Ideološko kršćanstvo
Ljudi su oduvijek željeli znati što se nalazi s druge strane smrti, željeli su i znati gdje se nalaze njihovi pokojni pa su pribjegavali različitim metodama i ljudima ne bi li na neki način došli do željene spoznaje o tome što ih čeka nakon smrti i hoće li ih tamo čekati njihovi preminuli. U kršćanskoj perspektivi vjera u život nakon smrti utemeljena je na različite načine prije svega u vjeri u uskrsnuće Isusa Krista kao temeljni događaj koji pruža temelje za vjeru u vječni život nakon fizičke smrti. O tome gdje je netko nakon smrti, je li u raju ili paklu teško je prognozirati. Katolička Crkva ima svoj nauk o tim pitanjima i u tom pogledu drži se vlastitih izvora i temelja. U katoličkom shvaćanju pitanja o životu nakon smrti, o tome gdje je netko završio nakon fizičkog preminuća, o tome što su raj i pakao, bavi se dio teologije koji se zove eshatologija. Eshatologija kao teologija o posljednim stvarima čovjeku doziva u pamet svijest o postojanju smrti, o vjeri u vječni život, o životu nakon smrti u određenom stanju.
U novije vrijeme uz katoličku eshatologiju pojavio se i jedan novi oblik eshatologije koji sebe smatra, možemo reći, kršćanskim, pa povremeno i katoličkim, iako je ponekad teško dokučiti što je u takvoj eshatologiji kršćansko. U nedostatku boljeg izraza, tu eshatologiju, koja je generalno oblik političke eshatologije, možemo nazvati ideološkim kršćanstvom. Ideološko kršćanstvo je politička eshatologija spasenja ideološki podobnih istomišljenika, dok se neistomišljenici koji imaju drugačije ideološke predznake osuđuju na vječnu propast. Kod nas se ideološko kršćanstvo generalno dijeli na dvije političke eshatologije: spasenja ili osude. Na lijevu političku eshatologiju i desnu političku eshatologiju. Desna politička eshatologija unaprijed sve neistomišljenike osuđuje na pakao bez mogućnosti dopuštanja da se neki neistomišljenik čak i uz otvoreno kajanje za grijehe na bilo koji način spasi. Stoga komunjara, marksist, ljevičar, titoist postaje i ostaje trajna eshatološka oznaka propasti onoga kome se takav naziv pridjeva. Možemo reći samo ime je vječna osuda. Lijeva politička eshatologija također na isti način sve neistomišljenike osuđuje unaprijed na pakao čak i ako postoji otvoreno kajanje zbog vlastitih grijeha, pa desničar, ognjištar, katotaliban, nacionalist, fašist, kvalificiraju nositelja tog imena isključivo za pakao.
Ove dvije političke eshatologije svaka na svoj način tvore zajedno ideološko kršćanstvo, odnosno ideologiju političke eshatologije, koja raj i pakao definira ideološkim shvaćanjem svoga protivnika, a ne stvarnim teološkim tumačenjem eshatologije onako kako je ona shvaćena u teološkim terminima i kršćanskom nauku. Za lijevu i desnu političku eshatologiju raj i pakao ne postoje jer o tome naučava Katolička Crkva, nego postoje jer postoje neistomišljenici zbog kojih pakao mora postojati, odnosno postoje istomišljenici zbog kojih mora postojati raj. Ideološko kršćanstvo sa svoje dvije političke eshatologije također je ne samo reducirajuće, jer ne dopušta neistomišljenicima kajanje i spasenje, nego je i oblik fatalizma i vjere u neizbježno jer već u ovom životu se zna tko su spašeni, a tko su prokleti. Prema ideološkom kršćanstvu istomišljenici su spašeni i ehatologija je već ispunjena i nema više potrebe za kajanjem, obraćenjem, nego samo gledati naprijed u eshatološku budućnost.
Koju ulogu ima Bog u ideološkom kršćanstvu i njegovim dvjema političkim eshatologijama? Bog nema ulogu Stvoritelja, pogotovo ne Spasitelja, zahvaljujući Kristovoj otkupiteljskoj žrtvi. Bog ima ulogu ideološkog pojma, jezičnog termina kojemu se nadodaje stvarnost ovisno kako ga koja politička eshatologija odredi. Tako, recimo, može se reći kako za obje političke eshatologije Bog kao milosrđe i ljubav i pravednost ima ideološko značenje. Za lijevu političku eshatologiju Bog je ljubav i milosrđe za istomišljenike, a isključivo pravednost za neistomišljenike. Obrnuto vrijedi i za desnu političku eshatologiju. Ideološko kršćanstvo sa svoje dvije političke eshatologije karakterizira i povremeno, ako ne i trajno, odbacivanje teologije i kršćanske eshatologije kao ozbiljnih područja promišljanja o pitanjima raja i pakla te spasenja i osude. Ideološko kršćanstvo se gnuša i odbacuje ozbiljnu teološku i kršćansku eshatologiju, osim ako je nije moguće utemeljiti ideološki. A ideološko utemeljenje ideološkog kršćanstva uvijek ide u smjeru odbacivanja velikog dijela ozbiljne teološke eshatologije, tako da Krist kao sudac može biti, recimo, marksist i revolucionar koji sudi nacionalizam ili može biti židovski nacionalist koji sudi komunizam, ali rijetko da je Krist došao kao Spasitelj svih ljudi od kojih zahtjeva i obraćenje i kajanje kako bi se spasili.
Ozbiljna teološka eshatologija se ne poigrava s činjenicom da spasenje prema kojem idemo, riječima svetog Pavla, čuvamo u glinenim posudama, dakle da je riječ o ozbiljnom poslu i ozbiljnoj stvari koja zahtjeva stalnu budnost i trajnu pripravu i stalno obraćenje i kajanje. Ideološko kršćanstvo sa svoje dvije političke eshatologije se i u ovome razlikuje od kršćanske eshatologije, jer kajanje i obraćenje smatra već postignutim samom činjenicom što se nalazi u ispravnom ideološkom toru s ostatkom ideoloških ovaca. Na taj način prema lijevoj političkoj eshatologiji svi ideološki istomišljenici su spašeni, a svi ideološki neistomišljenici su propali, isto vrijedi i obrnuto u slučaju desne političke eshatologije. Pitanje spasenja ideološko kršćanstvo na taj način reducira na pitanje čiste ideološke pripadnosti određenoj političkoj eshatologiji već spašenih u ovom životu i u ovom svijetu. Ideološko kršćanstvo ima i svoje političke eshatologe koji nekad nose i naziv teolozi i koji ponekad govore o ostvarenoj eshatologiji vječnosti ovdje na zemlji na način da vječnost stave u svoje vlastite ideološke okvire pa onda argumentiraju kako se nijedan ljevičar, marksist, komunist, neće nikada spasiti, ali isto tako nijedan desničar, ognjištar i katotaliban.
I nazivlje koje ideološko kršćanstvo koristi je zanimljivo. Nazivlje je uvijek kolektivno i određujuće. Ideološko kršćanstvo ne govori o osobi i čovjeku ukoliko nije istomišljenik, nego kolektivno govori o komunjarama, ljevičarima, desničarima, ognjištarima, katotalibanima o svojim neistomišljenicima. Govoreći kolektivistički o svojim neistomišljenicima ideološko kršćanstvo time nastoji što veći broj onih koji ne misle isto unaprijed odrediti i poslati u vječnu propast bez mogućnosti da se nekolicina onih koji ne misle isto spase i umaknu u pravcu raja. Tako da ideološko kršćanstvo unaprijed ostvaruje nekakav oblik eshatološkog genocida nad svojim neistomišljenicima zamišljajući nepregledne kolone ljevičara, komunjara, desničara, ognjištara i katotalibana na putu za pakao i vječnu propast, šaljući u pakao čak i one koji se otvoreno kaju za svoje grijehe. Za ideološko kršćanstvo ulaznica za spasenje nije ono što zdrava kršćanska eshatologija napominje kada govori o kajanju za grijehe i obraćenju, nego ideološko slaganje s onima koji dijele ulaznice na ulazu u ideološki raj.
Zdrava kršćanska eshatologija zahtijeva obraćenje i kajanje za grijehe bez obzira na ideologiju, ideološko kršćanstvo zahtijeva ideologiju bez obzira na obraćenje i kajanje. Bog u zdravoj kršćanskoj eshatologiji sudi prema čovjekovim djelima, vjeri, grijesima i kajanju, nevezano za ideologiju. Prema ideološkom kršćanstvu Bog sudi prema ideološkoj pripadnosti, jer je Bog jedini sudac koji je istovremeno i lijevi politički eshatolog i desni politički eshatolog, prema ideološkom kršćanstvu, tako da, iako nemoguće, Bog istovremeno jedne treba odmah osuditi na vječnu propast, a druge na vječno spasenje, iako istovremeno mora zastupati obje strane jednako. Ideološko kršćanstvo je oblik političko-ideološke redukcije ozbiljnih eshatoloških pitanja kršćanske eshatologije na ostvareno spasenje ovdje na zemlji koje će se nastaviti u vječnosti, jer se netko nalazi u istom krugu svojih ideoloških istomišljenika. Spasenjska maksima ideološkog kršćanstva nije obratite se i vjerujte Evanđelju jer približilo se vaše otkupljenje, nego mislimo na istoj ideološkoj matrici jer smo već spašeni!
Za ideološko kršćanstvo gdje god se u Evanđeljima govori o lijevima i desnima, počevši od dva razbojnika pa dalje, riječ je o čistoj ideologiji. Tako lijevo političko krilo ideološkog kršćanstva žali što je Isus izgleda bio desničar, ognjištar, nacionalist i katotaliban, a desno političko krilo ideološkog kršćanstva već slavi svoje spasenje, jer što god činilo, lijevo krilo, svi marksisti, komunisti, ljevičari, osuđeni su na propast, a što god čini desno krilo, svi su već osuđeni na spasenje. Zaključno, za ideološko kršćanstvo moraju postojati dva raja i dva pakla, jedan raj za ljevičare i jedan pakao za desničare i obrnuto jedan raj za desničare i jedan pakao za ljevičare.
Jedino još kršćanska eshatologija, ona ozbiljna, koja svoj posao shvaća ozbiljno, tvrdi da u jednom raju mogu biti i jedni i drugi, ali i u jednom paklu može biti i jednih i drugih. Ali ozbiljnu kršćansku eshatologiju skoro nitko i ne sluša i ona je ostala skoro pa usamljena, jednostavno jer nije ideologizirana, a sve što se moglo ideologizirati već su preuzeli politički eshatološki ideolozi spasenja i propasti.
Ali i nema potrebe za ozbiljnom kršćanskom eshatologijom, jer je za ideološko kršćanstvo eshatologija završena, ostaje samo salonska razmjena mišljenja i uvjerenje kako su neistomišljenici već u paklu, a istomišljenici već u raju i to na temelju ideologije, a ne na temelju potrebe trajnog kajanja i obraćenja. Jer grijeh prema ideološkom kršćanstvu znači naći se na suprotnoj strani ideološkog spektra. Za spasenje i oprost grijeha je dovoljno promijeniti mišljenje, a ne kajati se za grijehe i tražiti od Boga oproštenje, jer ideološko kršćanstvo uvažava samo kad mislite svi isto jednom glavom, a što se tiče stvarnog kajanja i obraćenja to spada u neku drugu eshatologiju, onu kršćansku i ozbiljnu, koju ideološko kršćanstvo naziva režimskom eshatologijom, kao da je Bog diktator kojega revolucijom treba svrgnuti s vlasti i zauzeti njegovo mjesto. Ako je tomu tako, onda ideološko kršćanstvo nastoji samo osvojiti vlast nad vječnošću ne bi li zavelo vlastitu diktaturu nad Bogom i zasjelo na sudačku stolicu. Time dolazimo do zaključka da je ideološko kršćanstvo borba za vječnu vlast nad spasenjem istomišljenika i osudom neistomišljenika, otprilike kao što je narav svake ideologije dočepati se vlasti, a onda istrijebiti sve neistomišljenike do zadnjeg, i nije da nije bilo i u ovom životu i u ovoj ljudskoj povijesti takvih eshatoloških pokušaja nasilnog spasenja i nasilne osude.
Tekst je objavljen u Katoličkom tjedniku, br. 16-17, 21. travnja 2018., str. 18-19
