Propušteno

Ima one razočaranosti koja ne prestaje. Stalnog razmišljanja. Razdoblje života kad bivam svjestan propuštenih prilika. Ono stanje nutrine u kojem prebirem samog sebe i otkrivam kako je sve bilo do mene. Sve drugo bilo je tu. Postavljeno kako treba. Pripremljeno. Nije bilo prepreka. Mogao sam. Nitko me nije smetao.

Ono razdoblje kad se na nekoliko godina sve stvari u životu tako slože da čovjekovo bude htjeti i raditi. Nešto drugo čovjeka povuče u stranu. Možda neki drugi svijet. Druge ideje. Drugačije želje. Nove potrebe. Odjednom čovjek uporno kao da odgađa biti ono što treba biti. Biti ono što je izabrao. Živjeti ono na što je pozvan.

Jedno vrijeme u kojem je sve pripremljeno i trebam staviti ruku na plug, ali neprestano se osvrćem natrag. U tom osvrtanju natrag prolazi život. Mogućnosti se umanjuju. Iscrpljuju. I sve ih je manje. I negdje se odjednom pred mojom sviješću pojavi ono dotad nepoznato tko zna kako nastalo i na koji način u meni izraslo: mogao sam.

Da, mogao sam. Ipak, nisam. Dok su ruke na plugu i njiva se ore stalno je osvrtanje natrag. I tako onda biva sve polovično. Ništa se ne započinje kako bi se radi sebe i svoga mira privelo kraju. Prihvatiti i izvršiti poslanje do kraja. Bez obzira gdje se poslanje ostvaruje i kamo sam poslan. Svugdje i sve nezavršeno i nedovršeno. Svugdje i sve dopola i napola.

U župi nešto započeto i nikad kako treba dovršeno. U crkvenoj instituciji nešto započeto i nikad do kraja i kako treba dovršeno. I onda i ono biti svećenikom postane slično svemu nedovršenom tamo gdje sam bio poslan. I to je nekako napola, niti tamo niti ovamo.

Staviti ruku na plug i uporno se okretati natrag ne kreće se nigdje. Samo se prokleto stoji u mjestu i mašta o tome šta je se moglo i nije učinilo i laže samom sebi o tome što tek dolazi i što će se sve dovršiti.

Ali, ništa se neće kako treba privesti kraju. Sve će ostati na svom mjestu. I tako stagnacija, nedovršenost samog sebe i onoga što mi je povjereno da radim, vodim i upravljam trpi i pati. I zajedno s tim i ja sam.

Naravno na nekoga bi trebalo prebaciti odgovornost. Nekako skinuti sa sebe istinu o stalnom osvrtanju natrag, skinuti sa sebe to teško znanje kako mi je ruka uvijek bila na plugu, ali cijeli ja stojeći u mjestu bijah okrenut natrag.

Ima takvih nedovršenih svećeničkih života. I zvanja. Toliko se toga započelo, a ništa se nije dovršilo kako treba, čak niti sam čovjek. Kao da je i svećenik sam to postao i ostao na pola puta, nedovršen i nezavršen.

Tu će se roditi razočaranost. Ništa drugo doli ona bolna svijest kako stvarno nije bilo do drugih koliko god ja nastojao na druge prebaciti odgovornost i krivnju. Taj osjećaj nedovršenosti: mogao sam, trebao sam, mislio sam, morao sam…

Svi ti nedovršeni kondicionali jednog zvanja, poziva i poslanja koji svojim nedovršenostima u čovjeku rađaju razočaranjem u samog sebe. A vrijeme je kratko kažu Pisma, ali mišljah kao da se to ne odnosi na mene. Uvijek utješen onim ima još vremena nesvjestan kako sam time i prevaren. Sebe sam prevario. Nije to nitko drugi učinio.

Tako dok sam mlad ruka na plugu i cijeli ja okrenut u prošlost. Mlad sam još i već sam se odrekao ljepote obiteljskog života. I s rukom na plugu pronalazim surogate, zamjene. Ne primjećujem kako stojim u mjestu. Ne živim niti tamo niti ovdje. I tamo i ovdje živim istovremeno, ali mene nema nigdje kao cjeline. I tamo i ovamo je sve napola. Nedovršeno i nezavršeno.

I dalje je ruka na plugu. Mlad sam tek sam došao do daha od svih tih silnih školovanja, učenja i studiranja. I ruka je na plugu, a ja okrenut natrag. I odjednom se sve manje uči, obrazuje i čita i moj rječnik odjednom postaje sve siromašniji i polako gubim sposobnost znati prenijeti drugima ono što bih trebao.

I tako se pomalo uvuče i lijenost u mene. Kratki odmor i predah od spremanja za zvanje i poziv postaje dugi i neprekinuti odmor od svih ozbiljnijih obveza i poslova koje bih trebao raditi.

I ruka je na plugu, a ja okrenut natrag. Molit ću sutra i prekosutra, ne moram danas. I to danas postane svaki dan s malo ili nimalo molitve sve dok i najkraća molitva ne postane pretežak zahtjev i prevelik napor, a sve što molim činim iz straha i za to što moram.

I ruka je na plugu, a ja okrenut natrag. Bit će vremena za kajanje i ispravljanje krivih Drina i popravljanja loših cesta. Trebam malo biti i slobodan, dopustiti sebi i griješiti kad mi se prohtje i kad hoću.

I to treba malo biti slobodan postane toliko previše slobode da me pretvori u roba i onda gle čuda odjednom mrzim što sam slobodan činiti ono što ne želim, a ne znam kako prestati.

Sve to ponekad tako tiho i nevidljivo učini ta ruka koja nikako da krene gurati plug jer je nešto stalno vuče i vraća natrag. I tako prođe dobar dio svećeničkog života.

I ta njiva na koju sam poslan i koja mi je povjerena izgleda čudno. Dio uzoran, dio nije. Dio obrađen, dio zarastao i netaknut. Čak nijedna brazda nije stigla k svom kraju. Sve su izgleda započete, ali nijedna nije dovršena kako treba i do kraja.

I ja sam prvo sam zbunjen. Zar nisam orao na njivi Gospodnjoj, trošio se za Gospodnju njivu? Izgleda da nisam iako je meni izgledalo da jesam. I tu kad se izmaknem da malo njivu Gospodnju koja je meni bila povjerena osmotrim iz udaljenosti kako bih je svu zahvatio pogledom obuzme me malodušje i razočaranje.

I tek tad počinjem misliti da je bilo bolje da sam započeo s jednom brazdom i završio je kako treba i do kraja, negoli ovako gledati kako je sve bez nekakvog reda i rasporeda. Započeto i ništa završeno. Ali, sad je kasno raditi i ponovno započeti, ljudske snage su na izmaku i još se jedino može misliti dok se gleda njivu Gospodnju koja mi je bila povjerena.

Ako sam već mislio moliti, možda sam trebao samo to i posvetiti se tome? Ako sam već mislio baviti se teologijom, možda sam trebao samo to i posvetiti se tome? Ako sam mislio baviti se samo župom, možda sam trebao samo to i posvetiti se tome?

U toj nedovršenoj i nezavršenoj njivi Gospodnjoj i zaoranim brazdama koje nikad nisam do kraja završio, a tolike sam ih započeo vidim i samog sebe. Nedovršenog. Nezavršenog. Rezigniranog. Razočaranom.

A imao sam tako dobre prilike! Uvjete za poželjeti! Sve mije bilo pripremljeno. Drugi su spremali i pripremali njivu Gospodnju za mene, neki su očistili i pripremili plug, neki su ocrtali i zacrtali koliko je za mene dovoljno da orem i da se ne osvrćem natrag.

Sve mi je dano u ruke, mjera dobra i natresena dana je u moje ruke. Ja sam odgađao: ima vremena. Govoreći sebi ima vremena stajao sam nasred njive Gospodnje s rukom na plugu ne krećući se ni natrag ni naprijed. Krenuo bih pa stao. Ne ide. Preteško. Prezahtjevno. Ne valja. Što ili tko ne valja? Uvijek netko drugi. I nešto drugo.

Ovo je opet previše lako. Neozbiljno. Površno. Neću se ja spuštati na tu razinu. I tako bezbroj isprika i opravdanja s rukom na plugu i stajanjem u mjestu. I onda naglo kako to uvijek biva sa životom onoga koji misli da je život samo satkan od isprike kako uvijek ima vremena nađem se izvan njive Gospodnje.

Odjednom mi se otvore oči kao onim slijepcima iz Pisma i ugledam plodove svog rada i djelovanja. Mnoštvo međusobno nepovezanih brazdi, često međusobno isprepletenih tamo gdje nije tako trebalo biti i spojenih tamo gdje se one nisu trebale dodirnuti nego u miru ići odvojeno jedna pored druge.

Ali, najgore od svega niti jedna dovršena i završena do kraja. I onda me preplavi razočaranje? Zar sam sve to ja uradio? Odnosno nisam uradio što je trebalo? Izgleda da jesam.

I čini mi se kako se od krivog čovjeka koji se osjeća loše jer mu savjest ne da mira nedovršen i nezavršen čovjek može osjećati još gore. Jer ovaj je bar pokušao i nije uspio.

Ja nisam niti pokušao kako treba, sve je nekako ostalo niti tamo niti ovamo, pa i ja sam promatrajući te nedovršene brazde mojih poslanja, službi i crkvenih zadaća kao da se sam osjećam još gore od takva čovjeka. I razočaran sam u sebe, ali teško mi je to prihvatiti, pa svako malo pokušavam u drugom i drugima pronaći uzroke svojih nedovršenosti.

I onda mi nekad biva još i gore kad htio ili ne htio priznati i prihvatiti shvatim kako nije bilo do njih, nego je bilo do mene. I moje lakoće kojom sam uspio ne završiti i ne dovršiti samog sebe govoreći sebi i svojim crkvenim službama i zadaćama: mogao sam. To govorim sada. Prije sam govorio: ima vremena.

I onda se te dvije misli stope u jednu i tešku i razočaravajuću za mene samoga: mogao sam, ali nisam. Ne mogu i kad bih htio jer sad ipak više nema vremena.

A sve je bilo tako pripremljeno za mene samo sam trebao staviti ruke na plug i ne osvrtati se natrag.