Kršćanstvo dualizma
August Strindberg izazvao je skandal i zgražanje kada je objavio roman Ispovijed jednog luđaka. Roman opisuje njegov brak s barunicom Sirri Von Essen. Brutalna otvorenost, cinizam i sirova iskrenost kojom Strindberg opisuje svoj brak i svoju suprugu, ali i samog sebe priskrbila mu je titulu nekoga tko je neotesan, nekulturan i bezobrazan. Rijetko bi se u to vrijeme netko usudio na takav način opisati ono što se većinom događa između muškarca i žene unutar četiri zida. Iako danas takvih skandala ne manjka i dostupni su svakodnevno širokoj publici jedan ovakav roman bio je velika novost tog vremena. Realizam s kojim Strindberg opisuje odnose u braku uključujući intimu i seksualnost mnogima je bio neprihvatljiv i oduran. Međutim, ono što je bilo istovremeno privlačno mnogim čitateljima bio je odnos između idealne slike bračnih odnosa i njihove stvarnosti. Mnogi su čitali roman jer su na neki način po prvi put imali priliku vidjeti kako brak izgleda kao svakodnevni odnos između dvoje ljudi od krvi i mesa, za razliku od idealizirane slike koja je bila društveno korisna jer je štitila društvo od skandala i sablazni. Neki su čitali roman jer su u njemu pronalazili vjerojatno osobine i svog vlastitog braka.
Prekidajući nekakav zavjet šutnje Strindberg je istovremeno izazvao osudu, ali i divljenje kod čitatelja. Nije riječ o napadu na brak ili zahtjevu za njegovim ukidanjem. Riječ je o slomu jednog zamišljenog i pomalo opasnog dualizma, odnosno strogog razdvajanja idealnog braka i braka kao stvarnosti. Sablazan koju je Strindberg mogao izazvati svojim romanom odnosila se na taj dualizam. Čitatelji su se sablaznili jer je ukinuta granica između realnog i idealnog i pred njihovim očima je iskrsnuo brak kakav stvarno jest. Naravno da Strindberg ne opisuje brak samo i isključivo u negativnom svjetlu. Roman donosi i pozitivne aspekte braka i bračnog života. Ono što je uzbunilo tadašnju javnost vjerojatno je način na koji je Strindberg opisao svoj brak sa Sirri bez imalo idealiziranja i uljepšavanja kao i njegov izrazito nepravedan, neutemeljen i pun predrasuda odnos prema ženama.
Dualizam između idealnog i stvarnog braka koji se raspao pod teretom Stridbergovog romana i izazvao lavinu javnih reakcija koristan je kao polazna točka da opišemo fenomen kršćanskog dualizma koji se odnosi na odnos prema beženstvu u Katoličkoj Crkvi. Taj kršćanski dualizam sastoji se od dva momenta. Kršćanstvo poriva i kršćanstvo ljubavi. Odnos ova dva fenomena nije antagonistički kao da bi jedan bio idealan, a drugi realan. Jedan bi davao idealnu sliku, a drugi stvarnu sliku. Riječ je o dva pristupa istoj stvarnosti. Kršćanstvo poriva beženstvo povezuje ekskluzivno s pitanjem seksualnih odnosa, ali ne s pitanjem ljudske seksualnosti unutar teologije o čovjeku. Prema kršćanstvu poriva neoženjeni muškarac (svećenik) najčešće je netko tko svaki dan ima na raspolaganju ženu čijoj se napasti i zavođenju mora oduprijeti. Na taj način on postaje isključivo muškarac koji je opterećen seksualnošću, a žena se ponižava i degradira i pretvara u objekt na kojem se testira koliko je moguće othrvati se požudi ili seksualnom nagonu. Prema ovom kršćanstvu beženstvo je tek puki test sposobnosti muškarca da ne podlegne svojim hormonima. Ipak da bi dokazao da može izdržati on se mora svakodnevno upuštati u različite relacije sa ženama (ne nužno seksualne) koje imaju isti cilj: testiranje seksualnog poriva i sposobnosti da mu se ne podlegne.
Ovo kršćanstvo paradoksalno preporuča pa i zahtijeva da se treba prepustiti napasti i mogućnostima seksualnog poriva kako bi se ojačao život u beženstvu. Otprilike kao da vas netko savjetuje da benzinom pokušate ugasiti vatru. Ovo kršćanstvo je novijeg datuma i potaknuto je snažnom seksualnom objektivizacijom ženinog tijela i naglom eksplozijom i širokom dostupnošću pornografije. Ovo kršćanstvo je u nekim segmentima zahvatilo i ženu koja beženstvo svodi na pitanje na koji način privoljeti muškarca da popusti svom porivu. Iz ovog kršćanstva nerijetko nastaju nesretni i nezadovoljni brakovi i ljudi postaju ogorčeni pojedinci čiji se brak relativno brzo raspada i okončava jer je međusobni odnos sveden na ispunjavanje potreba seksualnog poriva. Ovo kršćanstvo postalo je i širi društveni, javni i medijski fenomen. S vremenom je postalo dominirajući način pristupa shvaćanju svrhe, smisla i sadržaja beženstva. Beženstvo se tako izjednačilo sa seksualnim nagonom koji se na silu i po cijenu velikih i teških psihičkih i fizičkih poremećaja kontrolira i suspreže, što izaziva različite devijacije u čovjeku, odnosno muškarcu.
Drugim riječima prema kršćanstvu poriva krize koje pogađaju Katoličku Crkvu isključivo su i apsolutno plod na silu i pod prijetnjom kazni i straha od paklenih muka suspregnutog muškog seksualnog poriva. Njegovo oslobađanje oslobodilo bi Katoličku Crkvu svih kriza u kojima se nalazi. U pitanju je kršćanstvo koje seksualni poriv i fenomen krize vjere promatra kao jednu te istu stvar. Identične su. Uklanjanjem ili ukidanjem svih granica i drugi fenomen bi nužno prestao i nestao. Kršćanstvo poriva je izrazito, ako smijemo tako reći, seksualizirano kršćanstvo beženstva, namjerno ili ne, odsječeno od teologije i specifične antropologije beženstva koje se temelji na teologiji i teološkom razumijevanju beženstva.
Na drugoj strani, iako u početcima Crkve snažno prisutno, kršćanstvo ljubavi kao da je danas rubni fenomen, neka vrsta povremene crkvene i teološke periferije makar se kanonsko pravo i moralna teologija trude koliko je moguće zadržati ga u fokusu govora o beženstvu. Razlog kritike kanonskog prava i moralne teologije kada se bave pitanjem beženstva treba tražiti u njihovom nastojanju da ostanu povezani s antropologijom čovjeka utemeljenom na teološkim temeljima za razliku od pojedinačnih teologija beženstva koje se više orijentiraju prema javnosti, medijima, trenutačnoj kulturnoj modi prožetoj snažnom objektivizacijom ljudske seksualnosti. Kršćanstvo ljubavi počinje kao teološka i antropološka refleksija nad onim razumijevanjem Boga koje o njemu govori kao o vječnoj i onostranoj ljubavi koja postoji i koja je živa. Ono se naslanja na Ivana i njegov govor o Bogu koji je ljubav, na Pavla i njegov govor o Bogu koji je tako ljubio svijet da je predao Sina za spasenje svijeta. Njegovo polazište je teološko, a ne seksualno. Kršćanstvo ljubavi ne polazi od seksualnog poriva nego od Boga kako bi pokušalo utemeljiti smisao, svrhu i sadržaj beženstva. Ono se oslanja na kršćansku vjeru u postojanje onostranosti koja živi i postoji kao Ljubav, odnosno kao Trojstvo ljubavi između tri božanske osobe.
Vjera u onostranost kršćanstva ljubavi nije bilo kakva vjera. Moguće je vjerovati u onostranost gdje postoji mir. Blaženstvo. Radost. Ali ne mora u onostranosti postojati ljubav. Međutim, kršćanstvo ljubavi je posebno po vjeri u onostranost gdje postoji i živi osoba koja je ljubav, odnosno Bog. I ono smisao beženstva traži i eventualno pronalazi u kršćanskoj vjeri u onostranu ljubav Boga prema čovjeku. Na onostranoj vjeri u Boga koji je ljubav počiva ne samo teologija beženstva nego i antropologija muškarca koji prihvaća beženstvo. Kao što je brak slika ljubavi između božanskih osoba u Trojstvu ili slika ljubavi kojom Krist ljubi Crkvu, beženstvo je iskustvo kršćanske nade i vjere da će muškarac u onostranosti biti ljubljen ljubavlju kojom Bog ljubi čovjeka i kojom Krist ljubi Crkvu.
Beženstvo postaje besmisleno bez ove specifične kršćanske vjere u onostranost i vječnost osobe koja postoji i koja je živa i koja će ljubiti muškarca radi njegovog slobodnog odricanja od bračne ljubavi. Kad kršćanstvo ljubavi dođe u krizu riječ je o krizi vjere u postojanje Boga koji je ljubav, ili u postojanje Krista koji ljubi Crkvu, ljubi čovjeka, ljubi i ženu i muškarca bilo da su u braku ili u beženstvu. Čini se onda ispravnim kada se govori o krizi beženstva (krizi celibata) govoriti o krizi vjere u postojanje onostranog i vječnog Boga koji je ljubav i otvoren za mogućnost da ljubi čovjeka. Međutim, ako nema kršćanske vjere u jednu takvu teološki shvaćenu onostranost, i beženstvo brzo gubi smisao i postaje optužba na račun Crkve kako na silu suzbija seksualni poriv muškarca.
Nije bez temelja tvrditi da je kriza celibata zapravo kriza vjere u uskrsnuće mrtvih i preobražen život s Kristom. Jer bez žive i stvarne onostranosti u koju se vjeruje i kojoj se nada kao živoj i stvarnoj Božjoj ljubavi koja je otvorena za ljubav prema muškarcu koji ovdje bira živjeti u beženstvu, razumljivo da će se beženstvo svesti isključivo na pitanje kontrole i samokontrole seksualnog poriva kod muškarca. Dok će žena u međuvremenu od suradnice u Božjem djelu stvaranja, bilo u braku ili posvećena Bogu, postati seksualizirani objekt na kome se mora i treba svakodnevno testirati sposobnost muškarca da kontrolira svoj seksualni poriv. Svođenje muškarca i žene na seksualne objekte, gdje se njihova međusobna ljubav, poštovanje i dostojanstvo dokazuje tako što će se ženu pretvoriti u opasnu seksualnu napast koju treba mrziti i od koje treba bježati, a muškarca prisiljavati da svakodnevno vježba svoj seksualni poriv (na već poniženoj i degradiranoj ženi, svedenoj na seksualni objekt) jer inače ne može drugačije biti muškarac, rezultat je sve veće i jače dominacije kršćanstva poriva koje svu teologiju beženstva i svu antropologiju muškarca i žene i u Crkvi i izvan nje svodi na pitanje seksualnog poriva i seksualnih odnosa. I pri tom potpuno odbacuje, čak i niječe, kršćanstvo ljubavi, odnosno isključuje kršćansku vjeru u onostranog Krista koji će nas ljubiti i nakon smrti. Odbacuje vjeru u vječni život i uskrsnuće koji su ipak nužni uvjeti da bi beženstvo muškarca u Crkvi imalo istinski smisao, svrhu i sadržaj i da bi se izbjeglo opasnost da se beženstvo pretvori u testiranje seksualnog poriva i ponižavanje, zlostavljanje i degradiranje žene kao seksualnog objekta i ponižavajući odnos prema ženi kao isključivo i ekskluzivno seksualnoj napasti i opasnosti za beženstvo, odnosno celibat.
