30. nedjelja kroz godinu (C): Farizej i carinik

30. nedjelja kroz godinu (C): Farizej i carinik


U našoj kulturi pojam farizej općenito označava čovjeka koji je naizvan čestit, a zapravo je prijetvoran, umišljen i ohol. Tom je mišljenju, možda, pridonijela i Isusova prispodoba o farizeju i cariniku (Lk 18, 9-14). Farizej i carinik su, pripovijeda Isus, došli u hram moliti. Farizej se, uspravan: molio: „Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi: grabežljivci, nepravednici, preljubnici ili – kao ovaj carinik. Postim dvaput u tjednu, dajem desetinu od svega što steknem.“ Carinik je, naprotiv na samim vratima pognute glave molio: „Bože milostiv budi meni grešniku!“ Isus na koncu kaže da je carinik otišao kući opravdan, a ne onaj farizej.  Sada smo, međutim, u opasnosti da ovu Isusovu prispodobu isuviše pojednostavimo. Pogledajmo.

Farizej govori istinu. On nije ni grabežljivac ni preljubnik. On je stvarno postio i davao milostinju. S druge je strane istina da su carinici redovito teško griješili protiv običnih ljudi, ubirući nepravedne takse. Dakle, taj carinik iz hrama stvarno je bio grešnik. Na osnovu čega Isus daje za pravo cariniku, a ne farizeju? Zar će onda doista biti u pravu oni koji tvrde kako uopće nije bitno što čovjek radi i kako živi, nego da je jedino važno da čovjek ima vjeru u Boga?

Odgovor možemo naći u rečenici koja prethodi Isusovoj prispodobi. „Nekima pak koji se pouzdavahu u sebe da su pravednici, a druge podcjenjivahu, reče zatim ovu prispodobu…“ Dakle, radi se o podcjenjivanju, radi se o određenoj zluradosti, u pitanju je ne-ljubav. Farizeji su, naime, gledali svoj odnos prema Bogu isključivo kroz zakon. I onda se događa „kratki spoj“. Naime, vršenje nekih propisa mjerljivo je. Čovjek počne zbrajati svoje zasluge, pa onda stane pred Boga tražeći svoje „pravo“ da ga Bog nagradi. Slična se nevolja može dogoditi u obitelji. Kad počnemo mjeriti i premjeravati, kad se počnemo uspoređivati, međusobno podcjenjivati, nevolja je na pomolu. Temelj našeg obiteljskog odnosa trebala bi biti ljubav, iskreno nastojanje. Jednako je tako i u čovjekovu odnosu s Bogom. Naravno da nije u redu griješiti, naravno da bi bilo licemjerno činiti ludosti jer „Bog će ionako oprostiti“. Ljubav je iskreno nastojanje oko dobra. Ljubav je neprestano obraćenje, popravljanje. Ljubav je uviđanje i priznavanje vlastitih pogrešaka. Ljubav je razumijevanje za pogreške drugih… Na koncu Isus sažima ovu prispodobu ovim riječima: „Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen.“ To je temeljno pravilo za čestit, pa ako hoćete, i za svet život.