Negdašnji obrednici, korišteni na području današnje istočne Hrvatske i Srijema (3): Krajevni obrednici

Negdašnji obrednici, korišteni na području današnje istočne Hrvatske i Srijema (3): Krajevni obrednici

Uvod

Kako Rimski obrednik pape Pavla V. nije bio obvezujući, mnogi su (nad)biskupi izdali obrednike vlastitih (nad)biskupija, a oni su obično nastajali kompilacijom Rituale Romanum i ranije korištenih (pred)obrednika. Na ovim će područjima tako, do Drugog vatikanskog sabora, značajnu ulogu imati Ostrogonski, Kaločki, Zagrebački i Đakovački obrednici, od kojih su tek posljednji na hrvatskom jeziku, a ostali na latinskom.

1. Ostrogonski obrednici

Još je hunski kralj Atila odabrao Ostrogon, grad na sjeveru današnje Mađarske, nedaleko od Budimpešte, za svoju prijestolnicu, a isto je učinio 960. god. i mađarski vladar Geza, te je on od tada postao i prijestolnica ugarskih kraljeva. U njemu je bio rođen, pokršten i okrunjen prvi ugarski kralj sv. Stjepan, koji je i utemeljio nadbiskupiju. Ostrogonski nadbiskup uskoro postaje primas Ugarske crkve. 1242. god. grad su razrušili Tatari, ali ga je kralj Bela IV. obnovio, te je od tada postajao sve važnije kulturno, političko i vjersko središte, dok ga 1543. god. nisu zauzeli Turci. Kler i narod se uglavnom povukao u slobodne krajeve, dok je primas svoje sjedište premjestio u Trnavu, gdje će ostati do 1820. god.

Uz druga hrvatska područja, i područje današnje istočne Hrvatske i Srijema imalo je višestoljetne uske veze kako s gradom Ostrogonom, tako i s ostrogonskom nadbiskupijom, jer je, kao dio Ugarske crkve, u mnogočemu ovisilo o njoj. To se djelomično odnosilo i na liturgiju. Naime, iako su na cjelokupnom području postojale četiri glavne inačice, simplificirano, ali uvriježeno, nazvane ostrogonski, zagrebački, kaločki i varadinski obred, nisu sve, i ne uvijek, uživale potpunu neovisnost, nego su bile uvjetovane hijerarhijskom podređenošću. To se u načelu nije odnosilo na ostrogonski obred, koji se u najčišćem obliku održao u Ostrogonu, Budimu i Požunu, ali je u drugim dijelovima, napose u središnjoj i sjevernoj Ugarskoj, živio u manjim inačicama, sličnijima onima u Transilvaniji (varadinski obred). Najstarija sačuvana liturgijska knjige ostrogonskog obreda, nastala kompilacijom rimskog i germanskog pontifikala, potječe s kraja 11. st., a već su u njoj vidljive karakteristične točke toga obreda: ophodi na Svijećnicu i Pepelnicu, te obredi Velikoga tjedna. Ostrogonska je crkva imala i svoje Manuale, Agende, Sacerdotale, koje će s vremenom dovesti do konkretnijih (pred)obrednika. U tom su smislu poseban obol dali Ordo Agendorum Nikole Olaha (1560.) i Agendarius Nikole Telegdija (1583.), koji će bitno utjecati na sadržaj prvog Ostrogonskog obrednika.

Njega je pak izdao primas Petar Pazmany 1625. god.,[1] a doživjet će više ponovljenih i nekoliko manje revidiranih izdanja. U tom smislu valja istaknuti kako nadbiskupi Juraj Lippay 1656. i Juraj Szelepcsényi 1682. god. ponovno izdaju Pazmanijev obrednik, ali mu dodaju vlastite uvode, a potom primas Juraj Szechenyi 1692. god. objavljuje drugo izdanje Ostrogonskog obrednika, kojega će 1715. god. nadbiskup Kristijan August ponoviti, dodavši mu vlastiti uvod. Treće izdanje 1745. god. objavit će nadbiskup Emerik Esztérhazy, četvrto Ivan Scitovszky 1859., te peto Franjo Vaszary 1907.[2] Pazmanijev obrednik ima 298 stranica, a prethodi mu primasova poslanica, dok se u dodatku nalaze Odluke trnavske sinode iz 1611., koje se uvelike tiču budućeg obrednika. Strukturalno i sadržajno slijedi Rituale Romanum Pavla V., ali katkad ponešto ispušta, ponešto dodaje i ponešto izmjenjuje. Tako npr. ispušta sedam pokorničkih psalama i litanije unutar poglavlja o posljednjem pomazanju, službu za mrtve i službu kada nema pokojnikova tijela unutar poglavlja o sprovodu, te ophode na Blagdan očišćenja Blažene Djevice Marije i na Cvjetnicu, ali donosi neke obrede kojih nema u Rimskom obredniku: blagoslov krstionice u nuždi, uvod mlade u crkvu nakon vjenčanja, obred drugog vjenčanja (udovca i udovice), blagoslov za sve, blagoslov vina na Blagdan sv. Ivana Evanđeliste, blagoslov triju darova na Bogojavljenje, jabuka na Dan sv. Blaža, grožđa na Preobraženje Gospodinovo, te trava na Veliku Gospu. Također ima i ophode na Uskrsnuće i na Dane moljenja, dok su ophodi na Markovo i Tijelovo znatno širi i obredno bitno različiti od Rimskog obrednika. Tome treba pridodati kako se obredi krštenja i vjenčanja, osim što su dijalozi doneseni u četiri stupca, na latinskom, mađarskom, njemačkom i slovačkom, ponešto razlikuju od istih obreda u Rimskom obredniku.

Drugo će izdanje sadržajno ostati nepromijenjeno, dok će se treće razlikovati od njih tek po dodavanju obreda posjete i blagoslova bolesnoga djeteta. U četvrtom se izdanju pak vide značajnija odstupanja i, čini se, veliki utjecaj Kaločkog obrednika. U njemu će se tako naći na više mjesta razni prigodni nagovori, kratko poglavlje o sakramentu potvrde, neki novi blagoslovi koje je u međuvremenu odobrila Kongregacija obreda, a također i neki će postojeći obredi biti nešto preinačeni. Posebno valja istaknuti kako taj obrednik po prvi puta donosi i blagoslov vode na Bogojavljenje, koji se do tada nalazio, uz Kašićev obrednik i venecijanska izdanja Rituale Romanum, samo u izdanjima Zagrebačkog i Kaločkog obrednika. Osim toga, treba imati u vidu kako ni jedno od navedenih izdanja ne donosi dijaloge kod krštenja i vjenčanja na hrvatskom jeziku, nego su zastupljeni latinski, mađarski, njemački i slovački, što upućuje na zaključak kako ta izdanja nisu bila primarno namijenjena biskupijama s područja današnje istočne Hrvatske i Srijema, iako su se i tu koristila. Tek peto izdanje, na današnjim hrvatskim područjima namijenjeno samo preostalim četirima dekanatima Pečuške biskupije, a koji će 1923. postati Apostolska administratura đakovačkog i srijemskog biskupa, ima dijaloge i na hrvatskom jeziku. Kod njega se još više vidi usklađenost s novijim izdanjima Rimskog obrednika, iako se ne može reći ni da je tradicija zanemarena.

Sve u svemu, možemo zaključiti kako je Ostrogonski obrednik imao važnu gotovo tristogodišnju ulogu na širem ili užem području današnje istočne Hrvatske i Srijema, a taj je utjecaj s jedne strane izravan, što podrazumijeva upotrebu navedenih izdanja Obrednika u pastoralu, a s druge neizravan, a to se prvenstveno odnosi na utjecaj koji će Ostrogonski obrednik imati pri nastanku kasnijih obrednika, korištenih na istom području. Taj će se utjecaj ponajprije osjetiti kod prvog izdanja Zagrebačkog obrednika.

2. Zagrebački obrednici

Ugarski je kralj Ladislav na području negdašnje Sisačke biskupije oko 1094. god. utemeljio Zagrebačku biskupiju, te je podložio Ostrogonskoj nadbiskupiji, a za prvoga biskupa postavio svećenika Duha, vjerojatno podrijetlom Čeha. On je sa sobom donio neke liturgijske knjige, a moguće je da su to bili ovi latinski rukopisi, koji su danas, kao najstariji sačuvani, pohranjeni u Metropolitanskoj knjižnici u Zagrebu: Sacramentarium sanctae Margaretae MR 126 (Sakramentar iz Zagreba), Evangeliarium MR 153 i Agenda pontificalis MR 165 (“Missale antiquissimum”). Pretpostavlja se kako su one postavile temelj liturgiji Zagrebačke crkve. Ovdje ćemo, samo ilustarcije radi, navesti npr. kako Agenda pontificalis, pontifikalni obrednik za mise preko cijele liturgijske godine, između ostaloga, sadrži istočni blagoslov vode na Bogojavljenje, a posebno je zanimanje znanstvenika izazivala svojim neumatskim zapisima i dvjema liturgijskim dramama (na Uskrs i Bogojavljenje). Iz nešto kasnijeg vremena valja istaknuti Missale Zagrabiense 1/43, najstariji sačuvani misal pisan u Zagrebu i za Zagreb, a nastao prije 1230. god. U to vrijeme Zagrebačka biskupija nije više u sklopu Ostrogonske nadbiskupije, nego se, još od 1180. god., nalazi pod jurisdikcijom kaločkog nadbiskupa, što je vodilo većim sličnostima zagrebačkog i kaločkog obreda, a udaljavanju od ostrogonskog.

U prvoj je polovici 14. st. zagrebački biskup bl. Augustin Kažotić (1303.-1322.) reformirao liturgiju Zagrebačke crkve, uskladivši je s rimskim obredom i s potrebama dominikanskoga reda, kojemu je i sam pripadao. Novinu zasigurno čine priprema darova kruha i vina na oltaru na početku mise i podizanje kruha i vina nakon pretvorbe. U istom će se stoljeću liturgija zagrebačke crkve ustaliti, što će rezultirati nastankom mnogih liturgijskih knjiga u 15. i 16. st., bogatijih i od liturgijskih knjiga Ostrogonske crkve. Ovdje samo spominjemo prve tiskane, a to su Breviarium secundum usum Ecclesiae Zagrabiensis iz 1484. god. i Missale secundum chorum et rubricam almi episcopatus Zagrabiensis Ecclesiae iz 1511.

Primas Pazmany je na sinodi iz 1630.-1633. ukinuo ostrogonski i uveo rimski obred, a isto je pokušao i sa zagrebačkim, no nije uspio. Nije ga ugušila ni konstituciji Urbana VIII. Exponi nobis od 28. studenoga 1635. god., kojom se zabranjuje upotreba Zagrebačkog misala i Zagrebačkog brevijara, iako je od tog vremena opstao samo in choro stolne crkve, dok su ostale crkve, što zbog nedostatka knjiga, što iz praktičnih razloga, uglavnom prešle na rimski obred. No, kako su pritisci bivali sve žešći, i zagrebački je obred konačno morao biti ukinut. To je učinio biskup Maksimilijan Vrhovac 1788., vjerno slijedeći uredbu cara Josipa II. o bogoslužju iz 1786. god., no kako se kaptol nije htio podvrgnuti toj odredbi, morao je zabranu ponovio 1794. i 1800. god.

Nije nam poznato je li Zagrebačka crkva imala svojih cjelovitih (pred)obrednika ili su se ritualni tekstovi isključivo nalazili unutar drugih liturgijskih knjiga. Ipak, valja spomenuti rukopisni Pavlinski zbornik iz 1644. god. (pretiskan 1991.), u kojemu se, između ostaloga, nalazi i značajan broj blagoslova i egzorcizama, a neki su od njih našli svoje mjesto u Pazmanijevu obredniku. Također, treba spomenuti kako su franjevci Provincije sv. Ladislava imali svoj vlastiti obrednik, izdan 1702.,[3] a gotovo u potpunosti preuzet od franjevačkog obrednika austrijskih franjevaca iz 1656., kojega su koristili, izuzev u franjevačkim obredima, kod procesija na Svijećnicu, Cvjetnicu, Uskrsnuće, Dušni Dan, te na blagdan Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije i sv. Antuna Padovanskog, dok su se u slavlju mise služili Rimskim misalom, a u dijeljenju sakramenata najprije Ostrogonskim, a kasnije Zagrebačkim obrednikom.

Njega je 1729. god. izdao zagrebački biskup Juraj Branjug,[4] a sadržajno je gotovo ad verbum slijedio Ostrogonski obrednik. Jedine su vidljive razlike, osim bolje preglednosti, u tome što donosi dijaloge kod obreda krštenja i ženidbe na dva jezika, latinskom i hrvatskom, što ima blagoslov i uvod žene koja je preminula u porodu, što izostavlja obrasce upisa u matične knjige, te što na početku, tj. prije samog obrednika, donosi ispovijest vjere prema običaju Zagrebačke crkve,[5] a u dodatku blagoslov vode uoči Bogojavljenja. Taj se Obrednik koristio na cijelom području Zagrebačke biskupije sve do 1796. god., kada biskup Maksimilijan Vrhovac izdaje Rituale Romano-Zagrabiense.[6] S obzirom pak na područje današnje Đakovačko-osječke nadbiskupije i Srijemske biskupije, oni su se, u načelu, upotrebljavali samo u 10 župa Brodskog kraja, s tim da se Vrhovčev obrednik oficijelno koristio samo 4 godine, tj. do pripojenja tih župa Đakovačkoj i Srijemskoj biskupiji. Dok se, kako je rečeno, Branjugov obrednik naslanjao na Ostrogonski, Vrhovčev će obrednik nastati velikim dijelom na temelju Kaločkog obrednika, odnosno bolje rečeno kako će on značajnije uvažavati vlastitu tradiciju. Tako će neke obrede, koje ćemo spomenuti nešto niže, preuzeti iz Kaločkog obrednika, ali će, uz blagoslov i uvod žene koja je preminula u porodu, a kojega se do tada pronalazi još samo u Branjugovu obredniku, imati i dva nova obreda: red pomirenja otpadnika, raskolnika i krivovjernika, te red posjete biskupa i kanonika. Također, u Vrhovčevu obredniku se nalazi i apostolski blagoslov na času smrti, kojega je u međuvremenu (1747./52.) odobrila Kongregacija obreda. Uz to, valja napomenuti kako Vrhovac preuzima od Kaločkog obrednika i mnoge nagovore, ali ih kadšto modificira ili nadopunjuje. Slično se može reći i za rasporedbu samog sadržaja Obrednika. Iako se drugo izdanje Zagrebačkog obrednika službeno koristilo kratko, i to na relativno malom području današnje Đakovačko-osječke nadbiskupije i Srijemske biskupije, čini se kako je ono neslužbeno ipak zaživjelo, odnosno kako će se neki njegovi specifični obredi kasnije naći u Obredniku Bosansko-đakovačke i Srijemske biskupije, o čemu će biti govora kasnije.[7]

3. Kaločki obrednici

Ugarski kralj sv. Stjepan je, uz Ostrogonsku, utemeljio i Kaločku nadbiskupiju, sa sjedištem u istoimenom gradu, koji se danas nalazi u Bačko-kiškunskoj županiji, odnosno u jednoj od sedam mađarskih regija, pod nazivom Južni Alföld. Njezin prvi biskup bio je sv. Astrik, kojemu se pripisuje da je donio sv. Stjepanu krunu od pape Silvestra II. Oko 1090. god. kralj Ladislav je utemeljio Bačku nadbiskupiju, s kojom je 1135. godine ujedinjena Kaločka. Vjerojatno se i kaločki obred do turskog razdoblja zavidno razvio, no o tome nemamo puno svjedočanstva, jer je većina liturgijskih knjiga u narednom razdoblju uništena. Jedna od rijetkih sačuvanih je Breviarium Colocense iz 1479. god. Nakon pogibije nadbiskupa Pavla Tomorija u Mohačkoj bici 1526. i uništenja Kaloče 1529., svećenstvo se gotovo u potpunosti sklanja u sigurnije krajeve, a kako je biskupima, kao namjesnicima neprijateljskog vladara, bio zabranjen ulazak u zemlju, Nadbiskupija de facto prestaje postojati. Štoviše, nakon pada Budima 1541. god., trećina središnje Ugarske dolazi u turske ruke, a pastoralnu skrb nad upražnjenim župama za preostale i doseljene vjernike, mahom Hrvate, i na tim će područjima, zahvaljujući dobrim odnosima s Turcima, preuzeti franjevci Provincije Bosne Srebrene. Nije neutemeljeno misliti kako su oni sa sobom u srce Nadbiskupije donijeli i mnoge uvriježene liturgijske običaje hrvatskih i bosanskih krajeva, te da će neki od njih kasnije ući u prvo izdanje Kaločkog obrednika.

Njega je 1738. god. izdao kaločki nadbiskup Herman Gabrijel Patačić,[8] Hrvat iz plemićke obitelji koja se početkom 16. st. doselila iz Bosne u Hrvatsko zagorje, a po svojem najpoznatijem dvorcu uzela dodatak de Zajezda. Prije imenovanja za kaločkog nadbiskupa bio je zagrebački kanonik, a potom srijemski biskup. Iako mu se, kao kaločkom nadbiskupu, pripisuje mađarizacija i zatiranje svega hrvatskoga, čini nam se kako je takva ocjena neutemeljena, a opravdavamo je pretpostavkom kako je u Kaločki obrednik unio dvostoljetne uvriježene obrede hrvatskih krajeva. Naime, i u odnosu na Ostrogonski, i u odnosu na Branjugov obrednik, Kaločki obrednik ima uistinu značajne novine, a teško je povjerovati kako one nemaju nikakve veze s prethodnim pastoralnim djelovanjem franjevaca.

Posebnu novost toga Obrednika čine razni nagovori, upute i opomene, a koje Patačić namjenjuje raznim adresatima (npr. kumovima kod krštenja, krizmanicima, ispovjednicima, penitentima, zaručnicima itd.), što vjerojatno valja shvatiti u kontekstu zamaha moralne i odgojne obnove svećenstva i naroda. Svaki od njih, kao i dijalozi kod krštenja i vjenčanja, pisan je trima jezicima: najprije na mađarskom, potom na hrvatskom (ilirskom) i na kraju njemačkom. Nadalje, ovaj Obrednik donosi i tekst o sakramentu potvrde i svetog reda, govori o ispovjednoj tajni, pričesti zarobljenika i zatvorenika, ima upute kojih se treba pridržavati u vrijeme kuge, govori o prisustvovanju kod izršenja smrtne kazne, ima pokop mrtvog heretika i drugo. Također, uz blagoslov vode uoči Bogojavljenja, neznatno izmijenjen u odnosu na Branjugov obrednik i venecijanska izdanja Rituale Romanum, donosi nekoliko zaklinjanja i cijeli niz novih blagoslova, kao npr. blagoslov svijeća na blagdan sv. Blaža, djece kod oblačenja zavjetnom odjećom, svijeća za umiruće, sv. Antuna Padovanskog s molitvom da se nađu izgubljene stvari, žitnice, staje, ribnjaka, polja protiv štetočina i insekata, više vojnih blagoslova itd. Taj Obrednik ima i ispovijest vjere koju trebaju učiniti istočni kršćani kod prelaska na katoličku vjeru, a riječ je o formuli čija se prva potvrda nalazi u Kašićevu obredniku. Dakako, uz navedene novine Kaločkog obrednika, treba naglasiti kako on preuzima sve obrede Ostrogonskog obrednika, a uz to ima i ispovijest vjere iz Branjugova, ali ne i uvod žene koja je preminula u porodu, što će do prvog Đakovačkog obrednika biti vlastitost Zagrebačkih. Još samo podsjećamo kako će Vrhovac u svom Obredniku preuzeti mnoge dijelove, napose uglavnom nepromijenjene ili neznatno proširene nagovore, dok će druge, većim dijelom blagoslove, ispustiti, a treće ponešto nadopuniti.

Patačićev obrednik je znatno bogatiji od svih dotadašnjih obrednika korištenih na području današnje istočne Hrvatske i Srijema, no kako je u načelu imao samo ponovljena izdanja sve do 1833. god.,[9] a i to izdanje karakterizira samo izostavljanje nekoliko blagoslova i jednog nagovora, s vremenom će ga istisnuti znatno dorađenije četvrto, a još više peto izdanje Ostrogonskog obrednika, dakako tada samo na području četiriju dekanata južne Baranje i Sjeverne Slavonije. Ipak, upravo će Kaločki obrednik imati najveći utjecaj na nastanak prvog Đakovačkog obrednika, kojega je izdao biskup Josip Juraj Strossmayer.

4. Đakovački obrednici

Kako je nakon oslobođenja od Turaka Ugarska opet zadobila jurisdikciju nad cijelim područjem Banske Hrvatske i Slavonije, u narednom su vremenu ta područja sve više gubila svoju samostalnost, ne samo u političkom, nego i u vjerskom smislu. Primjerice, i nakon što je 1852. god. Zagrebačka biskupija uzdignuta na čast nadbiskupije, kaločki i ostrogonski nadbiskupi će još dulje vremena pokušavati nametati svoju jurisdikciju i nepriznavati samostalnost nove Nadbiskupije. Štoviše, to se odnosilo i na Đakovačku i Srijemsku biskupiju, koja je navedenim činom izuzeta ispod jurisdikcije kaločkog nadbiskupa i, kao sufraganska Zagrebačkoj nadbiskupiji, uz Senjsku i Modrušku biskupiju i Križevačku eparhiju, uvrštena u novu, Hrvatsko-slavonsku crkvenu pokrajinu. U tom je smislu razumljivo što đakovački i srijemski biskup Josip Juraj Strossmayer ulaže znatno napora kako bi oživio staroslavensko bogoslužje, razarano natruhama nametnute latinštine. No, zbog mnogostrukih protivljenja, u tome će uspjeti tek djelomično. Svakako je jedan od važnih rezultata i činjenica kako je 1878. god. izdao Đakovački obrednik, doduše ne na staroslavenskom, ali zato na hrvatskom jeziku (s dijalozima kod krštenja i vjenčanja i na njemačkom).[10]

Osim naslovnice, Strossmayerova predgovora, kazala i ispravaka, Obrednik sadrži 293 stranice, a po svom sadržaju kompilira sve dotadašnje korištene obrednike, i rimske i krajevne, ali ima i solidan broj obreda kojima ne znamo izvor. Prema riječima biskupa Strossmayera u predgovoru, Obrednik je nastao iz nužde, odnosno jer stari obrednici izdadoše, što se vjerojatno velikim dijelom odnosilo na mrtvilo latinskoga jezika, koje je zasigurno slabo doticalo i vjernike i svećenike. Strossmayerov obrednik, za razliku od svih prijašnjih, redovito nema nikakve uvodne napomene, nego odmah donosi obrede. Oni pak, u dijelu o sakramentima, uglavnom slijede uhodanu strukturu krajevnih obrednika, dok se u ostalim dijelovima osjeća manje ili veće odstupanje. Ponajprije, valja istaknuti kako donosi uvod žene koja je preminula u porodu, obred koji do tada imaju samo Zagrebački obrednici, ali ima i opjev groba, kojega nema ni jedan od prijašnjih obrednika. I sam se obred sprovoda ponešto razlikuje od prethodnih obrednika, a izravan utjecaj je najvjerojatnije izvršio Compendium Ritualis Zagrebačke nadbiskupije, korišten u to vrijeme. Nadalje, vidljivo je kako ovaj Obrednik preuzima solidan broj blagoslova krajevnih obrednika, napose Kaločkoga, ali također da ima neke novije blagoslove, koje je u međuvremenu odobrila Kongregacija obreda, te da ima i nekoliko vlastitih, iako kadšto sličnih s rimskim: blagoslov mreže, polja protiv štetočina, konja i drugih životinja o Jurjevu, te medaljica i krunica. Također, novinu predstavlja i ophod na Dan sv. Florijana, te obred prve pričesti, smješten u dodatak Obrednika, zajedno s ispovješću vjere na njemačkom jeziku.

Po odobrenju đakovačkog i srijemskog biskupa Antuna Akšamovića 1922. god., kao prijelazno rješenje do izdavanja novog, prijeko potrebnog, hrvatskog obrednika, Strossmayerov je obrednik izdan u obliku izvatka, unutar kojeg su doneseni samo najznačajniji obredi, i to isključivo vezani uz sakramente.[11] Nakon pak četvrtog hrvatskog izdanja Rimskog obrednika 1929. god., isti je biskup 1933. god. izdao i njegov dodatak za Đakovačku i Srijemsku biskupiju i za područje Apostolske administrature, pod nazivom Priručni obrednik.[12] Ne računajući biskupovu okružnicu i sadržaj, Obrednik ima 158 stranica, a u njemu se češće osjeća modificiranje dotadašnjih krajevnih običaja i približavanje rimskom, iako kao vjernost tradiciji posebno valja istaknuti obred vjenčanja. Slično se može reći i za obnovu krsnih zavjeta na prvoj pričesti, gdje se vidi određena kompilacija Strossmayerova i Stadlerova obrednika, izdana 1887. god. za područje cijele Bosne i Hercegovine. Uz spomenuti opjev groba, kojega ovaj Obrednik preuzima iz Strossmayerova, svakako valja istaknuti novine, a to su: opjev mrtvačkoga odra, molitve nakon litanija i večernjih, razni himni, zahvalnice i zazivi, instalacija župnika, zlatna misa, te molitva za djelo dobre štampe. Neki od tih obreda su vrlo slični ili čak istovjetni Zagrebačkom priručniku, tj. dodatku Rimskom obredniku za Zagrebačku biskupiju, a kojega je izdao zagrebački nadbiskup Antun Bauer iste godine. Osim navedenoga, valja napomenuti kako Obrednik izostavlja uvriježeni blagoslov vode uoči Bogojavljenja, a kako je on ponovno zabranjen još 1890., to je sasvim razumljivo.

Priručni će obrednik, jednako kao i Rimski obrednik iz 1929., službeno ostati u upotrebi sve do izdanja niza novih obrednika nakon Drugog vatikanskog sabora, ali će i pokoji neuvršteni obred, ili barem dio obreda, starije krajevne tradicije, doživjeti to vrijeme, štoviše živi i dan-danas.

—————————————————————————

[1] Rituale Strigoniense seu Formula Agendorum in administratione Sacramentorum, ac ceteris Ecclesiae publicis functionibus, iussu et authoritate Petri Pázmány nunc recentur editum, Érseki Nyomda, Posonii, 1625. Koliko nam je poznato, ne posjeduju ga knjižnice po Slavoniji i Srijemu, ali ga posjeduje Metropolitanska knjižnica u Zagrebu.

[2] Zbog duljine njihovih naslova, ovdje ih navodimo skraćeno: Rituale Strigoniense… Jussu, et authoritate… Christiani Augusti…, Typis Academicis, per Fridericum Gall, Tyrnaviae MDCCXV (1715.); Rituale Strigoniense… Jussu, et authoritate… Emerici è Comitibus Eszterhazy de Galantha… Typis Academicis Societatis Jesu, Tyrnaviae MDCCXLV (1745.); Rituale Strigoniense… jussu, et auctoritate… Ioannis Bapt. Scitovszky…, Typis, et sumptibus typographiae Caesareo – Regiae Universitatis Pestiensis, Budae 1859.; Rituale Strigoniense… jussu et auctoritate… Claudii Francisci… Vaszary…, In cancellaria Archiepiscopali, Strigonii MCMVII (1907.). U Središnjoj nadbiskupijskoj i fakultetskoj knjižnici u Đakovu čuva se ukupno 13 Ostrogonskih obrednika, 2 iz 1715., 1 iz 1745., dva iz 1772., po 1 iz 1801., 1858. (Compendium) i 1859., te 5 iz 1907. god.

[3] Ordo Agendorum et Cantandorum in actibus processionalibus. Pro F. F. Franciscanis Regularis opservantiae in Venerabili Provincia Sancti Ladislai in Sclavonia, Deo famulantibus, Typis Leopoldi Voigt, Viennae 1702. Taj se obrednik gotovo sigurno nije koristio na području istočne Slavonije i Srijema, jer je malo vjerojatno da bi ga franjevci druge provincije htjeli koristiti.

[4] Rituale Zagrabiense, seu Formula agendorum in Administratione Sacramentorum, ac ceteris Ecclesiae publicis functionibus, authoritate Illustrissimi, ac Reveredissimi domini Georgii Branyugh, DEI, &Apostolicae Sedis Gratia episcopi Zagrabiensis, Abbatis B. Virginis Mariae de Thopuszka, Sacrae Caesareae, Regiaeque Majestatis Consiliarii, Comitatus de Berzencse Suprem Comitis, & etc. editum, Typis Joannis Weitz, Inclyti Regni Croatiae Typographi, Zagrabiae 1729. Obrednik posjeduje Franjevački samostan u Slavonskom Brodu.

[5] Riječ je o Professio fidei Tridentina, koju je papa Pio IV. proglasio 13. 11. 1565. bulom Iniunctum nobis, a puni se tekst može naći na: http://www.preces-latinae.org/thesaurus/Symbola/Tridentinae.html.

[6] Rituale Romano – Zagrabiense, seu Formula agendorum in Administratione Sacramentorum et cæteris Ecclesiæ publicis functionibus rite obeundis observanda ac in usum Zagrabiensis diæcesis accomodata, et utilibus additamentis aucta. Authoritate et opera reverendissimi, illustrissimi, ac excelentissimi domini Maximiliani Verhovacz, miseratione divina episcopi Zagrabiensis, B. M. V. de Thopuszka abbatis. i. comitatus de Berzencze supremi, ac perpetui comitis, S. C. et A. R. M. actualis intimi status consiliarii &c. &c. editum, Typis Consiliarii Regii Antonii Novoszel, Zagrabiæ 1796.

[7] Uz to, valja napomenuti da se Vrhovčev obrednik upotrebljavao i u Srijemskoj Mitrovici, no nije nam poznato zašto.

[8] Rituale Romano – Colocense, seu Formula agendorum in Administratione Sacramentorum et cæteris Ecclesiæ publicis functionibus rite obeundis observanda ac in usum Colocensis, et Com-provincialium dioecesium accomodata, et utilibus additamentis aucta. Authoritate, opera et impensis reverendissimi p. d. Gabrielis Hermanni Dominici miseratione divina Metropolitanae Colocensis et Bacsiensis canonice unitarum ecclesiarum Archi-episcopi, Typis Veronicae Nottensteinin – Viduae, Budae 1738.

[9] Rituale Romano – Colocense seu Formula agendorum in Administratione Sacramentorum et cæteris Ecclesiæ publicis functionibus rite obeundis observanda Colocensis et Comprovincialium dioecesium accomodata, Typis Regiae Universitatis Pestiensis, Budae 1833.

[10] Obrednik Biskupije Bosansko-djakovačke i Sriemske izdan po naredbi preuzvišenoga, presvietloga i prečastnoga Gospodina Josipa Jurja Strossmayera biskupa bosansko-djakovačkoga i sriemskoga itd., Tisak dioničke tiskare, Zagreb 1878. U Središnjoj nadbiskupijskoj i fakultetskoj knjižnici u Đakovu čuva se i originalni rukopis Obrednika, koji se tek neznatno razlikuje od tiskanoga.

[11] Izvadak iz Obrednika biskupije bosansko-đakovačke i srijemske, izdana po naredbi Josipa Jurja Strossmayera, biskupa bosansko-đakovačkoga i srijemskoga. Prema zaključku jugoslavenskog katoličkog episkopata za privremenu upotrebu odobrio Msgr. Antun Akšamović, biskup bosansko-đakovački i srijemski, Tisak Prve hrvatske dioničke tiskare, Osijek 1922.

[12] Priručni obrednik. Dodatak Rimskom obredniku za Đakovačku biskupiju, Tisak biskupijske tiskare, Đakovo 1933.