Molitva u Lukinu evanđelju
Zavirimo li u konkordanciju Novoga zavjeta o pojmovima „moliti“, „molitva“, „mjesta molitve“, oni se najčešće nalaze u Lukinu dvojakom djelu (Lukino evanđelje i Djela apostolska). Prema Luki ranokršćanska je zajednica „bila postojana u molitvi“ (Dj 1,14; 2, 42), Savao/Pavao se moli (Dj 9,11; 22,17), Petar moli (Dj 10,9; 11,5), satnik Kornelije moli (10,4.30s.).
Molitva je imala učinak: zajednica moli za oslobađanje Petrova utamničenja (Dj 12,5.12). Učinkovita je također molitva Pavlova i Sile u zatvoru u okovima (Dj 16,25s.). Petar molitvom uskrisuje Tabitu (Dj 9,40), Pavao također molitvom ozdravlja Publijeva oca od srdobolje i ognjice (Dj 28,8). Poznate su također molitve prigodom oproštaja (Dj 13,3; 21,5), kod važnoga čina o reizboru apostola Mateja (Dj 1,24), postavljanja u službu „sedam muževa“ u službu posluživanja kod stola (Dj 6,6) ili postavljanja starješina po crkvama (Dj 14,23).
Pogled u Lukino evanđelje potvrđuje spomenutu sliku: ni u jednom drugom evanđelju – prvenstveno u odnosu na Isusa – nije riječ o molitvi koliko kod Luke. U svim odlučujućim situacijama Isus kod Luke uzima stanku za molitvu, za razliku kod Marka i Mateja. Ovo je utoliko zanimljivije jer su ova tri evanđelja, tzv. sinoptička, literarno međusobno povezana. Tako Luka u izvješću o Isusovu krštenju (Lk 3,21–22) – koje je preuzeo od Marka – dodatno unosi da Isus moli, dok Marko i Matej govore samo o njegovu krštenju (Mk 1,9–11; Mt 3,13–17). Kod Luke se kaže: Kad se krstio sav narod, krstio se i Isus. I dok se molio, rastvori se nebo (Lk 3,21). Rastvaranje neba i izvanredni događaj koji je slijedio, uključno proklamaciju Ti si Sin moj, Ljubljeni! (Lk 3,22), predstavljeni su kao posljedica krštenja i molitve. Ili, ako bacimo pogled na drugo mjesto, na preobraženje (Lk 9,28–36), nebeski glas također proklamira Isusa kao Sina Božjega. I ovdje Lukin opis sadrži dodatno molitvu: Isus … uziđe na goru da se pomoli. I dok se molio, izgled mu se lica izmijeni, a odjeća sjajem zasja (Lk 9,28s.).
Isus se često povlačio na molitvu (Lk 5,16; 9,18), tako prije izbora dvanaestorice: Onih dana iziđe na goru da se pomoli. I provede noć moleći se Bogu (Lk 6,12). Tako se poučavanje molitvi Očenaš kod Luke ne pojavljuje samo usputno, kao na primjer kod Mateja (Mt 6,7–13), nego učenici izričito mole Učitelja da ih nauči moliti: Jednom je Isus na nekom mjestu molio. Čim presta, reče mu jedan od učenika: ‘Gospodine, nauči nas moliti kao što je i Ivan naučio svoje učenike (Lk 11,1).
Imajući ovo u motrištu, čudno je da nailazimo na dvije prispodobe koje su sadržane samo kod Luke, kojima je tema molitva. To su ustrajnost u molitvi, gdje je riječ o sudcu i udovici (Lk 18,1–8), te o farizeju i cariniku (Lk 18,9–14). Konačno, Isusova molitva na Maslinskoj gori kod Luke također je zorno opisana. Isus se u smrtnoj muci usrdno molio. I bijaše znoj njegov kao kaplje krvi koje su padale na zemlju (Lk 22,43s.).
Luku se može u određenom smislu opisati kao evanđelista molitve. Molitva u Lukinu dvojakom djelu ima izvanrednu ulogu; u središnjim se mjestima u Lukinu evanđelju i Djelima apostolskim moli. Dojam je da je Luka htio trećoj generaciji ranokršćana (Male Azije; tj. današnje Turske i Rima), kršćanima većinom pridošlima s poganstva, posebno istaknuti potrebu molitve. Naime oni su bili u neizvjesnosti o mogućem skorom ponovnom pojavku Isusa (paruzije) i napetosti između bogatih i siromašnih.
