Liturgijsko odijelo, oltar, vjerovanje i molitva vjernih
Žrtvenik, kamen zaglavni, simbolizira Krista
Kad god se nađemo na euharistijskom slavlju, osjećamo kako se tamo u svetištu nešto osobito zbiva. Pratimo pobožno čine, slušamo riječi i pjevamo, te pri tom sjedimo, klečimo ili stojimo. Sudjelujemo, dakle, u predviđenom obredu skladno i ujednačeno. I opažamo kako postoje neki važni elemente za slavlje toga najvećega blaga kojega Crkva posjeduje i slavi. Svećenik prije Mise oblači liturgijsko odijelo, a za vrijeme obreda uz oltar gore svijeće.
U svečanim pak zgodama koristi se miris tamjana, a sveta Misa služi se na svetištu oltara. Zašto svećenik kod bogoslužnih čina oblači posebno odijelo? To se može najbolje objasniti kad se pogleda što u svečanim zgodama čine druga zvanja: veleposlanici, rektori sveučilišta, sudci i gradonačelnici koji oblače frakove, nose lance oko vrata, svečane ogrtače i kape na glavi. Zašto? Razlog je u tomu što oni kao službenici nisu privatne osobe, nego zastupaju druge. Veleposlanik zastupa svoju zemlju, rektor sveučilište, a gradonačelnik žitelje svoga grada.
I svećenik nije privatna osoba, nego poput Mojsija pred Bogom zastupa svoj narod. Zbog toga nije prikladno doći za oltar u odijelu u kojem hoda na ulici i po tržnici. Stoga, u prigodi svetih obreda on oblači blagoslovljeno liturgijsko ruho u kojem pristupa k oltaru dostojanstveno i sa strahopoštovanjem. Oltar je uvijek bio glavni inventar crkve. To se osobito može zapaziti na početku slavlja kad svećenik prilazi oltaru, duboko se nakloni i poljubi ga. Oltar predstavlja i simbolizira Krista kojega se pozdravlja naklonom i poljupcem. U crkvi se drukčije ponašamo nego na ulici. Ne hoda se kao po tržnici, niti se razgovara kao u gostionici. U tom posvećenom prostoru naklonom glave i poklecanjem odajemo počast oltaru koji predstavlja Krista.
Što vjerujemo o Euharistiji?
Dok razmišljamo o svetoj Misi, posebice zahvaljujemo Isusu što je htio trajno ostati među nama po Euharistiji koja je središte naše vjere i kršćanskoga života. A ona se zbiva upravo na oltaru gdje Krist postaje naša hrana i naša popudbina i jedini posrednik između Boga i ljudi. On je čudesno prisutan među nama, pa nas svojim tijelom liječi i hrani za život vječni. Od onoga svetoga i svečanoga trenutka u Dvorani Posljednje večere, kad je odredio svojim apostolima neka to čine njemu na spomen, obnavlja se isto pod svakom svetom Misom. Obnavlja se na nekrvan način milost križa i otkupljenja. Teče i struji novi Božji život koji nam je Krist zaslužio svojom mukom, smrću i uskrsnućem. On leži na oltaru kao žrtvovano, ali živo Janje Božje koje „oduzima grijeh svijeta“ (Iv 1, 29).
U tumačenju misnih dijelova došli smo do vjerovanja kojih imaju dva obrasca: Apostolsko i Nicejsko-carigradsko koje je sastavljeno je na dva crkvena sabora, u Niceji (325.) i u Carigradu (381.). U četvrtom stoljeću, naime, bio je neki župnik u Aleksandriji imenom Arije, koji je počeo propovijedati narodu da Isus nije bio Bog, nego „običan čovjek kao i mi“. Mnogi su prihvatili njegove zamisli, pa su biskupi odlučili sazvati sabor i sastali se u Niceji (325.) gdje su osudili Arija i napisali Vjerovanje u kojem se veli da „vjerujemo u jednoga Boga i u Isusa Krista, jedinorođenoga Sina Božjega, pravoga Boga od pravoga Boga, istobitna s Ocem, po kome je sve stvoreno“. Tom formulacijom jasno je rečeno da je Isus pravi Bog i pravi čovjek. Tek što je Arije osuđen, pojavio se neki drugi heretik, Macedonije, koji je tvrdio kako „Duh Sveti nije Bog“. Opet su se okupili biskupi u Carigradu (381.) i osudili to novo krivovjerje, pa u Vjerovanje dodali: „Vjerujem u Duha Svetoga, Gospodina i životvorca koji se s Ocem i Sinom skupa časti i zajedno slavi; koji je govorio po prorocima“.
Iznova dolazi k nama i posadašnjuje svoju žrtvu
Važno je, dakle, znati temelje naše vjere i kršćanstva, pa to ljubomorno čuvati i upoznati koliko god je više moguće. Jer, vjera nije nerazumna, niti je protiv razuma. Dapače, najbolje je kad to dvoje ruku pod ruku putuju skupa. Simbolično je što prvi dio Mise, Služba riječi, završava vjerovanjem i molitvom vjernih koja potječe iz prvoga stoljeća kršćanstva. Tada je, naime, u svakom većem mjestu bila skupina vjernika koji nisu bili kršteni, a tražili su da budu primljeni u kršćansku zajednicu. Zvali su ih katekumenima. Njih se oglašavalo pred narodom i dopuštalo im se biti na Misi do propovijedi i vjerovanja. Nakon Vjerovanja, đakon bi objavio „neka oglašeni napuste crkvu“. Kad su „oglašeni“ (katekumeni) izašli (jer nekršteni nisu smjeli biti kod žrtvenoga dijela Mise), u crkvi su ostali sami vjernici, koji bi onda molili za potrebe Crkve i svijeta. Zato se i zove molitva vjernih (bez oglašenika), ili sveopća molitva jer se moli za potrebe čitavoga svijeta s četiri glavne nakane: za Crkvu (papu, biskupa i svećenike), za svijet, za bolesne, siromahe i umiruće te za konkretne potrebe zajednice.
Molitva vjernika, kao zadnji čin Službe riječi, bila je u prošlosti poput mosta prema drugom velikom dijelu misne žrtve. Nakon što smo formulirali svoje molbe, želje i nakane, uputili smo Kristu koji je nekoć živio među nama. A onda umro, pokopan, uskrsnuo i uzašao Ocu na nebo. No, po svetoj Misi on iznova dolazi k nama i posadašnjuje svoju žrtvu križa. U Misi se obnavljaju na nekrvan način njegova muka i smrt, uskrsnuće i uzašašće. Ponovo, dakle, s ovoga svijeta Krist odlazi k svome Ocu. Prije nego uziđe i ode u nebo, mi Mu donosimo bilježnicu svojih potreba i nakana, kako bi ih u žrtvi Mise stavio u kalež i predao nebeskom Ocu da ih primi i usliši. „O sveta gozbo na kojoj se Krist blaguje. Slavi se spomen muke njegove; duša se napunja milošću i daje nam se zalog buduće slave. Kruh s neba dao si njima, koji svaku slast u sebi ima“. Amen.