Trajni đakonat i njegovo značenje

U okviru Svete godine 2025. od 21. do 23. veljače slavljen je Jubilej đakona, a na njemu je sudjelovalo preko 6.000 hodočasnika iz stotinjak zemalja. Prigoda je to da se podsjetimo značenja đakonata, osobito trajnog, te da zavirimo u statističke podatke o broju trajnih đakona u svijetu.

Što je đakonat?

Đakonat je prvi stupanj svetog reda, a spominje se još u Novom zavjetu, i to kao riječ đakon oko 30 puta, a kao đakonat u svjetlu služenja 70 puta. Osobito je bio uvriježen kao karitativna i liturgijska služba, iako do danas nije cjelovito istraženo što je ona sve obuhvaćala. Moglo bi se reći da je zlatno doba đakonata 3. i 4. st., a onda dolazi do promjene razumijevanja đakonske službe i njezina vezivanja uz neke svjetovne elemente, što je bitno utjecalo na zamiranja đakonata, tako da se on od 9. ili 10. st. do najnovijeg vremena održao tek kao prijelazna služba do prezbiterata.

Prepoznavajući vrijednost izvornog značenja đakonata, a na temelju čak 2150 prethodnih preporuka i poticaja, Drugi vatikanski sabor odlučio ga je obnoviti kao poseban i trajan stupanj hijerarhije usvajanjem teksta dogmatske konstitucije o Crkvi Lumen gentium od 21. studenoga 1964., u kojoj u br. 29 navodi da se na đakone ne polažu ruke za svećeništvo, nego za služenje. U istom broju obrazlaže da to služenje znači:

„svečano dijeliti krst, čuvati i dijeliti euharistiju, u ime Crkve prisustvovati ženidbi i blagoslivljati je, nositi popudbinu umirućima, čitati vjernicima Sveto pismo, poučavati i poticati narod, predvoditi bogoštovlje i molitve vjernika, dijeliti blagoslovine te voditi obred sprovoda i pokopa“.

Na temelju smjernica Drugog vatikanskog sabora papa Pavao VI. obnovio je trajni đakonat apostolskim pismom u obliku motuproprija Sacrum diaconatus ordinem od 18. lipnja 1967. U njemu se navodi da mladići koji su pozvani na đakonat ne mogu biti mlađi od 25 godina, da trebaju obdržavati celibat, biti prokušana života i proći đakonsku izobrazbu u trajanju od barem tri godine (br. 4-10). Također, u đakonat mogu biti primljeni i oženjeni muškarci, ne mlađi od 35 godina i uz uvjet da imaju ženin pristanak te da svojim bračnim i obiteljskim životom potvrđuju kršćansku čestitost (br. 11-17).

O prvim trajnim đakonima

Prvi trajni đakoni, petorica oženjenih muškaraca, u Katoličkoj Crkvi zaređeni su u Njemačkoj, u Nadbiskupiji Köln. Bilo je to 28. travnja 1968. Uskoro su uslijedila ređenja za trajne đakone i u drugim njemačkim biskupijama, a potom se to proširilo i drugdje u svijetu. U rujnu 1982. tadašnja Biskupska konferencija Jugoslavije odlučila je obnoviti trajni đakonat za svoje područje, a izrađene Norme o ponovnoj uspostavi trajnog đakonata odobrio je papa Ivan Pavao II. 17. prosinca 1983. One su kasnije ponešto izmijenjene i dopunjene.

U Hrvatskoj je prvi trajni đakon zaređen 1993., a bio je to vlč. Frane Beroš. Ređen je po rukama tadašnjeg hvarskog biskupa Slobodana Štambuka u rodnoj župi u Nerežišćima na Braču, ali za Nadbiskupiju München i Freising, gdje je i bio na službi sve do umirovljenja 2015., kada se vratio u mjesto rođenja.

Prvi je za trajnog đakona u Hrvatskoj zaređen vlč. Zdravko Ticl iz župe Stražeman u Požeškoj biskupiji. Bilo je to 23. rujna 2001. god. Drugi je vlč. Ivan Tutiš iz Tovarnika u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji, a zaređen je 30. listopada 2005. Obojica su oženjena i očevi su više djece. Prva sedmorica trajnih đakona Zagrebačke nadbiskupije zaređena su 8. prosinca 2008.

Vrijedno je spomenuti i da je 1998. Kongregacija za katolički odgoj izdala Temeljne propise o formaciji trajnih đakona, a u istom je dokumentu i uz zajedničku uvodnu deklaraciju Kongregacija za kler objavila Direktorij za službu i život trajnih đakona. Uz to, nakon raspada Jugoslavije, a na temelju Normi o ponovnoj uspostavi trajnog đakonata BKJ iz 1983., Biskupska konferencija Bosne i Hercegovine izdala je 14. srpnja 1999. istoimene norme prilagođene novim prilikama, a Hrvatska biskupska konferencija to je učinila za svoje područje 2003. god. dokumentom pod nazivom Temeljni propisi za formaciju trajnih đakona.

Broj trajnih đakona u svijetu

Prema tablicama iz zadnjeg izdanja Crkvene knjige statistike, ažurirane 31. prosinca 2022., ne može se sa sigurnošću reći koliko ima ukupno trajnih đakona jer pronalazimo više nepreciznih podataka. Čini se da se pogreške odnose na netočno zbrajanje i da bi, kada se to ispravi, podaci trebali biti ovakvi:

Podaci o trajnim đakonima u cijeloj Katoličkoj Crkvi pokazuju da njihov broj u odnosu na prethodnu godinu raste na svim kontinentima, osim Oceanije, gdje je u neznatnom padu. Znatan porast bilježi se u Americi i Europi, no vjerojatno je i razumijevanje đakonata na tim kontinentima drukčije nego u ostalim dijelovima svijeta i to povećanje ne mora nužno značiti i kvalitetu.

Zaključak

Iako se obnova đakonata čini kao vrijedan pastoralan pothvat, ipak ostaje pitanje koliko su danas trajni đakoni uopće potrebni i crkveno korisni. Većinu onoga što oni rade mogu činiti i nezaređeni laici, osobito vjeroučitelji i drugi teolozi, a ostaje upitno koliko se stvarno bave služenjem na karitativnom području, što bi im, uz posluživanje u bogoslužju, trebala biti primarna zadaća. Štoviše, stječe se dojam da je njihovo djelovanje razapeto između dviju nepotrebnih i štetnih krajnosti. Prva se odnosi na činjenicu kako mnogi svećenici đakone vide tek kao volontere i pomoćnike kojima rado prepuštaju one obveze koje sami žele izbjeći jer zahtijevaju ozbiljniji intelektualni, duhovni ili fizički napor, poput propovijedanja, kateheze, vođenja sprovodnih obreda, krštavanja, sudjelovanja kod ženidbe, dijeljenja pričesti i popudbine itd., a druga se odnosi na sve veći broji laika koji žele ostvariti crkvenu karijeru i biti viđeni za oltarom, a takav oblik klerikalizma vjerojatno ne zaobilazi ni đakonat.

Stoga bi pitanju đakonata trebalo pristupiti vrlo ozbiljno, kako ne bi dolazilo do raskoraka između onoga što je zamišljeno i crkvenim dokumentima proklamirano i onoga kako se to ostvaruje u konkretnim prilikama. Nadamo se da će Jubilej đakona tome pridonijeti.