Vrijeme


U Pismima čitam kako sve ima svoje vrijeme. Neka od tih vremena sam proživio. Neka ću proživjeti. Možda. Neka neću doživjeti. I ja imam svoje vrijeme. I kao što Pismo kaže slično i ja danas imam vrijeme samoće, i vrijeme usamljenosti. Vrijeme u obitelji, a bez obitelji. Vrijeme u zajednici, a bez zajednice. Vrijeme protiv obitelji. Vrijeme protiv zajednice. Imam i vrijeme bez tebe. I vrijeme protiv tebe. Vrijeme u kojem čekam odgovor koji ne dolazi. Imam i vrijeme kada mi sve ide kako treba i ne trebam te. Imam i vrijeme tragedije i patnje kad ti se stidljivo vraćam misleći kako me nećeš primiti.

Imam vrijeme kad se ne plašim ni koga, pa čak ni tebe. Kao i vrijeme kad me plaši i moja sjena jer sam previše slab kako bih se borio. Imam vrijeme kad pripadam obitelji, ali su između nas nastale duboke podjele i nerazumijevanja i sad smo u vremenu bez susreta. Imam i vrijeme kada pripadam zajednici, ali ne razumijemo jedni druge i između nas traju sukobi, nesuglasice, optužbe i prijetnje.

Nema stabilnog vremena. Ako je išta stabilno u njegovim mijenama i smjenama to si ti. Tvoj odnos prema meni koji me poučava kako si ti izvan vremena. Nemaš vrijeme, ali imaš vječnost. Onaj koji posjeduje vječnost ima i razumijevanja i strpljenja. On me drugačije vidi. On posjeduje ono što meni nedostaje. Čvrstoću. Stabilnost. Sposobnost čekanja.

Između redaka Pisma o nestalnosti i nesigurnosti postojanja provlači se prisutnost onoga koji govori kako je on onaj koji jest. I takvog manje-više svi tražimo. Odbacujem ga kad umislim kako je moje vrijeme neprolazno. I meni se ne može dogoditi ono što se događa drugima. Slabost. Starost. Bolest. I smrt. A kad se približi ono vrijeme kroz koje naslućujem kako sam imao svoje vrijeme i kako ga uskoro više neću imati bojažljivo se obraćam tebi.

Pitam se sad kad je vrijeme kratko kako ću nadoknaditi nezahvalnost zahvalnošću? Zlo dobrim? Mržnju ljubavlju? Imao sam vrijeme kad sam trebao živjeti zahvalnost, dobrotu i ljubav. Odgađao sam uvjeravajući sebe i druge kako ima još vremena. Sve ga ja manje, a nepregledna vremena nepotrebne mržnje, nezahvalnosti i bešćutnosti protežu se unedogled natrag u moju prošlost. Mislio sam kako je moje vrijeme zadnje. I posljednje. I kako poslije mog vremena više ne slijedi ništa. Uvjeren kako je prestalo i tvoje vrijeme. Vrijeme Boga. I vrijeme Krista. Uvjeren kako više nema odgovornosti i savjesti. Vrijeme protiv tebe. Vrijeme ustanka. I vrijeme pobune. Vrijeme odbacivanja jer nisam do kraja razumijevao zašto mi se događa u životu sve ono što se dogodilo.

A ti kao mudar poznavatelj vremena već si me u Pismima poučio da ako se uhvatim mača od mača ću i poginuti.

Ako je moje vrijeme bilo vrijeme mržnje i odbacivanja takav će biti moj kraj. U zadnjim trenutcima života proživljavat ću vrijeme straha. Vrijeme agonije i vrijeme očaja jer se preda mnom otvara ponor svršetka. Tamo nema nikakvog vremena, čak ni vremena praznine, možda ni vremena pakla i muke.

Moje vrijeme mi nikad nije pripadalo. Nisam bio njegov vlasnik. Nad njim nisam imao moć. Bez obzira kakvo vrijeme postoji o kojem Pismo govori u onoj Knjizi Propovjednika za mene i za sve nas postoji tek jedno vrijeme. I nijedno drugo. Darovano vrijeme. A to je vrijeme nepredvidivo. Ono se može naglo i iznenada okončati. To je vrijeme koje se ne vraća i nitko ga ne može dobiti natrag. Neponovljivo vrijeme koje prati neponovljivost mene, mog života i postojanja u svijetu.

Trebao sam mudrije iskoristiti to vrijeme. Možda puno više ljubeći i praštajući, nego potajno mrzeći i zavideći čekajući na priliku za osvetu. Kaže Propovjednik kako sve ima svoje vrijeme. Nisam bio dovoljno mudar dokučiti kako on govori i piše meni. Kao da mi je htio reći u tvom životu sve ima svoje vrijeme, ali kao da si zaboravio ono najvažnije o svom vremenu. Svom trenutku.

Oboje ti je darovano. I vrijeme. I trenutak. Darovao ti ih je onaj koji za sebe kaže kako je jedan dan u njegovim očima kao tisuću godina i tisuću godina kao jedan dan. Onaj koji preko psalmista istovremeno opominje i nudi utjehu kada govori što je čovjek da ga se spominješ ili na drugom mjestu kako je moj život poput cvijeta na livadi ujutro cvate i zeleni se, a uvečer već se suši i vene. I već sljedeće jutro ne pamti me više ni mjesto gdje sam rođen, ni grad u kojem sam živio.

Možda je sad na kraju vrijeme za nešto potpuno novo. I drugačije. Možda na kraju života svatko od nas ima jedno drugo i drugačije vrijeme. Vrijeme preispitivanja. Vrijeme traženja oproštenja. Vrijeme kajanja. I vrijeme zahvalnosti. Možda je danas za mene nastupilo takvo vrijeme. I trenutak. Vrijeme kad se prestaje biti protiv tebe. Vrijeme kad se otkriva moja prolaznost i moja smrtnost. Možda je nastupilo vrijeme molitve. Vrijeme u kojem čovjek kleči pred tobom.