Preljubnica – početak zakona milosrđa
Zaodjenite se kao izabranici Božji u milosrdno srce! (Kol 3,12)
Lutajuća zgoda
Pete korizmene nedjelje u liturgijskoj godini C slušamo izvještaj iz Ivanova evanđelja o nekoj ženi zatečenoj u preljubu (Iv 8,3). To je treća žena po redu s kojom se Isus u Ivanovu evanđelju susreće. Kad god se u Ivanovu evanđelju govori o ženama, riječ je uvijek o nekom novom početku, bilo o početku Novoga saveza, Marija u Kani galilejskoj (2,1–12), bilo o početku novoga kulta u duhu i istini, Samarijanka na Jakovljevu zdencu (4,1–42), bilo o početku novoga zakona milosrđa, kao u ovom slučaju ovdje (8,1–11).
Neka žena zatečena u preljubu (8,3). Ta žena nema svoga imena; njezino je ime preljubnica. S tim imenom zadugo nije mogla ući u evanđelje. Vrata su joj bila zatvorena u najstarijih i najpoznatijih istočnih i zapadnih crkvenih pisaca i otaca. Postala je lutajuća zgoda[1] sve do trećega i četvrtoga stoljeća tražeći svoje mjesto u evanđelju. Prvi put se spominje u osmom poglavlju crkvenih odredaba Didascalia apostolorum – Nauk apostola na sirijskom jeziku iz III. stoljeća, u kojem se, po uzoru na Isusa, biskupe potiče na blagost prema grješnicima:
O biskupe, čuvaj što jače možeš one koji nisu griješili tako da ostanu bez grijeha, a one koji se od svojih grijeha obrate, liječi i primaj. Ali ako ne primiš pokajnika jer si nemilosrdan, onda griješiš protiv Boga Gospodina, jer ne slušaš našega Spasitelja i Boga da činiš kako je On učinio onoj grješnici, koju su starješine pred njega postavili, i pripustivši njemu sud, otišli. A on koji ispituje srca, upita ju i reče joj: Jesu li te starješine osudili, kćeri moja? Ona mu odvrati: Ne, Gospodine. Onda joj on reče: Idi, ni ja te ne osuđujem. Prema tome, dakle, vama biskupi, naš Spasitelj, Kralj i Bog mora bit uzor, ugledajte se u Njega…[2]
Očuvana je na latinskom jeziku u Vulgati s kraja četvrtoga, a na grčkom u rukopisu Codex Bezae iz petoga stoljeća. Zahvaljujući svetomu Jeronimu i Augustinu ta lutajuća zgoda,[3] izgubljeni biser stare predaje[4] smjestio se konačno u novozavjetne kanonske spise, u Ivanovo evanđelje između sedmoga i osmoga poglavlja (Iv 7,53 – 8,1–11), u kojem djeluje kao strano tijelo;[5] ne odgovara mu ni stilom, ni rječnikom, ni oblikom, što više prekida povezanost 7. i 8. poglavlja. Po svome obliku spada više u sinoptička evanđelja, i nikakvo čudo da su neki rukopisi tu zgodu uvrstili u Lukino evanđelje neposredno prije muke gdje se govori kako Isus danju naučava u Hramu, a noću odlazi na Maslinsku goru, a rano jutrom sav bi narod hrlio k njemu u Hram da ga sluša (21,37) i na kraju evanđelja kao dodatak (24,53).[6]
Glavni razlog zbog kojega je ta zgoda s mukom ušla u evanđelje krije se u Isusovu stajalištu prema toj preljubnici. Prvoj Crkvi je bio problem kako spojiti Isusovu blagost i smrtni grijeh preljuba, koji Stari Zavjet, a i brojni novozavjetni spisi osuđuju. U Starom Zavjetu preljub je strogo zabranjen. Ponovljeni zakon propisuje smrt zbog preljuba:
Ako se koji čovjek zateče gdje leži sa ženom udanom za drugoga neka oboje – i čovjek koji je ležao sa ženom i sama žena – budu smaknuti. Tako ćeš iskorijeniti zlo iz Izraela (Pnz 22,22; usp. Lev 20,10).
Prva Crkva ubraja preljub među smrtne grijehe, nespojive s krštenjem, koji povlače za sobom isključenje iz zajednice, ako ne i iz Božjega milosrđa. Pavao u poslanici Korinćanima tvrdi da preljubnici ne će baštiniti kraljevstva Božjega:
Ne varajte se! Ni bludnici, ni idolopoklonici, ni preljubnici, ni mekoputanci, ni muškoložnici, ni kradljivci, ni lakomci, ni pijanice, ni psovači, ni razbojnici ne će baštiniti kraljevstva Božjega (1Kor 6,9sl).
U poslanici Hebrejima sveti pisac govoreći o kršćanskom vladanju ističe:
Ženidba neka bude u časti u sviju i postelja neokaljena! Jer bludnicima će i preljubnicima suditi Bog (Hebr 13,4).
Rana je Crkva uvela stroge pokore za javne grješnike kao uvjet da ih se može ponovno primiti u zajednicu. Nastao je veliki problem u prvoj Crkvi kako izmiriti Isusovu blagost i crkvenu strogost. U ovoj zgodi krije se rješenje.
Struktura zgode
Uz kratki uvod, koji služi kao pozornica, zgoda ima dva prizora. U prvom prizoru na pozornici su čuvari zakona i preljubnica, u drugome Isus i preljubnica.
A Isus se uputi na Maslinsku goru. U zoru eto ga opet u Hramu. Sav je narod hrlio k njemu. On sjede i stade ih poučavati (Iv 8,1–2; usp. Lk 21,37–38).
Čuvari Zakona i preljubnica
U prvom prizoru čuvari zakona, pismoznanci i farizeji, nastupaju, kao tužitelji. Uhvatili su neku ženu zatečenu u preljubu, doveli je u Hram, postavili u sredinu i optužili na očigled sviju:
Učitelju! Ova je žena zatečena u samom preljubu. U Zakonu nam je Mojsije naredio takve kamenovati. Što ti na to kažeš? (8,4–5).
Oni nisu u nedoumici da ne bi znali što im je činiti i da od Isusa traže savjet. Njima nije ni do istine, ni do života te žene, a ni do Mojsijeva Zakona, nego do toga da Isusa uvuku u zamku iz koje nedužan ne će moći izići. Situacija je opasna. Što god Isus rekne, izreći će osudu sebi, misle tužitelji. Uzme li ženu u zaštitu, imat će Mojsijev Zakon protiv sebe i sam će biti optužen kao kršitelj Mojsijeva zakona. Odluči li se za primjenu Mojsijeva Zakona, u oprjeci je sa samim sobom i svojim dosadašnjim iskazivanjem ljubavi prema grješnicima i naviještanjem bezuvjetnoga Božjega milosrđu. Svaki odgovor može biti koban.
Isus je proniknuo njihove zle namisli. Ne daje nikakav odgovor, nego se sagne pa stane prstom pisati po tlu (8,6,c). Što je Isus tom gestom htio reći? To je simbolička proročka radnja. Neki misle da je tužitelje htio podsjetiti na riječi proroka Jeremije koji reče:
O Gospodine, nado Izraela, svi koji te ostave postidjet će se, koji se odmetnu od tebe bit će u prah upisani, jer ostaviše Izvor žive vode (Jer 17,13).
Sveti Augustin misli da je Isus pisao grijehe tužitelja. Kao što je Bog nekoć prstom pisao Zakon Staroga Zavjeta na dvije kamene ploče (Izl 31,18), tako Isus ovdje prstom po zemlji piše novi zakon milosrđa. Jesu li zakonoznanci mogli pročitati tu Isusovu gestu? Isus piše novi zakon sagnuvši se. Dva puta se spominju izrazi sagnuti se i uspraviti se (8,6.7.8.10). Očito da je sv. pisac time htio nešto istaknuti. Svaka zgoda Ivanova evanđelja sadržava u sebi cjelovito evanđelje; svaka uključuje u sebi izravno ili posredno Isusov čas, tj. Isusovu smrt i uskrsnuće. Spominjanje Maslinske gore na početku zgode (8,1) ukazuje na to. Sagnuti se i uspraviti se isto je što i položiti život i uzeti ga (Iv 10,18), ili odložiti haljine i uzeti haljine (Iv 13,4.12). Ovdje je riječ o najavi ili čak anticipaciji Isusove smrti i uskrsnuća, o spasenjskom činu po kojem će se izbrisati svi naši grijesi.
Očito da zakonoznanci nisu razumjeli Isusovu radnju, pa stanu ustrajavati na odgovoru. Isus se uspravi i reče: Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen (8,7) i nastavi dalje pisati po tlu. U pozadini je običaj da, u slučaju izvršenja smrtne presude na kamenovanje, prvi svjedoci bace i prvi kamen i preuzmu odgovornost za smrt dotične osobe (vidi Lev 24,10–16; Pnz 17,2–7). Isusova izjava daje pravo da kamen baci samo onaj tko je nevin. A takav se ne nađe među svjedocima. Svojim riječima Isus je uzdrmao dubine nemilosrdnih tužitelja i na površinu njihove svijesti izbiše njihovi grijesi. Shvatili su i posramljeni stadoše odlaziti jedan za drugim, počevši od najstarijih (8,9a).
Isus i preljubnica
Osta Isus sam – i žena koja stajaše u sredini (8,9b).
Reče sv. Augustin:[7]
Relicti sunt duo, misera et misericordia – Ostali su njih dvoje, bijednica i milosrđe.
Žena je izbjegla smrti. Po Zakonu je trebala biti kamenovana. To je simbolizirao i obruč tužitelja, čuvara Zakona, koji ju je opkolio. Iz toga obruča smrti oslobodio ju je Isus svojim smilovanjem i ona je iz smrti prešla u život. Dosad se Isus bavio tužiteljima žene, a sad se obraća njoj bez ijedne riječi osude, jer on nije došao suditi nego spašavati. Ne pita je za njezinu prošlost, za njezin grijeh, nego zajedno s njom razmišlja još uvijek o tužiteljima: Ženo, gdje su oni? Zar te nitko ne osudi? (8,10). Nitko, Gospodine reče žena, oslovljavajući Isusa uzvišenim pouskrsnim oslovom u kojem se krije njezina vjera i ljubav. Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti (8,11). U tim Isusovim riječima susreću se ženin grijeh i njegovo milosrđe. Odsada nemoj više griješiti, znači ono što je dosad činila jest grijeh. Riječima ni ja te ne osuđujem, Isus joj prašta grijeh i otvara mogućnost novoga početka. Onaj odsad prekretnica je njezina života, prijelaz iz staroga u novi život. Oproštenje prethodi obraćenju, obraćenje proizlazi iz oproštenja.
Crkva – preljubnica
Preljubnica u Starom Zavjetu slika je izabranoga naroda koji se iznevjerio Bogu (Hoš 1–3). U preljubnici Karl Rahner vidi Crkvu i njezinu grješnost:
Crkva je grješna Crkva. To je vjerska istina, ne prvotna iskustvena činjenica. I to je potresna istina… Samo ona svojim grijesima može vječnu Kristovu vidljivost u svijetu iznakaziti i Krista sakriti – i to pred ljudima koji ga moraju tražiti na smrt i život. Zašto ne ljubimo Crkvu tako da ponizno i šuteći podnosimo sramotu njezinih grijeha? To bi je prije posvetilo, nego naši protesti protiv sablazni u Crkvi, kolikogod oni često bili na mjestu i hvale vrijedni. Ne možemo je nikada napustiti, a da u isto vrijeme ne izgubimo i ono što želimo spasiti. Pismoznanci i farizeji uvijek će iznova dovlačiti ženu pred Gospodina i optuživati je…’Gospodine, ova žena uhvaćena je u preljubu. Što ti kažeš na to?’
I ona stoji pred Onim komu je povjerena, pred Onim koji ju je ljubio i predao se za nju, da ju posveti, pred Onim koji pozna njezine grijehe bolje nego svi njezini tužitelji. A on šuti. I osuđuje tu ženu samo šutnjom svoje ljubavi koja miluje i prašta. Kroz sva stoljeća stoje novi tužitelji pokraj ‘te žene’ i udaljuju se od nje jedni za drugim počevši od najstarijih jer nikad se ne nađe nijedan koji bi sam bio bez grijeha. I na kraju ostat će Gospodin sam sa ženom. I tada će se On uspraviti i pogledati preljubnicu, svoju zaručnicu i upitati: ‘Ženo, gdje su oni koji te optuživaše? I nitko te ne osudi?’ I ona će odgovoriti neizrecivim kajanjem i poniznošću: ‘Nitko, Gospodine!’ I čudit će se i gotovo snebivati da to nitko ne učini. A Gospodin će joj se približiti i kazati: ‘Ni ja te ne ću osuditi!’ I On će je poljubiti u čelo i reći: ‘Zaručnice moja, Sveta Crkvo moja!’
[1] Josef Blank, Das Evangelium nach Johannes, 4,1b, Patmos, Düsseldorf, 1981., str. 114.
[2] Die syrische Didaskalia. Die ältesten Quellen des orientalischen Kirchenrechts, Band 2, Hinrichs, Leipzig, 1904., cap. 8, str. 38–39 (Übersetzt und erklärt von Hans Achelis, Johannes Paul Gotthilf Flemming)
[3] Josef Blank, Das Evangelium nach Johannes, 4/1b, Patmos, Düsseldorf, 1981., str. 114.
[4] Wilhelm Heitmüller, cit. u: Rudolf Schnackenburg, Das Johannesevangelium II, str. 224.
[5] Felix Porsch, Johannes-Evangelium, KBW, Stuttgart 1988., str. 85.
[6] Xavier Léon-Dufour, Lecture de l’ evangile selon Jean II, 312.
[7] Sveti Augustin, Tumačenje Ivanova evanđelja, govor 33,5, Verbum, Split, 2020.
