Markovo evanđelje, Petrovo sagledanje
Pozorna raščlamba teksta Evanđelja po Marku otkriva kako je to evanđelje prenijelo Petrovo poučavanje. Markov književni raspored, sa svojim propovijedanjem „iz množine u jedninu“ i neusporediva učestalost Petrova imena, to potvrđuju.
Spomenuli smo Richarda Bauckhama, profesora emeritusa Novoga Zavjeta na Sveučilištu sv. Andrije u Škotskoj, zbog njegova pomna raščlanjivanja osobnih imena u evanđeljima (vidi ovdje), raščlanjivanja koje potvrđuje povijesnost tih spisa i njihovu učinkovitu podudarnost s kontekstom Svete Zemlje u doba Isusa iz Nazareta. Bauckhamova monografija Jesus and the Eyewitnesses. The Gospel as Eyewitness Testimony [Isus i očevidci: Evanđelje kao svjedočanstvo očevidaca], zapravo je rudnik tragova naznačenih u evanđeljima koji otkrivaju narav iskazâ očevidaca.
Prethodna dva članka (vidi ovdje i ovdje) posvetili smo dataciji Evanđelja po Marku i njegovoj povezanosti s Petrovim propovijedanjem u gradu Rimu, usredotočujući se na vanjska svjedočanstva. Baukham se, naprotiv, usmjerava na raščlanu teksta, pronalazeći prilično izričite tragove Petrove nazočnosti u Drugom evanđelju.
Prije svega, važna brojevna činjenica. Ime Šimuna ili Petra ne samo da se prvo pojavljuje u markovskom spisu (isključujući, jasno, ime Isusovo), u izvješću o pozivu prvih učenika (usp. 1, 16–20), nego se pojavljuje čak 23 puta, češće nego u druga dva sinoptička evanđelja. Zapravo, u Marka se ime Šimuna Petra pojavljuje kao svaka 432. riječ, a Mateja i Luke kao svaka 654., odnosno 670. riječ po redu. Ta činjenica sama po sebi možda nije toliko znakovita, ali se mora razmotriti zajedno s dva druga jedinstvena svojstva najkraćega od sinoptikâ.
Obnavljajući staro istraživanje koje je proveo Cuthbert Hamilton Turner (1860.–1930.),[1] Baukham stavlja pod povećalo književni raspored (redoslijed izraza u rečenici) tipičan za Marka, koji on krsti kao „the plural-to-singular narrative device“ („način pripovijedanja iz množine u jedninu“).
Riječ je o dvadeset i jednom odlomku u kojima glagol u trećoj osobi množine, bez određena subjekta, odmah prati glagol u jednini ili zamjenica koja se odnosi samo na Isusa. Nekoliko primjera može pomoći u razumijevanju. Zgoda s opsjednutim Gerazencem uvodi se ovako:
„Stigoše na onu stranu mora, u kraj gerazenski. Čim iziđe iz lađe, odmah Mu iz grobnica pohiti u susret neki čovjek s nečistim duhom“ (5, 1–2).
Drugi primjer:
„Sutradan su izlazili iz Betanije, a On ogladnje (11, 12).
Može se vidjeti nagli prijelaz iz množine, bez precizna upućivanja na nositelja, iako je jasno da je riječ o učenicima, u jedninu, koja se odnosi na Isusa.
Ta književni redoslijed nalazi se kad god se uvode pokreti ili promjene Isusa i njegovih učenika. Prema Turneru i Bauckhamu, treća osoba množine bila bi preinaka koju je Marko napravio u Petrovu pripovijedanju, koje je namjesto toga imalo prvu osobu množine; „mi“ koju je rabio
„očevidac komu je množina došla prirodno, jer je i sam sudionik događaja o kojima izvješćuje“ (Jesus and the Eyewitnesses, str. 158).
Ta Markova značajka
„prikladno čini sagledavanje Petra i onih koji su mu najbliži prevladavajućom perspektivom (unutarnjim fokusiranjem) u evanđeoskom pripovijedanju. I tako omogućuje čitateljima da podijele razumijevanje očevidca o događajima koje Petrovo iskazivanje utjelovljuje“ (str. 164).
Međutim, uporaba pripovijednoga postupka „množina u jedninu“ ne znači da je Marko jednostavno samo zapisao ili prepisao Petrovo usmeno propovijedanje, ispravljajući prvu osobu množine u treću; niti bi se, naprotiv, to trebalo smatrati pukim književnim postupkom. Naprotiv, to je važan trag za razumijevanje da je Petar glavni izvor koji je evanđelist koristio, u skladu s vrlo drevnim Papijinim svjedočanstvom.
Drugi, jako bitan vid jest jedinstveno tumačenje osebujnosti koju Petar dobiva u Drugom evanđelju, gdje se Petar ističe nad svim ostalim nositeljima radnje, uz izuzetak Isusa, zbog naznaka svoje osobnosti, do te mjere da je izrađen profil njegovove osobnosti. Njega se prepoznaje kao žestoka čovjeka, poduzetna, ponekad previše nagla, odana, ali previše samouvjerena, itd.
Bauckham istodobno ističe da se pojedinačno Petrova osoba uvijek pojavljuje u sklopu skupine učenika, osim prigodom zatajivanja. Ako se uzmu, primjerice, ispovijest vjere (8, 27–33), zgoda preobraženja (9, 5–6) ili predviđanje zatajivanja (14, 27–31) – u tim se izvješćima Petrov lik ne razlikuje prema koordinatama psihološkoga samoopažanja ili autobiografskoga sjećanja, nego uvijek kao pojedinačni glas iz skupine učenika.
Učinak toga fenomena Bauckham je dobro objasnio:
„Kada Petar preuzme ulogu imenovane osobe u nekom prizoru, čitateljima ili slušateljima se izričitije dodjeljuje Petrovo sagledanje događaja. Sada ne gledaju samo iz skupine učenika, nego s učenikom koji je u tom trenutku drukčiji od ostalih. Oni ne vide samo Isusa nego i ostale učenike s Petrove točke gledišta“ (str. 168).
Riječ je o još jednoj značajki koja ističe Petrovo gledište „iza“ Markova pripovijedanja. Pogled „mi“ kroz pripovijedni redoslijed „množine u jedninu“ i pogled „ja“ u slučajevima u kojima se Petar pojavljuje pojedinačno u skupini učenika, zajedno s prvim elementom koji smo primijetili, naime učestalošću Šimuna Petra u jednini u tom evanđelju, pridonose potvrdi da Markovo Evanđelje „u mnogo većoj mjeri od ostalih predstavlja Petrovo sagledanje Isusove povijesti“ (str. 171). Nadalje, dvostruko pripovijedno sagledanje, „mi“ i „ja“, jasno daje do znanja da iza Evanđelja po Markovu ne stoje samo autobiografska sjećanja prvoga od apostola, nego i njegovo propovijedanje. Ona odražava
„način na koji je Petar […] prenosio skup predaja očevidaca koje su on i ostali članovi Dvanaestorice službeno uobličili i proglasili“ (str. 180)
te istodobno čuva potankosti o osobnosti toga posebnoga svjedoka.
[1] Cuthbert Hamilton Turner, Marcan Usage: Notes Critical and Exegetical, on the Second Gospel [Markova poraba: Kritičke i egzegetske bilješke o Drugom evanđelju], The Journal of Theological Studies (Oxford), 25/1924., br. 100, str. 377–386; 26/1925., br. 101, str. 12–20; br. 102, str. 145–156; br. 103, str. 225–240; br. 104, str. 337–346; 27/1926., str. 58–62; 28/1927., str. 9–30; 349–362; 29/1928., str. 275–289 i 346–361.
