Čitam u Pismima kako puno može žarka molitva pravednika. Ono što bih trebao činiti najviše radim najmanje, tek minimum, uvjeren kako od toga više ne treba. Netko drugi podnosi za mene žrtvu dok ja ubirem tuđe plodove. Čitam u Pismima kako si, dok si se krvavo znojio, usrdnije molio.
Ništa se nije promijenilo, barem tako izgleda. Ti si na kraju mučen i ubijen i tvoja žarka molitva izgleda kao da je ostala bez odgovora. Ne znam koliko je onih dvoje ili troje sabranih u tvoje ime i gdje su oni sabrani u tvoje ime, tu je i molitva koji ti upućuju za mene. Promatrajući samog sebe i koliko molim, svjestan sam da me tuđa molitva drži u onomu što jesam i zahvaljujući molitvi nepoznatih nisam odustao. I koliko ja sam za sebe molim ravno je čudu to što još nisam odustao.
Ne znam koliko istinski može tuđa molitva upućena tebi da se o meni brineš i da paziš na mene. Ja je ne čujem i nisam tu kada je netko za mene izgovara. Ali, postoje neobjašnjivi trenutci u mom životu kada uspijevam ustati nakon pada, kada uspijevam pronaći smisao u razdobljima prazne i suhe vjere, u trenutcima kada na meni nepoznat način vidim tvoje djelovanje u svom životu.
Zbunjen i znatiželjan vraćam se retku iz Pisma kako puno može žarka molitva pravednika i pitam se koliko ih je koji za mene žarko mole i koji žive dobrim i vjerničkim životom usmjereni na to da ja izdržim u svom zvanju i poslanju. Ne znam ni puno ni previše, ipak znam da je ustrajnost, dubina i ozbiljnost moje molitve daleko ispod onoga što bih trebao kako bih ostao i opstao u onom što jesam.
Ipak, ja već godinama uspijevam opstati, pa čak i biti sretan i ispunjen. Od svih mogućih odgovora na ovaj paradoks, čini mi se najizglednijim odgovor kako drugi za mene mole. Takav odgovor bi objasnio zašto sam još uvijek tu gdje jesam. Izgleda kako me neće samo molitva živih spasiti ovdje, moguće je da će i oni mrtvi, koji me prate i nada mnom bdiju svojim molitvama upućenim tebi, spasiti jednog dana i moju dušu.
Prema molitvama nepoznatih koji se usrdnije za mene mole što ja dublje padam i ništa mi nema smisla i ne znam vrijednost onoga što jesam, osjećam duboku zahvalnost i potrebu za isprikom, potrebu da ih molim za oproštenje i makar me je stid njih i njihovog odricanja i njihovih zavjeta i njihove pobožnosti.
Dovoljno je da se sjetim tek jedne osobe, sad već odavno pokojne, koja je najveći dio svog života odvajala za mene svojom molitvom i postom. I dok sam se nekad nadobudno i svisoka igrao s njezinom žrtvom, sad me je radije strah da sam nepovratno zgriješio protiv ozbiljnosti njezine molitve za mene.
Naravno, nesposoban sam egzaktno dokazivati snagu nepoznate molitve drugog upućene tebi za moje spasenje. Takvo iskustvo se ne može bilježiti na papir. Ono prožima cjelokupni moj život kada ga sagledam kao jednu jedinstvenu cjelinu onoga što sam iskusio, doživio i proživio. Moguće je kako ću sve one koji za mene mole upoznati u vječnosti ili ću ih moći promatrati iz vječnosti i moliti za njih kao što sad oni mole za mene.
Od grijeha koji me progone visoko na listi je podsmijeh prema nepoznatim vjernicima koji za mene mole. Vjerujem da sam se teško ogriješio o staračka koljena i leđa, kao i o pobožnost ustrajnih i post upornih, svodeći njihovu žarku molitvu pravednika na neprosvijećenost i zaostalost, uvjeren kako se i bez njihove i osobne molitve može biti, postati i opstati tvojim učenikom.
Ako će me išta i itko sačuvati do kraja, neće to biti ni moje znanje, niti moja pamet, a očito niti moja osobna molitva, koje skoro da više i nema, bit će to nepoznata usta onih koji svakodnevno, ujutro, tijekom dana i navečer za mene mole i tebi zahvaljuju što me imaju, iako možda nikada neću biti njima poslan i nikad se nećemo susresti.
Ima i više od puno i mnogo u rečenici Pisma kako puno može žarka molitva pravednika. Ne samo puno. Ona ponekad može sve. Iz iskustva, rekao bih, i ono što se čini nemogućim i neizvedivim. I Pisma govore o povremenoj svemogućnosti i svemoći molitve. Kada o tebi pišu kako si se usrdnije molio što si bio bliže križu. Što bi se dogodilo s tobom da nisi molio usrdnije?
I ne mislim da si samo ti molio. Dok su apostoli spavali, vjerujem da tvoja majka nije. Sjedinjena s tobom u molitvi molila je za tebe. Vjerojatno i one žene koje su išle za tobom, a moguće i svi oni kojima si pomogao, koje si ozdravio, čak se i onaj rimski satnik na svoj način molio kad je čuo da si uhapšen i osuđen na smrt.
Ne mislim kako bi se ti našao uvrijeđen kad bi otkrio da su i drugi molili za tebe da izdržiš, jer tvoje čovještvo trebalo je i božansku pomoć, ali i suradnju onih kojima si propovijedao kraljevstvo Oca.
U tom retku kako si se usrdnije molio, pitam se tko ti je još osim Oca dao snagu da u takvom trenutku moliš? Smijem li barem pomisliti da su to bile i molitve onih koji su u tebe vjerovali i koji su tu noć ostali budni do jutra, moleći zajedno za tebe da ne malakšeš? Ja nemam drugog iskustva. Kad padnem i propadnem duboko, ne molim se usrdnije, nego se prepuštam stihiji malodušnosti i brzo malakšem. Lako odustajem i bježim od kaleža i odbijam prihvatiti da bude tvoja volja, a ne moja. I ne govorim ako je moguće, neka me mimoiđe ovaj kalež, ali ne moja volja, nego tvoja volja neka bude, ja ga smišljeno, pa ako treba i na silu, sklanjam od sebe i bježim.
I u tom bježanju otkrivam kako me nešto zaustavlja i govori mi kako je moguće ustati. Otkrivam kako me malodušnost napušta i kako me malaksalost popušta. U meni se probudi meni nepoznata snaga, jer jezik meni nepoznat začuh, oslobodih od tereta rame njegovo, ruke su mu slobodne od košare. Nepoznat jezik onih vjernika koji, vidjevši kakav sam, umjesto mene mole i svojom se molitvom bore za mene.
I ja sam bio dovoljno bezobrazan i glup da ih zovem zaostalima i neukima. Ali, ti si ih izabrao kao slabe i lude svijeta da posramiš mene jakog i mudrog. Posramio si me, ne njihovim znanjem i razmetanjem, kao što obično ja činim. Ne. Posramio si me njihovom ustrajnom i šutljivom pobožnošću, zavjetima i postovima od kojih ne odustaju niti onda kada su već dobrano stari i bolesni i teško se koncentriraju na molitvu, i kada iz bolesničke postelje umjesto za sebe mole da mene spasiš i pridigneš.
Čudo može učiniti žarka molitva pravednika. Ja sam živi dokaz njihove molitve. Ne daj mi da izgubim osjećaj zahvalnosti prema njima. Ne daj mi da obezvrijedim njihovu molitvu. Ne daj mi da se podsmjehujem. Da ih nazivam i vrijeđam kao zaostale, neuke i zatucane.
Zahvaljujući njima, još uvijek ustrajem, jer kad bi sve ovisilo o mojoj molitvi ja bih još na početku odgurnuo kalež od svojih usana i dao petama vjetra. Pobjegao bih ne osvrćući se na sve one koji me trebaju i koji su, za razliku od mene, ostali u noći zajedničkom molitvom boriti se i za sebe i za mene.
Kao što su se, vjerujem, makar Pisma o tome ne govore, one noći u Getsemanskom vrtu za tebe molili i oni koji su ostali Pismu nepoznati, ali ste se kasnije susreli u vječnosti, kada si i ti možda ostao iznenađen kada si vidio koliko ih je te noći možda zajedno s tvojom majkom molilo za tebe da ustraješ u poslanju koje ti je Otac povjerio.