Isusove rane oslobađaju od straha – razmišljanje uz 2. vazmenu nedjelju (C)

Isusove rane oslobađaju od straha – razmišljanje uz 2. vazmenu nedjelju (C)


Čitanja: Dj 5,12-16; Ps 118,2-4.22-27a; Otk 1,9-11a.12-13.17-19; Iv 20,19-31


Nakon Gospodinove muke i smrti na križu, osjećaj koji je dominirao među apostolima bio je osjećaj straha. Kad su vidjeli što se dogodilo Isusu, njihovu Učitelju, ni njima nije moglo biti svejedno hoće li ih netko prepoznati, prozvati, osuditi i kazniti, kao što su učinili s njime. Taj strah je bio snažan i zbog toga što je bio tako nagao prijelaz između slave i osude, veličanja i moguće kazne. Jer oni su pored Isusa, dok je propovijedao i činio čuda, stajali uzdignute glave, ponosni da su njegovi učenici, a sada ih je to moglo stajati glave, jer su ih mnogi mogli prepoznati i dojaviti jeruzalemskim starješinama. Svoj strah su odagnavali skrivanjem, ili, rečeno drugim jezikom, strah ih je tjerao da se skrivaju. U prvom trenutku dobro im je išlo. Uspješno su se sakrivali od Židova, ali nisu mogli pobjeći od svoga straha i od nemira koji je bio pratilac strahu. Nisu mogli pobjeći od činjenice da se boje i da nemaju nikakvog rješenja protiv straha. A dodatni učinak straha i nemira bio je i gubitak povjerenja i samopouzdanja. Koga zahvati strah nije više u stanju biti siguran ni u samoga sebe, a jednako tako ni pouzdati se u one oko sebe, čemu je primjer sveti Toma, koji je odbio vjerovati kad su mu rekli da je Gospodin živ. Koliko je bio nesiguran pokazuje njegov gotovo ultimativni zahtjev da mu Isus pruži neoborive dokaze svoga identiteta, to jest da mu pokaže rane što su mu ih ostavili čavli i koplje rimskog vojnika. Da nije toliko bio nesiguran u svojoj nevjeri, ne bi tražio tako čvrste i sigurne dokaze, već bi povjerovao svojim kolegama i prijateljima koji su vidjeli Gospodina živa.

Ali kao što strah može ući i kroz zatvorena vrata i zavući se u ljudsko srce, jednako tako može i onaj koji odagnaje svaki strah donoseći pravi mir. U protivnom, ako ne bi imao moć pobijediti strah, ne bi mogao zajamčiti istinski mir. Upravo jer je jači od najjačeg straha, Isus na dan svoga uskrsnuća prolazi kroz zatvorena vrata i svoje učenike pozdravlja s ”Mir vama”. Isto će učiniti i osam dana kasnije, kada se bude ukazao da dodatno učvrsti njihovu vjeru i ulije im sigurnost u stvarnost njegova uskrsnuća, a napose da Tomi otvori vrata vjere. Dajući da mu čavli probiju noge, a koplje otvori bok, Isus je omogućio i sumnjičavom Tomi da otvori svoje srce i svoj um daru vjere i Božje milosti. Otkrivajući mu svoj bok, Isus mu je otvorio vrata milosrđa, pokazujući mu da zatvaranje pred činjenicama nije rješenje. Napose zatvaranje pred činjenicama Božje snage i prisutnosti koja je jača od smrti i od propasti. Na taj način je Gospodin izliječio svetog Tomu od svakoga straha i dao mu je da okusi ljepotu otvaranja srca i duše Gospodinu. Zato se u više navrata ukazao svojim učenicima nakon uskrsnuća da svojom prisutnošću razbije njihove strahove i otvori zatvorena vrata iza kojih su se skrivali. I ne samo to. Nego, jer strah za život može dovesti do nevjerice i zatvorena srca i uma, kao što je bio slučaj s Tomom, Isus je morao razbiti i taj strah i otvoriti i ta vrata što su ih zatvarala u nevjeru i nesigurnost vlastite nutrine.

Pokazujući otvoreni bok, Gospodin ne samo svojim učenicima, već i nama otvara pameti i srca i daje hrabrost otvorenog življenja pred očima javnosti. Daje nam već sada predokus pravoga blaženstva koji ostvarujemo po vjeri u njegovu uskrsnu pobjedu i prisutnost. Jer su vrata Tomina srca i uma bila tvrdo zatvorena nevjerom i sumnjom, trebao je božanski napor i veliki milosni zahvat da ih otvori. A to što se dogodilo Tomi, događa se i svima nama. Strah nas kao ljude zatvara. Strah zatvara čovjeka od života i zatvara ga od drugih ljudi, čemu je primjer Toma koji odbija vjerovati svojim kolegama. A kad čovjeka zahvati strah, nema vrata koja mogu dati sigurnost. Doista, nema vrata koja nas mogu zaštiti od straha od smrti i od umiranja i od propasti. Nema tih vrata koja mogu dati trajnu sigurnost, pa i kad bi nam dala neku privremenu, prolaznu.

Samo nam uskrsli Gospodin može dati mir i osloboditi nas od straha i svakog nemira koji iz njega proizlazi. Dopustimo Gospodinu da nam svojim otvorenim ranama otvori vrata povjerenja i mira. Molimo ga za snagu da se oslobodimo strahova koji nas prate, a napose da ne budemo usredotočeni na sebe, već na njegove rane i njegovo slavno uskrsnuće. Usmjerenost na njega uskrsloga dat će smisao i našim ranama i bolima od kojih strahujemo pa ih nećemo više nositi začahureni u sebe, već ćemo ih nositi kao što je i Isus nosio svoje rane – kao biljege vremena koji nas ne samo ne odvajaju, već koji nas vode u vječnost. Nemojmo bježati od svoga Gospodina i od svoga Boga, i nemojmo se zatvarati vjeri u njega i njegovu božansku snagu, jer nas je stvorio za otvorenost duha i srca, za otvorenost vjere i njegove ljubavi, što nas već sada, unatoč životnim bolima i nevoljama, čini blaženima po onome što reče: “Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju.“ Vjerujmo mu pa će nas on obdariti pogledom duha već sada na zemlji i blaženim gledanjem jednom u nebesima.