Petak, 3 prosinca

„Pravo“ na sakrament


Grčki filozof i teolog Christos Yannaras u svom djelu The Meaning of Reality. Essays on Existence and Communion, Eros and History u jednom od eseja donosi prigovor onih koji se pitaju zašto se krsti djecu i zašto se ne ostavlja djetetu na volju da odluči što želi kad bude odraslo. Yannaras pravi misaoni eksperiment i pita se što bi bilo s djetetom kada bi ga roditelji ostavili bez mogućnosti učenja jezika, komunikacije s drugima, učenja o vlastitoj povijesti i kulturi i kada bi ga ostavili samo na njegovim biološkim potrebama kao što je hrana i voda. Prema Yannarasu takvo dijete kada bi odraslo ne bi moglo ni postaviti pitanja niti dati odgovore jer bi nedostajali presudni elementi za takvu mogućnost.

Iz ovog misaonog eksperimenta Yannaras izvodi zaključak i kritiku onoga što on naziva zapadnim kršćanstvom. Yannaras ističe da dijeljenje sakramenta krštenja djetetu nije pitanje individualnog prava niti je povezano s idejom o ljudskim pravima. Prema Yannarasu podjela krštenja djetetu je komunitarni događaj, događaj zajednice gdje se osoba pridružuje zajednici vjernika, a ne pitanje individualnog ljudskog prava. Iz ovoga Yannaras izvodi zaključak da je koncept ljudskog prava preuzeo isuviše jaku ulogu u zapadnom kršćanstvu svodeći, prema Yannarasu, podjelu sakramenata na „juridičko-individualno“ pitanje o pojedincu i njegovim pravima, dužnostima i obvezama, dok se sakrament kao zajedničarski ili komunitarni događaj spasenja, ne isključivo za pojedinca, nego i za cijelu zajednicu, u velikoj mjeri ostavlja po strani.

Iz ovoga utjecaja političkog koncepta ljudskog prava Yannaras nastavlja svoj kritički osvrt ističući prema njegovom shvaćanju kako je u zapadnom kršćanstvu i koncept spasenja postao prije svega „individualno“ pitanje spasenja vlastite duše prema „pravnim“ mjerilima i da nedostaje, ili je oslabio, zajedničarski ili komunitarni vid spasenja. Ostavljajući po strani utemeljenost ili ne Yannarasove kritike zapadnog kršćanstva, Yannaras je posebno kritičan prema pokušaju da se čisto juridičko-politički koncept ljudskog prava pojedinca prevede u teološki govor o zajednici, Crkvi i spasenju, jer, prema njegovom razumijevanju, daleko je važnija komunitarna dimenzija Crkve i spasenja, nego mjesto pojedinca u njoj i mjesto njegovih prava.

Za Yannarasa juridičko-politički koncept ljudskog prava u suprotnosti je donekle s teološkom idejom nezaslužene Božje milosti, jer nije moguće govoriti o juridičko-političkom pravu pojedinca na Božju milost. Ovdje se može postaviti pitanje koje Yannaras vidi na dva načina. Recimo, što znači imati pravo na sakrament ili sakramente? Postoji juridički pristup koji govori o uvjetima, obvezama i propisuje ono što je potrebno za određeni sakrament. Yannaras se radije pita, iako ne direktno, može li se teološki govoriti o pravu pojedinca na sakramente, odnosno na milost u juridičko-pravnom smislu? Drugim riječima, zahtijeva li milost uvjete koji su sami po sebi juridičko-individualni i ne uključuju teološku i ekleziološku dimenziju, koju Yannaras naziva komunitarnom ili zajedničarskom? Kada netko dođe i kaže da ima individualno pravo ne određeni sakrament, što to u stvarnosti znači?

Slijedeći Yannarasa, može imati dva značenja. Prvo značenje za Yannarasa je političko-juridičko i individualno, koje sakrament vidi samo u kontekstu političkog shvaćanja ljudskog prava na nešto ili odbijanja nečijeg ljudskog prava na nešto. U ovom kontekstu sakrament je nešto poput političko-pravnog elementa u kojem temeljnu ulogu igra shvaćanje pojedinca koji ima ljudsko pravo na sakrament. Drugačije rečeno, pita se Yannaras postoji li ljudsko pravo pojedinca u političkom smislu na krštenje ili neki drugi od sakramenata? Yannarsova kritika zapadnog kršćanstva ide u smjeru pozitivnog odgovora na gore postavljeno pitanje, jer njegova kritika počiva na tvrdnji zapadnog zaborava komunitarnog ili zajedničarskog značenja sakramenta. Yannaras bi radije išao u smjeru shvaćanja kako slavlje sakramenta isključuje potpuno bilo kakav oblik juridičko-političkog prava pojedinca na sakrament, kao da je riječ o nekom ljudskom pravu, recimo pravu na obrazovanje, i naglasio važnost sakramenta kao događaja zajednice i događaja spasenja.

Ovaj, prema Yannarasu, problem na Zapadu povezan je također s, kako to vjeruje Yannaras, zaboravom komunitarne ili zajedničarske dimenzije spasenja, jer se spasenje promatra kao isključivo privatni, individualni i pojedinačni napor i događaj koji je najvažniji za samog pojedinca. Naravno, kritika Christosa Yannarasa o izjednačavanju sakramenata s političko-juridičkim shvaćanjem ljudskih prava nije bez poteškoća i pitanja koja bi mogla biti upućena i njemu samom. Ovdje se samo želimo osvrnuti na njegovo vrlo zanimljivo interpretiranje sakramentalnog života i milosti u zapadnom kršćanstvu kao sudjelovanja pojedinca u konzumiranju njegovih prava u Crkvi, u smislu političko-juridičkog shvaćanja sudjelovanja u životu Crkve, jer pojedinac ima pravo ili prava.

Kad bismo pokušali do kraja slijediti Yannarasa u njegovoj kritici, na kraju bismo dosegli ideju kako je koncept individualnog ljudskog prava na nešto, shvaćen pravno-politički, nemoguće utemeljiti u teološkom i komunitarnom smislu. Iz tog razloga Yannaras govor o pravu na sakramente vidi kao teološki nemoguć i protivan naravi Crkve kao zajednice vjernika povezanih milošću kroz sakramentalni život. Naravno, Yannaras ne može dati odgovor na jednako važno pitanje: kako i na koji način odrediti onda tko može ili ne može primiti neki sakrament i tako postati punopravnim članom zajednice? Međutim, Yannaras i ne ide tako daleko, imajući na umu mnoge teološke dileme i pitanja, nego se radije zaustavlja na odbacivanju individualnog političko-juridičkog ljudskog prava, kao nečega što može imati identično značenje u teološkom govoru o sakramentima.

Prema Yannarasu, ideja kako djeca ne trebaju biti krštena kao mala, nego trebaju sama odlučiti kad odrastu žele li se krstiti ili ne, plod je prodora političko-juridičkog shvaćanja sakramenta kao nečega na što se inidividaulno i pojedinačno, politički i pravno može imati pravo, ali se može i odbaciti, pri čemu je najvažnije, kao i u slučaju ljudskih prava, zaštiti slobodu pojedinca da odlučuje što želi ili ne želi. S druge strane, teološki gledano, krštenje djeteta koje roditelji krste plod je zajedničarskog i ekleziološkog shvaćanja sakramenta kao događaja spasenja ne samo isključivo za dijete, nego i za roditelje i za župnu zajednicu i cijelu Crkvu po Božjoj milosti. Dakle, imati pravo na sakramente kao pojedinac, ili nemati, za Yannarasa, nije moguće postaviti na teološki način, jer teološki govor ne poznaje ideju pojedinačnog ljudskog prava u političkom smislu. Tako shvaćeno, za Yannarasa, teološki se ne može govoriti kako pojedinac ima ili nema pravo na sakramente, može se govoriti teološki kako osoba sakramentom nastavlja sudjelovati u zajedničarskoj i komunitarnoj dimenziji spasenja i svojih roditelja i župne zajednice i cijele Crkve, kroz primanje sakramenta ili sakramenata.


Tekst je objavljen u Katoličkom tjedniku, br. 20., 19. svibnja 2019., str. 4-5