Nikad ne bih pomislio kako se darovatelja može zamrziti. Kako se može planirati ubojstvo onoga koji mi je učinio dobro? Kako se može sahraniti u grob nekoga kome dugujem zahvalnost?
U meni postoji neka dubina koje se užasavam. Spremnost da uklonim s lica zemlje nekoga kome sam dužan, a on nije bio dužan ništa učiniti za mene. Ono ljudsko iskustvo kad izbjegavamo susret s onim tko je tek bio prema nama dobar i ništa drugo. Pokazao nam milosrđe i pružio nam ljubav.
Kao da u meni narasta želja biti više zao prema onom koji me ljubio i još uvijek voli. Nisam sviknut na ljubav i dobrotu, kao da iza njih uvijek vreba nečija dvoličnost koja me želi iskoristiti za sebe i svoje skrivene namjere. Nemogućim mi se čini otvoriti za ljubav. I ako joj se i otvaram, uvijek je to s oprezom i rezervom. Što hoće od mene taj koji me želi voljeti i ljubiti? I ne vjerujem kako neće od mene ništa zauzvrat.
Svjedočio sam velikim ljubavima koje su se brzo poput iznenadne oluje pretvarale u mržnju i činjenje zla. Čudio se kako je moguće od ljubim te i volim te takvom brzinom doći do ubit ću te. Ali, ti to znaš zar ne? Začuđujućom brzinom koja i danas zbunjuje odnos prema tebi se kretao od hosana do raspni ga.
Vjerujem kako je i tebe donekle iznenadio taj nagli preokret, možda ga nisi očekivao tako rano, ali očekivao ga jesi jer ti si znao što je u ljudskom srcu. I znao si to oduvijek i znaš i sada. I što si drugo mogao reći nego oprosti im jer ne znaju što čine. Da si rekao bilo što drugo ne bi se tako jasno shvatilo kako čovjek lako i jednostavno zamrzi do krvi onoga koji ga je ljubio i još uvijek ljubi.
Ta mračna dubina u meni koja me plaši jer nemam nad njom kontrolu, nijedan mi intelektualni i akademski uvid ne pomaže do kraja rasvijetliti što se nalazi na dnu te tame u čovjeku koja iznenada i munjevitom brzinom iz čovjeka izranja i obuzima ga. Izobličuje njegovo lice i naličje i pretvara ga u nešto što drugi ljudi kasnije kad se dubina povuče ne mogu odgonetnuti kako je u čovjeka ušlo i odakle. Ostaje im tako tajnovito i skriveno da su najdalje u svom istraživanju o tome došli do zaključka kako nemaju pravi odgovor.
I neobično je, zaista jest. Tu skrivenu dubinu u kojoj nema svjetla u čovjeku češće pokrenu nečija dobrota i ljubav prema njemu, nego li zlo koje trpi. Kao da negdje u sebi duboko iskonski ili radikalno čovjek proživljava ljubav i dobrotu kao bolest, a ne kao oslobođenje i spasenje, a zlo i mržnju kao normalne simptome jedne još uvijek do kraja neshvatljive egzistencije u svijetu.
Oprosti im jer ne znaju što čine rekao si. Je li moguće da ne shvaćamo mračnu dubinu u svakomu od nas, njezin razorni i rušilački potencijal kadar bez straha i krzmanja ubiti i samog Boga kad se za to ukazala prilika? Je li moguće da nas same nije strah onoga što u sebi nosimo kao oružje samouništenja i uništenja drugih i svijeta oko nas?
Nije li paradoksalno jednako kao i mučno svjedočiti kad ljudi od ljubim te prelaze na ubit ću te sve dok i sami ne počnemo osjećati, doživljavati, proživljavati i činiti to isto, pa nam to postaje normalno?
Uvijek sigurni kako se nama to nikada neće i ne smije dogoditi, iako nas mudriji od nas upozorava tko stoji neka pazi da ne padne. Od vlastite mračne dubine ne može se nigdje pobjeći jer je nosim u sebi gdje god idem i kamo god pođem. Tako srasla sa mnom da uništiti nju znači uništiti i samog sebe. Kako je se osloboditi, a da pri tom ni sam ne prestanem postojati? Možda tek u otvaranju za Riječ onoga koji govori oprosti im jer ne znaju što čine?
Možda on posjeduje nešto što nije od ovoga svijeta, nešto što može osvijetliti te mračne i duboke ponore i zidove koje nešto u meni nastanjuje, nešto što me neprestano nagovara i potiče da mrzim darovatelja, da prezirem dobrotu i odbacujem zahvalnost koju mu dugujem?
Možda on može otkriti tko je onaj u meni koji mi neprestano govori nije istina, nego kad to učiniš ti ćeš biti poput Boga, ti ćeš biti Bog i ti ćeš biti Riječ. Mogu li onome koji možda u sebi nosi svjetlo koje rasvjetljuje svakog čovjeka reći oprosti mi jer ne znam što činim?
Ne znam zašto te mrzim jer mi nikad nisi učinio zlo, ne znam zašto te želim ubiti iako je sav život i postojanje proizašlo i proizlazi iz tebe, ne znam zašto te prezirem iako bi jedini ti mogao sići nad mračnu dubinu u meni i osloboditi me straha koji ona u meni izaziva. Ne znam zašto to radim.
Je li to dovoljno opravdanje? Je li to objašnjenje mračne dubine koja me od vremena do vremena obuzme? Je li to ono što zovem tajnom zla, tajnom grijeha? Je li to onaj kojega zovem diabolosom, tužiteljem pred tvojim licem?
Mogu li se nadati da ćeš i meni reći oprosti mu jer ne zna što čini, čak i onda kad znam da ono što činim dolazi iz dubine u meni koju niti sam do kraja ne poznajem? Mogu li se spustiti u dubinu sebe, dodirnuti to skriveno tlo u meni, to dno gdje bih konačno otkrio zašto sam takav kakav jesam?
Ili mi ostaje neprestano propitivanje i nekakvo čuđenje nad onim kako čovjek može tako snažno mrziti onoga koji ga tako snažno voli i ljubi? Kako je to moguće?