Milosrdni Otac u životu blažene Marije Propetog Petković

Marija Petković rođena je 10. prosinca 1892. u Blatu na Korčuli. Kao djevojčica pokazuje posebnu ljubav prema molitvi, prema bolesnima i siromasima. Na poticaj dubrovačkoga biskupa Josipa Marčelića na svetkovinu Navještenja Gospodnjega 1919. Marija Petković postavlja temelje svoje buduće redovničke zajednice Kćeri milosrđa koja se osniva na blagdan sv. Franje Asiškoga 1920. Utemeljiteljici je novo ime Marija od Propetog Petković. Sveta Stolica potvrđuje konstitucije 1956. Marija je umrla u Rimu, 9. srpnja 1966. Tijelo joj se nalazi u samostanskoj kapelici Kćeri milosrđa u Blatu na Korčuli. Papa Ivan Pavao II. proglašava je blaženom u Dubrovniku 6. lipnja 2003. Spomendan bl. Marije Propetog Petković slavi se 9. srpnja.

U hrvatskom riječ milosrđe sastavljena je od „milo srce“, tj. pokazati prema nekom nevoljniku. Riječ je osobito značajna po tome što je jedna od osam izgovorenih u Isusovim blaženstvima na Gori (Mt 5,7). Ali dok druga blaženstva popunjavaju neke ljudske praznine, na zemlji neispunjene čežnje i očekivanja, milosrdni će imati za nebesku nagradu „milo za drago“, tj. kako na zemlji, tako i na nebu. Milosrdnima Milosrđe!

Zemaljski otac. Prvo iskustvo milosrđa Marija doživljava u svojoj vlastitoj obitelji. I to od oca Antuna. Ona je svoga oca iskustveno doživljavala kao ideal, čovjeka poštena, istinita, šutljiva, radina, kao oca milosrđa. Bijaše milosrdan osobito prema siromasima, koje ne razlikovaše od svoje trinaestero djece. U takvim uvjetima lako joj bijaše prenijeti sliku zemaljskoga tate na nebeskog Oca, Abbu. U svojoj trinaestoj godini, na Malu Gospu 1905., prije nego pođe na Prvu svetu Pričest zatraži od roditelja oproštenje i blagoslov. Kada ponizno kleknu pred oca da u njega zamoli oproštenje, on joj je tronutim glasom uzvrati: „Ćerce, ti me nijesi nikad ražalostila, ti si me uvijek slušala“. Kćeri poslušna! Nezaboravna uspomena radosna i pohvalna djetinjstva! Eto i autentična dokaza ljubavi. Tko kaže da me ljubi, slušat će me, zapovijedi će moje opsluživati, ječe nam u ušima Isusove riječi (usp. Iv 17,10.14).

Međutim, Marija navodi kako stjecaše spoznaju i potrebu milosrđa i iz susreta s ljudima. Sjeća se kako osta taknuta bijedom, siromaštvom, bolešću i umiranjem jedne napuštene djevojke. Nju pohodi, njezinu životnu priču sasluša, Božjim je riječima utješi, a na osobit način donoseći joj hranu više puta i prateći je dok je umirala.

Utisnuto ime Kristovo. Kada bijaše vrijeme prvih zavjeta i primanje redovničkog imena, ona u sebi potajno priželjkivaše Isusovo ime: „ako sam Njegova, da bi to milostivo potvrdio s imenom, jer kad zaručnica se vjenča za jednog, dobiva njegovo ime, i ja da želim, pa bila gdje bila, ako mi je oprostio grijehe, da se zovem Njegovim Imenom. I željela sam da se zovem Propetog Isusa, ali nikom nijesam to nikad spomenula…“. Dok je bila u svijetu trećoretkinja, nosila je krsno ime Marija. No fra Marijan Stašić, duhovnik, predloži biskupu Marčeliću da se Marija zove od Propetog Isusa. I biskup to rado prihvati. Bijaše to 1920. godine.

Milosrđe Oca nebeskoga: Marija Propetog bijaše zanesena Isusovom prispodobom o rasipnom sinu, i još više o „rasipnijem“ Ocu, rasipnijem po milosti i milosrđu.

U razmatranju 29. studenoga 1935. ima pred sobom samo Božje milosrđe. Bog za nas umire na križu da nam otvori riznicu milosrđa i vječnog blaženstva. I od nas On traži milosrđe, da budemo u slici njegovoj bližnjemu milosrdni. I na sudu će od nas tražiti račun od milosrđa. „Bijah gladan, bijah žedan, bijah gol, bijah tužan, zapušten… i nijeste me nahranili, utješili… I od mene će tražiti račun milosrđa…“

Dne 3. prosinca 1935., vjerojatno nakon dobro obavljene ispovijedi, sva ushićena pjeva Božjem milosrđu: „Nikad više neću, preslatka Ljubavi, izgubiti pouzdanje u Tvoje milosrđe – pa me strašili grijesi moji i najteže. Ti ćeš mi ih bar pri smrti dignuti i baciti u more i dignuti mi ih ispred očiju – kako si mi ih danas dignuo i pokazao Tvoje veliko preslatko milosrđe! Tvoje milosrđe kako očisti dušu i postaje bjelja od snijega!“

Slično duhovno iskustvo ima i pri svršetku duhovnih vježbi, 6. prosinca 1935: „Ali Ti si me vidio kako gorko plakah, što Te uvrijedih, i mnogo puta si me milostivo tješio; i sada kad se sve Te nevjere i grijesi mi se prikazaše veliki – neoprostivi, padoh u očaj – plakah u gorkoj boli i vapih, da, iako sam mrtva, da me milost Tvoja oživi. Ti si kazao: ’Tko vjeruje, i ako umre, živjet će’, i rekao si: ’ustani’, i ustala sam i pala prvo Ocu nebeskom u naručaj“.

Dok razmatra o Posljednjoj večeri prenosi se duhom, podsjeća se primljene milosti i uzdiše: „Isuse, je li moguće… Oh velikog milosrđa i milosti Tvoje…“.

Marija je svojoj Družbi htjela dati ime „Kćeri Božje ljubavi“, ali kako je takva družba već postojala, novu je zajednicu nazvala „Kćeri milosrđa“. Očito i njezino vlastito iskustvo imađaše udjela u tome nazivu.

Isusovo smilovanje. Ima jedna legenda koja, ako nije događajno točna, jest vrlo poučna. A kaže kako je negdje nekad neki čovjek nesretno pao u jamu. Još je doduše bio na životu, ali nikakve šanse da se iz jame izbavi i da preživi.

U međuvremenu naiđe tuda Buda, utemeljitelj budizma, i veli tomu u jami jadniku: „Žao mi te, brate, ali ti pomoći ne mogu“. Naiđe potom Muhamed i kaže tomu što za pomoć vapi: „Žao mi te iz dna duše, ne mogu ti pomoći, ali ako se kakogod izvučeš, dođi k meni, dat ću ti savjet da drugi put ne padneš u jamu“.

Naiđe napokon Isus, Sin Božji, pogleda nevoljnika, smilova se nad njim, šutke ga dohvati za ruku, izvuče iz jame, odvede ga u neki dom zdravlja, plati za nj oporavak i boravak… Eto tako, svi ljudi ovoga svijeta, pa i sami utemeljitelji velikih religija, trebaju pomoć Božju, Isusovu, da ih izvuče iz mračne jame i iz bespomoćna sažaljenja. Njihova je ljudska samilost dirljiva, ali bez učinkovite milosti. A u Isusa je samilost i milost – jedno te isto. Toga su ponajbolje svjesni kršćanski utemeljitelji i utemeljiteljice raznih redova i družba. Štoviše, prva iskra njihove svijesti jest u tome da su sami bespomoćni pred Svemoćnim, kojemu vape da ih izbavi iz vlastite jame na javu, kako bi bili oruđe i znak Božje ljubavi ljudima oko sebe.

Dok je bila u traženju volje Božje i ispitivanju želi li Bog s pomoću nje osnovati posebnu redovničku družbu, svjesna svoje sumnje, grješnosti i klonuća, preko sluge Božjega Josipa Langa, pomoćnoga biskupa zagrebačkoga, koji joj 1923. reče da je djelo njezino „djelo Božje“, dade se svom dušom i poletom da odgovori zahtjevu srca, potrebama ljudi i volji Božjoj.

I doista, s. Marija od Propetog Isukrsta donese Crkvi u Hrvata i općoj Katoličkoj Crkvi poseban sjaj Božjega dara ili karizme u očitovanju milosrđa Božjega. Bog nju vođaše posebnim iskustvom svijesti o vlastitoj njezinoj praznini i nemoći. Bog nam ne će iz života patnju izbrisati, jer nas njome želi izbrusiti. To je bolno iskustvo ljudske slabosti i nemoći da se sami spasimo unatoč našoj želji. Ali i iskustvo beskrajna povjerenja u Božje smilovanje, milosrđe i milost. Blažena je Marija velika vjesnica Božje milosti, kći Očeva milosrđa. A koji je odnos između suda milosrđa i suda pravde kazuje nam Bog na usta Jakova, brata Gospodnjega: „nemilosrdan je sud onome tko ne čini milosrđa; a milosrđe likuje nad sudom“ (Jak 2,13).

Marija je očito izabrala najbolji dio koji joj se ne će oduzeti!

Vidi opširniji prikaz, s bilješkama, u knjizi Kćeri poslušna, 2. dopunjeno izdanje, Mostar, 2004., str. 64-69.