku (mušku) seksualnost. U kršćanstvu samoispunjenja muškarac je, makar ga svjesno i slobodno izabrao, psihološki zatvorenik svoje potisnute seksualnosti koju kršćanstvo samoispunjenja naziva celibatom.

Kršćanstvo samožrtvovanja celibat promatra kao nadnaravni dar u koji se muškarac slobodno i svjesno integrira kao cjelokupna ljudska osoba, uključujući i njegovu seksualnost, gdje se celibat vidi kao prostor slobode i sebedarja kroz služenje i darivanje zajednici. Drugim riječima, muškarac nije psihološki zatvorenik svoje potisnute seksualnosti, nego vjernik koji, svjestan nadnaravne dimenzije dara celibata, slobodno izabire celibat kao oblik samožrtvovanja za druge i kao prostor slobodnog darivanja samog sebe Bogu, odnosno Kristu.

Rose u svojoj knjizi između redova tvrdi da je jedan od uzroka zlostavljanja u SAD-u bila dominacija kršćanstva samoispunjenja koje je celibat svelo na psihološki zatvor, na psihološki represivni aparat nad muškarcem i njegovom seksualnošću, zbog čega je oslobođenje od celibata istovjetno oslobađanju muške seksualnosti, bez obzira kako je ona formirana i na koji je spol usmjerena. Odsutnost teološkog poimanja celibata kao milosnog dara koji svoje ispunjene i smisao zadobiva tek u vječnosti, u vječnom životu s Bogom i Kristom, dovelo je do toga, ističe Rose, da u nemalom broju američkih sjemeništa i bogoslovija celibat bude označen kao glavni i temeljni razlog zlostavljanja, jer mu se potpuno oduzela teološka dimenzija dara.

Jer ga se svelo na psihološki mehanizam represije i potiskivanja muške seksualnosti, smatralo se da će oslobođena muška seksualnost, što je istovjetno oslobođenju od celibata, dovesti do porasta zvanja i obnove Crkve u SAD-u. Međutim, efekt je bio suprotan i njegove posljedice još dugo će opterećivati Crkvu u SAD-u, ali i u cijelom svijetu.

U konačnici, kršćanstvo samožrtvovanja je teološko uvjerenje i vjera u postojanje vječnosti s Bogom i Kristom, gdje se postiže istinsko i konačno ispunjenje ljudskog života. Kršćanstvo samoispunjenja je psihološko uvjerenje kako su sva odricanja i žrtve u kršćanskom životu oblik potisnute ljudske seksualnosti i kako je vječnost puka projekcija potisnute seksualnosti koja se boji ovdje i sada uzeti sve u svoje ruke i apsolutno ostvariti sve svoje želje i fantazije.

Dakle riječ je o dva nepomirljiva stava koji se tiču teološkog poimanja i vjere u postojanje vječnosti, Boga i Krista, a time i svrhe, smisla i sadržaja svećeničkog celibata. Jer nije svejedno za onoga koji živi celibat prepoznaje li ga kao milosni Kristov dar ili ga promatra kao psihološki zatvor, kavez, opresiju i represiju potisnute seksualnosti, čak i onda kada ga je prihvatio svjesno i slobodno. Prije ili kasnije razlike isplivaju na površinu koja nije uvijek ugodna i s njom se nije lako pomiriti, ali to ne umanjuje njezinu stvarnost i prisutnost u životu i djelovanju Crkve.