Poniznost i zahvalnost

Mučno je uranjati u samog sebe. Kao što je i neugodno uranjati u svoje strahove. Razgoliti se pred posrednikom. Možda pred nekim koga ne volim, pred nekim kome zamjerim, pred nekim koga možda negdje duboko u sebi i mrzim. Taj sakrament me uči poniznosti. Uči me velikoj istini riječi Pisma kako ti želiš dati svakome koji to istinski traži i istovremeno me pitati zašto je moje oko zlo ako ti želiš biti dobar.

Želiš biti dobar prema meni, ali preko posrednika. Kako ću prihvatiti posrednika? Nekoga koga ne volim, prihvatiti nekoga za koga znam ono što nitko ne zna, možda njegove grijehe, njegove slabosti? Zar posrednik ne bi trebao biti čist i svet kako bi mene učinio svetim i čistim? Zar posrednik u grijehu smije u tvoje ime reći ja te odrješujem od grijeha tvojih idi u miru!

Toliko toga sam naučio o sebi kroz taj sakrament. I skoro ne znam odakle bih mogao početi. Mogao bih početi od zahvalnosti. Od stalno proživljavanog iskustva gdje mi biva oprošteno ono za što drugdje ne uspijevam pronaći utjehu, oslonac i nadu. Mogao bih početi o promijeni slike o onome koji u tvoje ime za mene posreduje tvoju milost. O tome kako ga počinjem sve više gledati kao samog sebe, onoga koji je jednako kao i ja potreban tvoje blizine, milosti, iskustva oslonjenosti na tebe.

Mogao bih početi od onih ravnodušnosti kad se samo ispunjavala norma i slovo zakona, mogao bih početi i od onih iskustava nevjere, pa čak i ismijavanja jedne tako velike milosne tajne kao što je taj sakrament. Mogao bih početi od onih rezignacija i ljutnji kad nisam uspijevao ništa iskusiti i osjetiti, a toliko sam želio i očekivao, tome se nadao i za to molio.

Mogao bih početi od polaganih i opreznih koraka u učenju o ispravnom shvaćanju što je taj sakrament i kako on posreduje milost. Mogao bih početi od naglog iskustva koliko je taj sakrament važan za moj život, koliku mi je dosad snagu i utjehu pružio. Mogao bih početi od onih čudesnih iskustava kad sam kroz usta posrednika, kroz usta drugog kolege zaista čuo tebe kako mi govoriš, upućuješ me, savjetuješ, opominješ, upozoravaš i na kraju ozdravljaš.

Mogao bih početi od svojih straha i svoje krivnje, od uplašenosti kako mi neće biti oprošteno, mogao bih početi od bilo čega od onoga što još nisam spomenuo. Ipak, kad bih mogao birati i kad bi me netko upitao odakle treba početi razmatrati ovaj sakrament rekao bih kako bi to mogla biti poniznost.

Ta poniznost koja se u Pismima opisuje kao strah Gospodnji, a to je ništa drugo doli sretni strah koji se nada iskustvu i susretu s milošću jer čovjek više nema i ne želi pred tobom ništa sakriti.

Ta poniznost koja je dijaloška, jer sam uvijek mislio kako je poniznost moja privatna stvar i nema veze niti s tobom niti s onim koji mi u tvoje ime izgovara ja te odrješujem od grijeha tvojih idi u miru. Ta poniznost koju sam doživljavao kao direktnu vezu s tobom bez posrednika i Crkve koja mi otkriva direktne tajne i intimu ljudi koje susrećem i s kojima razgovaram.

Ništa od toga nije bila poniznost. Kroz ovaj sakrament učim kako je poniznost dijalog između troje. Posrednik, ti i ja na kraju. Taj dijalog koji u sebi nema nikakve lukavosti opravdanja učinjenog, dijalog koji u sebi nema nikakvog uljepšavanja učinjenog, dijalog u kojem se pronalazi hrabrost reći Oče zgriješih protiv neba i tebe, nisam više dostojan zvati se tvojim sinom, kćerkom, djetetom.

Odustati od svojih umnih smicalica i logičkih igrica kako bi se umanjila odgovornost, odustati od alternativnih tumačenja onoga što je taj sakrament, odustati od povijesnih, kulturoloških i antropoloških svođenja tog sakramenta na puku konvenciju jedne grupe ili zajednice. Odustati od svega, kao što osuđenik pred krvnikom odustaje pred svakom obranom i priznaje svoju krivicu i mirno prihvaća kaznu.

Iz te poniznosti koja je mučna jer ona nesmiljeno, ali uporno prodire i razgolićuje me pred drugim čovjekom od kojega se mogu smatrati beskonačno svetiji, čišći i autentičniji, na kraju se rađa zahvalnost. Ta tek rođena zahvalnost na koju me stalno podsjećaju Pisma tko traži nalazi, tko kuca otvorit će mu se ili one riječi da mi iako zli znamo dobrima darivati svoju djecu, koliko će nas dobrim darivati naš nebeski Otac.

Premalo je taj sakrament nazvati lijekom, čak i nekakvim čudotvornim lijekom i pobrkati ga s lovcima na čudesa i čudesna znamenja. Najmanje i najviše istovremeno nazvao bih ga sakramentom preobraženja, kao što su to i svi drugi sakramenti.

Neobično je to preobraženje koje mi se događa u dijalogu s tobom kroz taj sakrament. Ta jasnoća pogleda, ta mirnoća duše, ta nada i ta radost ne mogu se uvijek izreći, ali se mogu iskusiti i drugome i drugima pokazati, mogu druge na njih uputiti.

To iskustvo potpuno novog početka, nutarnjeg rođenja obuzetog milošću oproštenja, kad na trenutak čovjek pomišlja kako može čak i umrijeti od neke nadljudske radosti. Naravno kako uvijek postoji muka, postoji tjeskoba, postoji strah. Hoće li Gospodin biti milostiv zauvijek, pitam se zajedno s psalmom. Je li njegovo smilovanje nestalo, je li me Gospodin zaboravio ili je gnjevan zaboravio svoje smilovanje, nastavljam zajedno s psalmom.

I svaki put kad sa sebe skinem prašinu i prljavštinu zla vraćaju se riječi iz Pisma, riječi psalma ako te i otac i mati zaborave ja tebe zaboraviti neću.

Pred takvom ljubavlju koja me nikad ne ostavlja i ne napušta, pred takvom upornošću koja se neprestano i neprekidno bori za mene i pridiže me, pred takvom moći i snagom oproštenja što bih mogao drugo osjećati nakon što prođu mučnina i nelagoda osim poniznosti.

I iz nje tek rođene zahvalnosti.