Žena iz Magdale

Nitko je nije pitao kako se našla u toj situaciji. Kao što ih ni danas ne pitaju. Radije ih osuđuju. Predrasudama. Pretpostavkama. Zaista, kako je se našla tu gdje si je zatekao?

Je li imala teško djetinjstvo? Je li je otac ili netko od muške rodbine zlostavljao i prijetio kako nikome ne smije reći to će biti njihova mala tajna? Je li pokušala nešto reći majci, a ova joj je opalila šamar i slavodobitno uskliknula: zaslužila si!

U kakvoj je sredini odrasla i kako su promatrali žene u njezinom mjestu? Je li imala neki talent i nadala se kako bi se mogla školovati i razviti ga? Je li imala priliku ići u školu, obrazovati se i učiti? Ili je bez njezinog pristanka bilo odlučeno unaprijed kako njoj školovanje ne treba i kako su za nju već odredili što će i kako u životu raditi, za koga će se udati i koliko će djece roditi?

Što se dogodilo ženi iz Magdale pa si je pronašao tamo, zamalo kamenovanu? Jesu li joj umrli roditelji i ostala je bez podrške i oslonca? Je li ostala sama nakon iznenadne muževe smrti, samohrana majka djece kojoj nitko u mjestu nije želio pomoći? Kako bih volio znati njezin život! Ne zbog znatiželje. Svakako ne kako bih se naslađivao njezinom tragedijom i boli. Volio bih znati njezin život kako bih bolje shvatio. Kako bih imao više razumijevanja. Kako bih imao širi i dublji pogled od rulje s kamenjem u rukama.

Oni ništa ne znaju o njezinu životu. I kad bi znali kakva je tragedija ili patnja dovela u situaciju u kojoj se našla oni bi je svejedno kamenovali da nije bilo tebe. Takva je rulja. Krdo bez pamćenja, krdo bez sjećanja, čopor bez ikakve empatije i sposobnosti da se uživi u čovjekovu prošlost i tragični životni put koji ga je doveo u situaciju grijeha.

Pisma nisu sigurna je li žena koju su htjeli kamenovati žena iz Magdale. Ili je to bila žena koju si oslobodio od grijeha? Zamišljam kako je žena uhvaćena u preljubu upravo žena iz Magdale.

Jedna od tolikih koju je netko još kao djevojčicu psihički, fizički i seksualno zlostavljao uz svesrdnu podršku šutnjom i okretanjem glave svih onih koji su joj trebali pomoći. Jedna od tolikih kojoj je netko bez njezinog pristanka unaprijed odredio život i sudbinu i budućnost. Jedna od onih koja je ostala bez podrške jer je cijeli svoj život posvetila odgoju i brizi za djecu.

I kad je ostala sama bilo je lako izbaciti na ulicu zajedno s njenom djecom. Jedna od tolikih koju su oduvijek učili kako je ona nevažna i kako su školovanje i obrazovanje nešto što je protiv zakona i uzusa vjere u kojoj je odrasla i odgojena. Jedna od onih koja hladna kao led potpuno odvojena od svoga tijela prodaje samu sebe kako bi se prehranila i preživjela. Jedna od onih bezbrojnih i bezimenih koje svakodnevno udaraju, tuku i ubijaju u prijenosima uživo dok krvožedna rulja zdušno navija ponavljajući riječi njezine majke: tako joj i treba zaslužila je!

Što si pisao u pijesku rabbi Isuse dok je rulja čekala da presudiš u korist njezinih ubojica i silovatelja, onih koji su joj branili da bude samostalna i da sama zarađuje svoj kruh i da bude slobodna? Što si pisao rabbi Isuse dok je rulja čekala da se obruši kamenjem na ženu iz Magdale iako je i ona i dijete Božje i slika Božja? Što si pisao rabbi Isuse?

Zamišljam kako ne pišeš samo grijehe onih koji su je htjeli na smrt ubiti kamenjem. Zamišljam kako si pisao i njezin život. Sve ono što je žena iz Magdale preživjela. Sve njezine traume i torture. Sva njezina zlostavljanja koja je bila prisiljena podnijeti i na njih šutjeti.

Zamišljam kako si u pijesak i prašinu pisao njezin život i pored njezinog života grijehe onih koji su joj nanijeli zlo. Pa si tako u pijesak zapisao grijeh njezinog oca, brata ili strica, onoga poremećenog uma koji je zlostavljao.

 Pa si tako u pijesak zapisao grijeh njezinog vjerskog starješine, katehete, vjeroučitelja, onoga koji je njenim roditeljima govorio kako nije po Božju da se ona školuje i obrazuje. Pa si tako u pijesak i prašinu zapisao grijeh njezinih učitelja i nastavnika koji su čim je malo odrasla počeli dobacivati neumjesne i nepristojne komentare na račun njezinog tijela.

Pa si tako polako i strpljivo u pijesak i prašinu zapisao cijeli njezin tragični život, a u stupcu prašine pored zapisao si svaki pojedinačni grijeh i ime i prezime svakog onog koji je primorao na tragediju i trpljenje. I onda kad si završio pisanje, a trajalo je dugo, rulja je bila nestrpljiva ustao i rekao onima s kamenjem u ruci: tko od vas ovdje nije na listi zločinaca protiv nje neka slobodno na nju prvi baci kamen.

I zamišljam te silne i samouvjerene pravednike kako prilaze i stoje iznad rukopisa u prašini. Gledaju dvije kolone. U jednoj koloni patnja žene iz Magdale.  U drugoj koloni ime i prezime svakoga od njih kao i zlo koje joj je učinio. Od djetinjstva, pa do trenutka kad si ti naišao i vidio što se događa i što se sprema ženi iz Magdale. Svi su bili tu. I svatko je vidio svoje zlo koje joj je učinio. I rulja se brzo razišla. Pokunjeni čopor se raspao.

Žalosno je da se nitko nije ispričao ženi iz Magdale. Nitko joj nije rekao: oprosti što sam te zlostavljao, ponižavao, obezvrjeđivao. Nitko. Kukavice samo su se šutke razišli nadajući se nitko neće saznati za zlo koje su joj učinili.

Ali, ti si znao što joj se dogodilo. Ti si znao. Kako bih volio biti poput tebe! Imati taj milosrdni stav prema ženi iz Magdale.  I širok pogled na njezin teški i tragični život. Barem do dana kad si je ti pronašao. I učinio ono za što mi nemamo hrabrosti. Prihvatiti ženu iz Magdale. I pomoći joj. Zaštiti je.

Još uvijek umišljeni da smo jedini pravedni s kamenjem u rukama se skrivamo. I čekamo da odeš. Mi smo rulja. I čopor.