Portal katoličkih teologa
Bespomoćnost

Bespomoćnost


Kao da čovjek stoji na rubu ponora u koji će sigurno pasti i zna da ga nitko ne može spasiti. Neizdrživ trenutak u kojem čujem riječi koje mi najmanje trebaju: žao mi je, više ništa ne mogu učiniti za tebe. Moje postojanje svelo se na ispriku i ta isprika me ne može spasiti. Ne moram biti na rubu života da bih je osjetio. Moguće je živjeti i osjećati se kako je svuda oko mene. U mojim slabim ljudskim snagama. U mojoj nemoći da bilo što promijenim i spriječim. U mojoj nepodnošljivoj spoznaji da svaki dan zlo uzima svoj danak žanjući ne samo zle, nego i nevine i ja tu ne mogu učiniti skoro ništa. Ili uglavnom ništa.

Pod njezinim utjecajem pitam se što mogu učiniti? Možda je bolje da se predam i odustanem? Malodušnost koja me uvijek obuzme kad vidim svoju malenost i njezinu nadmoć. Kao da bi za mene bilo najbolje predati se. U konačnici možda je besmisleno pokušavati i ishod će za mene opet biti isti. Čemu se boriti? I zašto?

Prvi susreti s njom bili su ponekad strašni. Ja bih izgradio sve i onda bi se sve jednostavno srušilo. I što sam upornije i brže gradio to još nije značilo da ona neće nekim događajem vratiti me na početak, u ruševine. U Pismima čitam kako ne bih trebao graditi kuću na pijesku jer ako ona može uništiti drvo ili kamen što je onda tek za nju pijesak? Gradi kuću na stijeni. Kao da ne misliš na kuću i stijenu, nego na nas dvojicu. Hoćeš mi reći gradi život na meni, zar ne?

Graditi život na tebi pretpostavlja njezino postojanje i uzima je u obzir. Bez straha i osjećaja napetosti. Ona je tu, ostat će, pratit će me kroz život i od vremena do vremena izazivat će rušenja u mom životu. Od mene će život tražiti da počinjem ispočetka. Doći će vrijeme kad ništa neću moći više početi i trebat će smoći snage i znati sebe prihvatiti. Nositi se sa sobom kada ona bude kontrolirala najveći dio mog života. I kad ostatak mog života bude takav da tu više neće biti mjesta za snagu, napore i borbu. Od mene će se tražiti priznanje njezinog gospodarenja nada mnom.

U okolnostima bez tebe nešto takvo je nemoguće. I nije to stvar oholosti, nego moja iskonska potreba da ne budem nadjačan i pobijeđen jer se sve u meni bori i trudi oko čuvanja mog života. Trebaš graditi kuću na stijeni, kažeš mi u Pismu. Imaš tu mogućnost i izbor pred sobom. To nije obična ljudska gradnja i nije moguće samostalno napraviti arhitekturu. Gradnja kuće na stijeni zahtijeva vjeru o tebe, božanskog arhitekta i graditelja mog života i pristanak na mogućnost izgrađenog života, kojega, kada navale, ni bujica, ni oluja, ni vjetar ne mogu srušiti jer je izgrađen na stijeni.

U svijetu bez vjere u vječnost sve su naše kuće zabijene u obični pijesak, bez obzira koliko smo duboko iskopali temelje i one bivaju lak plijen našim životnim tragedijama i neuspjesima. Svijet bez vjere u vječnost ništa je drugo doli nepregledno groblje egzistencija izgrađenih na pijesku, za čije temelje više nitko ne zna i ne pita. I već sama spoznaja da će moja egzistencija biti zaboravljena i da nema temelja koji će je sačuvati od smrti i zuba vremena, u meni stvara jedan čudan osjećaj da se ne treba truditi i da od svega treba odustati i prepustiti stihiji egzistencije da sve nosi prema kraju i svršetku.

A onda naiđem na taj jednostavan i kratak redak iz Pisma kako se može pobijediti bespomoćnost pred zlom i vlastitom smrću i neumitnim osjećajem da ne mogu i neću živjeti koliko želim i hoću. Gradi svoj život na meni. Takav građevinski zahtjev traži od mene tek jedan jedini materijal od kojega se cijela struktura života na kraju izgrađuje. Vjeru.

Naravno vjera se time ne pretvara u nekakav čvrst i monolitni materijal koji neće popustiti pred vjetrom i olujom. I ona sama, poput mene, zajedno sa mnom proživljava te trenutke bespomoćnosti pred zlom i tragedijom. Nekad imam osjećaj kako će se cjelokupna moja egzistencija raspasti jer više ne vidim drži li vjera njezine temelje ili mi se čini da je i vjera oslabila, i njoj kao i meni prijeti potop i rušenje.

I onda se nekim čudom ili, barem za mene koji još uvijek koliko toliko vjerujem, tvojom milošću gotovo potopljena vjera ukaže kao kvalitetan i čvrst temelj života. Ta gradnja na stijeni je mukotrpna i teška jer se građevina života ne može nikada završiti i ja se ne mogu useliti u svoj život kao da je riječ o potpuno namještenoj građevini za koju mogu reći kako je konačno kompletna i završena sa svim onim što jedna čvrsta i stabilna građevina mora imati.

Više je riječ o neprestanoj gradnji bez kraja i konca, gotovo kao da je riječ o Sizifovom poslu i jedino što me sprječava od odustajanja redak je iz Pisma kako mudar čovjek gradi kuću na stijeni. Biti mudar čovjek iz Pisma nema puno veze s pokušajima pronalaženja najboljeg materijala za gradnju, nego je riječ o otvorenosti moje vjere za postojanje vječnosti i vjere u nekoga tamo poput tebe, koji obećavaš taj život onomu koji pristane na tvoju ponudu: gradi kuću na meni.

Tek pristankom na tvoju ponudu bespomoćnost gubi nešto od svoje strahote i užasa, posebno pred onim događajima života koji svojom pokvarenošću nadilaze ne samo moje fizičke moći da im se suprotstavim, nego i moje umne i razumske moći da ih razumijem i shvatim. Njezin stisak labavi i slabi  nada mnom kada se i sam moram nositi sa zlom koje mene osobno pogađa, bilo u formi bolesti, bilo u formi straha od budućnosti i nesigurnosti oko onoga što me još sve čeka u životu.

Gradnja kuće na stijeni kako me Pismo poučava tvoja je ponuda meni kako bih mogao prihvatiti svoju bespomoćnost. Pristati na svoju prolaznost i vremenitost. Moj život je pijesak koji brzo prolazi kroz prste vremena i kako se broj preostalih njegovih zrna smanjuje sve više me plaši bespomoćnost i ja se nje jako bojim. A Pismo me ohrabruje da pokušam biti mudar čovjek koji gradi kuću na stijeni. To neće ukloniti bespomoćnost, ona će ostati prisutna i ostat će sa mnom, tek se nadam kako je gradnja kuće na stijeni čini smislenijom i prihvatljivijom.

Stijena i bespomoćnost idu zajedno i ne napuštaju jedna drugu, tek bespomoćnost izgleda manje strašna kad je promatram oslonjen na stijenu. Iskustvo koje su iskusili oni koji razmatraju strahotu križa oslonjeni na stijenu uskrsnuća ili gledaju svoj vlastiti život u svoj njegovoj bespomoćnosti i nesposobnosti da mu na bilo koji način pomognu oslonjeni na tvoje riječi kako si ti punina života i kako se smrću moj život mijenja, a ne oduzima.