Sveti Filip i Jakov
1. Biografski podaci
Istočna crkva ne slavi zajedno ova dva apostola, a u Rimu se oni zajedno štuju nakon što su im relikvije pohranjene u bazilici Dvanaest apostola. Ta bazilika, sagrađena već u 4. st., u 6. stoljeću, za pape Pelagija I. i Ivana III., iz temelja je ponovno sagrađena i posvećena 1. svibnja 570. Zbog toga se toga dana slavio zajednički blagdan ove dvojice apostola. Tako je bilo sve do 1955., kada je papa Pio XII. odredio da se 1. svibnja slavi Sv. Josip Radnik, a blagdan sv. Filipa i Jakova je tada prebačen na 11. svibnja. Reformom Rimskog kalendara 1969. ovaj se blagdan slavi 3. svibnja, kako je to i danas.[1]
a) Sv. Filip
Rimski martirologij vrlo kratko prikazuje život sv. Filipa apostola:
„Dana 3. svibnja blagdan je svetih Filipa i Jakova Apostola. Filip je poput Petra i Andrije bio rodom iz Betsaide. Bio je učenik Ivana Krstitelja. Gospodin ga je pozvao da ga slijedi.“[2]
Filip je bio među prvima koje je Isus pozvao da ga slijedi, a on je Isusu doveo Natanaela:[3]
„Isus nađe Filipa i reče mu: ‘Pođi za mnom!’ Filip je bio iz Betsaide, iz grada Andrijina i Petrova. Filip nađe Natanaela i javi mu: ‘Našli smo onoga o kome je pisao Mojsije u Zakonu i Proroci: Isusa, sina Josipova, iz Nazareta.’ Reče mu Natanael: ‘Iz Nazareta da može biti što dobro?’ Kaže mu Filip: ‘Dođi i vidi.’“ (Iv 1,43-46)
Ivan također spominje Filipa u zgodi čudesnog umnažanja kruha i riba:
„Isus podigne oči i ugleda kako silan svijet dolazi k njemu pa upita Filipa: ‘Gdje da kupimo kruha da ovi blaguju?’ To reče kušajući ga; jer znao je što će učiniti. Odgovori mu Filip: ‘Za dvjesta denara kruha ne bi bilo dosta da svaki nešto malo dobije.’“ (Iv 6,5-7)
Nadalje, Filipu se obraćaju neki Grci koji su željeli vidjeti Isusa (Iv 12,20-22), a na posljednjoj večeri Filip kaže Isusu: „Pokaži nam Oca i dosta nam je.“ (Iv 14,8) O kasnijem Filipovu životu ne znamo ništa sa sigurnošću. Prema predaji više je godina navješćivao evanđelje među Skitima zajedno sa svoje dvije kćeri koje su bile djevice. Prema drugoj predaji Filip je došao u grad Hierapolis gdje se štovala neka golema zmija. Filip je pomoću križa učinio da zmija nestane. Međutim iza nje je ostao strašan smrad od kojeg su mnogi umrli, među kojima i kraljev sin kojega je Filip oživio pomoću križa, nakon čega su se mnogi obratili. Poganski svećenici toga svetišta dali su Filipa ubiti. Sahranjen je u Hierapolisu. Nakon što je taj grad teško stradao u potresu, Filipovi su zemni ostaci preneseni u Carigrad, a kasnije u Rim. U ikonografiji se Filip prikazuje s latinskim križem ili pak s križem u obliku grčkog slova tau pričvršćenog na vrhu štapa. Uz njega se prikazuje i zmaj u spomen na spomenuto čudo sa zmijom.
b) Sv. Jakov
Rimski martirologij ovako govori o apostolu Jakovu:
„Jakov, sin Alfejev, kod Latina se običava izjednačavati s bratom Gospodinovim, prozvanim Pravednik, koji je prvi upravljao jeruzalemskom Crkvom, te nakon što je izbila raspra o obrezanju, prihvatio Petrovo mišljenje, da se učenicima iz poganstva ne nameće stari jaram. Svoj apostolat je doskora okrunio mučeništvom.“[4]
Jednako tako i u Časoslovu se izjednačuje apostol Jakov Alfejev s Jakovom, Gospodinovim bratom i piscem Jakovljeve poslanice:
„Jakov, bratić Gospodinov, sin Alfejev, upravljao je jeruzalemskom Crkvom. Napisao je jednu poslanicu. Provodio je strog život i mnoge je Židove obratio na vjeru. Mučeništvo je podnio godine 62.“[5]
Ovdje je, međutim, riječ je o apostolu Jakovu Alfejevu koji se redovito naziva Jakovom Mlađim, dok je Jakov Stariji sin Zebedejev i brat apostola Ivana. O Jakovu Alfejevu sa sigurnošću znamo samo to, da je uvršten u popis apostola (usp. Mt 10,2-4; Mk 3,14-19; Lk 6,13-16; Dj 1,13). Tek prema kasnijoj kršćanskoj predaji on bi bio Isusov rođak („brat Gospodinov“), prvi Jeruzalemski biskup i pisac Jakovljeve poslanice. Euzebije Cezarejski smatra da je on bio Josipov sin iz prethodnog braka.[6] Prema istoj predaji bio je on bačen s vrha hrama i nakon što je to preživio, bio je dotučen (valjarskom) toljagom. Zbog toga se u ikonografiji apostol Jakov prikazuje s toljagom, oružjem mučeništva. Međutim, današnja istraživanja smatraju da apostol Jakov Alfejev, član Dvanaestorice, nije onaj Jakov za kojega se kaže da je „Gospodinov brat“ (usp. k 6,3), zvan Pravedni i koji je bio prvi Jeruzalemski biskup.[7] Dakle, Jakov, Gospodinov brat nije bio član Dvanaestorice, nego jednostavno netko od Isusove rodbine. Jednako tako egzegeti danas tvrde da Jakov Alfejev nije pisac Jakovljeve poslanice, nego je to vjerojatno bio Jakov, „Gospodinov brat“. Prema tome, jedino što sa sigurnošću znamo o Jakovu Alfejevu jest to, da se nalazi u popisu apostola kao jedan od Dvanaestorice. Kao što smo vidjeli, i sâm se Rimski martirologij „ograđuje“ govoreći da je u Latina tek „uobičajeno“ izjednačavati Jakova Alfejeva i Jakova, Gospodinova brata, dok Časoslov „bez ograde“ izjednačava Jakova apostola i Jakova, Gospodinova brata, odnosno bratića.
2. Misa blagdana sv. Filipa i Jakova
a) Misna čitanja[8]
1 Kor 15,1-8
Dozivljem vam, braćo, u pamet evanđelje koje vam navijestih, koje primiste, u kome stojite, po kojem se spasavate, ako držite što sam vam navijestio; osim ako uzalud povjerovaste. Doista, predadoh vam ponajprije što i primih: Krist umrije za grijehe naše po Pismima; bi pokopan i uskrišen treći dan po Pismima; ukaza se Kefi, zatim dvanaestorici. Potom se ukaza braći, kojih bijaše više od pet stotina zajedno; većina ih još i sada živi, a neki usnuše. Zatim se ukaza Jakovu, onda svim apostolima. Najposlije, kao nedonoščetu, ukaza se i meni.
Ovdje Pavao govori o Jakovu, kojega ne ubraja u Dvanaestoricu. Kao što vidimo, i izbor čitanja o ovome blagdanu apostola Filipa i Jakova slijedi ono što je „uobičajeno u Latina“, to jest izjednačava Apostola Jakova Alfejeva s Jakovom, poglavarom jeruzalemske Crkve.
Iv 14,6-14
Reče Isus Tomi: „Ja sam Put i Istina i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni. Da ste upoznali mene, i Oca biste moga upoznali. Od sada ga i poznajete i vidjeli ste ga.“ Kaže mu Filip: „Gospodine, pokaži nam Oca i dosta nam je!“ Nato će mu Isus: „Filipe, toliko sam vremena s vama i još me ne poznaš? Tko je vidio mene, vidio je i Oca. Kako ti onda kažeš: ‘Pokaži nam Oca’? Ne vjeruješ li da sam ja u Ocu i Otac u meni? Riječi koje vam govorim, od sebe ne govorim: Otac koji prebiva u meni čini djela svoja. Vjerujte mi: ja sam u Ocu i Otac u meni. Ako ne inače, zbog samih djela vjerujte. Zaista, zaista, kažem vam: Tko vjeruje u mene, činit će djela koja ja činim; da veća će od njih činiti jer ja odlazim Ocu. I što god zaištete u moje ime, učinit ću, da se proslavi Otac u Sinu. Ako me što zaištete u moje ime, učinit ću.“
Evanđelje donosi već spomenuti dijalog apostola Filipa i Isusa. Filip je svojim pitanjem potaknuo Isusa da kaže da je on, Isus, u božanstvu izjednačen s Ocem. U isto vrijeme Isus nadalje prorokuje da će apostoli, nakon njegova odlaska Ocu, činiti i veća djela od onih koja je on činio.
b) Misne molitve
U prethodnom misalu misne molitve ovoga blagdana, preuzete iz Grgurovog sakramentara (br. 479-481), razmjerno su jednostavne. Važeći misal sve tri molitve – puno bogatije od onih iz prethodnog misala – preuzima iz Pariškog misala.[9]
Zborna
Bože, ti nas svake godine razveseljuješ nebeskom proslavom svetih apostola Filipa i Jakova. Po njihovim molitvama daj i nama udio u otajstvu muke i uskrsnuća tvoga Jedinorođenca, da te zauvijek gledamo licem u lice.[10]
Molitva na svoj način sažima evanđelje mise ovoga blagdana. Isus učenicima kaže da nitko ne dolazi Ocu osim po njemu, a molitva govori o tome da mi uzimamo udjela u Isusovoj smrti i u njegovu uskrsnuću. Vjernici dolaze k Ocu po vazmenom otajstvu Kristove smrti i uskrsnuća. Moli se također da vjernici zavrijede u vječnosti gledati Boga, što se također ostvaruje po Kristu koji u spomenutom evanđelju za sebe kaže: „Tko je vidio mene, vidio je i Oca.“[11]
Darovna
Primi, Gospodine, darove koje ti prinosimo o blagdanu apostola Filipa i Jakova; molimo te, obdari nas čistom i neokaljanom pobožnošću.[12]
Vjernici mole da ih Bog obdari „čistom i neokaljanom pobožnošću“, što je preuzeto iz Jakovljeve poslanice : „Bogoljubnost čista i neokaljana jest: zauzimati se za sirote i udovice u njihovoj nevolji, čuvati se neokaljanim od ovoga svijeta.“ (Jak 1,27) Valja, međutim, naglasiti da dosadašnji prijevodi ovoga retka kažu „Čista i neokaljana pobožnost“, kako je prevedeno i u našoj molitvi.[13] Osim toga, Jakovljev tekst prema Vulgati glasi: „Religio munda et immaculata apud Deum“, a latinski izvornik molitve također uzima isti termin: religio.[14]
Popričesna
Gospodine, po ovoj pričesti očisti nam srce da zajedno s apostolima Filipom i Jakovom tebe vidimo u tvom Sinu i imamo život vječni.[15]
Molitva se naslanja na spomenuti evanđeoski tekst. Kršćani Boga susreću u Kristu, koji je „slika Boga nevidljivoga“ (Kol 1,15), onako kako sâm Isus kaže: „Tko je vidio mene, vidio je i Oca.“
Zaključimo. Misne molitve, preuzete iz Pariškog misala, sažimaju ono što Pismo kazuje o ova dva apostola, s time, da se apostolu Jakovu Alfejevu pridaje ono što stoji u Jakovljevoj poslanici koja se pripisuje Jakovu, bratu Gospodinovu. I ovdje je dobro napomenuti da nad misnim molitvama valja (barem koji puta) zastati, jer one izražavaju vjeru Crkve, što onda može biti korisna građa i za homiliju.
[1] Za povijesne podatke usp. M. GRGIĆ, Filip Apostol, u: A. BADURINA (prir.), Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, Zagreb, 1985., 228; M. GRGIĆ, Jakov Mlađi, u: A. BADURINA (prir.), Isto, 291; A. ADAM, slaviti crkvenu godinu, Sarajevo, 2003., 199-200; R. E. BROWN, Uvod u Novi zavjet, Zagreb, 2008., 731-733; W. J. HARRINGTON, Uvod u Novi zavjet, Zagreb, 1983., 54. 371; EUZEBIJE CEZAREJSKI, Crkvena povijest, 22,2; 23,3.10-18, Split, 2004., 250-251.291-293.
[2] Martyrologium Romanum, Vatikan, 22004., 267-268.
[3] Natanael se redovito izjednačava s apostolom Bartolomejem.
[4] Martyrologium Romanum, Vatikan, 22004., 268.
[5] Časoslov rimskoga obreda, 2, Zagreb, 1984., 1289.
[6] Tako tvrde Klement Aleksandrijski, Origen i Euzebije Cezarejski.
[7] To jednako tvrdi i Euzebije Cezarejski. Isti pisac (Nav. dj., 23,2, 290) opisuje Jakova kao nazireja: „Jakov je bio svet od majčine utrobe. Vino ni opojno piće nije pio niti je mesa jeo. Britva mu nije prešla preko glave. Uljem se nije mazao niti se služio kupatilom.“
[8] Prvo čitanje prethodnog misala je Mudr 5,1-5 („A pravednik će se vedro sučeliti s onima koji ga tlačiše.“), a evanđelje je Iv 14,1-13 („Neka se ne uznemiruje srce vaše! Vjerujte u Boga i u mene vjerujte!“).
[9] Missale Parisiense, Pariz, 1738., 535-536.
[10] Latinski: Deus, qui nos annua apostolorum Philippi et Iacobi festivitate laetificas, da nobis, ipsorum precibus, in Unigeniti tui passione et resurrectione consortium, ut ad perpetuam tui visionem pervenire mereamur.
[11] O tome da vjernici postaju dionici Kristove božanske naravi tako da postaju dionici njegove muke i smrti govori se također u: 2 Pt 1,4; Rim 6,5; Fil 3,10-11.
[12] Latinski: Suscipe, Domine, munera quae pro apostolorum Philippi et Iacobi festivitate deferimus, et immaculatam nobis religionem mundamque largire.
[13] Usp. D. KNIEWALD (prir.) Rimski misal, Zagreb, 21930., 422; N. ŽUVIĆ (prir.), Čitanja i evanđelja na nedjelje i blagdane u crkvenoj godini, Zagreb, 1940., 59; J. RADIĆ (prir.), Misal za sve dane u godini, Makarska, 1967., 321.
[14] Zanimljivo je da se latinska riječ religio ovdje prevodi riječju pobožnost, dok se u važećem misalu ta ista riječ prevodi riječju bogoslužje (zborna molitva 31. prosinca) a na drugim mjestima riječju vjera (zborna molitva 22. nedjelje kroz godinu, zborna molitva danje mise Sv. Petra i Pavla te popričesna molitva Sv. Leona Velikoga).
[15] Latinski: Purifica, quaesumus, Domine, mentes nostras per haec sancta quae sumpsimus, ut, cum apostolis Philippo et Iacobo te in Filio contemplantes, vitam habere mereamur aeternam.
