Preobraženje

U meni postoji želja za samonadilaženjem. Nekad se ta misao javlja kao željeti biti netko drugi. I biti taj drugi uvijek je netko bolji u odnosu na onoga kakav jesam. Nijedno psihološko objašnjenje nije mi dalo zadovoljavajući odgovor zašto to postoji u meni. Preslabe su mi definicije koje me svode na nekoga tko je bolja verzija sebe u budućnosti, ali samo to i ništa više od toga.

Neke misli o samonadilaženju duboko su utkane u mene. Kao misao o savršenstvu. Ili misao o svetosti. Pisma mi govore o tom osjećaju. Iskustvu. Potrebi. Ako želiš biti savršen…, ako želiš nadići samog sebe. Misao o samonadilaženju ne odnosi se isključivo na moje tijelo ili na moju dušu, ona ih istovremeno zahvaća oboje. Ta misao se javlja kao ideja savršene harmonije između tog dvoga, a Pisma ga nazivaju imago Dei – slika Božja. Biti slika Božja.

Samonadilaženje u svakodnevnom životu nije beskorisno, ono mi pomaže izgraditi samog sebe. Moći zapovijedati tijelu, biti njegovim gospodarem. Moći mislima zapovijedati kao i osjećajima duše. I kad dosegnem određeni stupanj takvog samonadilaženja mogu to vidjeti i u stvarnom životu. Točnost, organiziranost, usmjerenost, odlučnost, ustrajnost.

Opet, kao da tražim više od toga, i ako tražim kako bih mogao to doseći. Sebe bih mogao nadići tek u preobraženju. Preobraženje je također samonadilaženje. U tom samonadilaženju ne sudjelujem sam. I ne mogu ga postići sam. Jer i kad dosegnem stupanj samonadilaženja kojega dosegnem svojim ljudskim snagama, zašto mi biće teži za još, zašto traži još, zašto želi još.

Zanimljivo, kako Pisma ne koriste riječ nadilaženje samog sebe. To se može susresti u filozofiji i psihologiji, ali ne i u Pismima. U Pismima susrećem riječ preobraženje. Isus ne nadilazi samog sebe, Isus se preobražava. I novo stvorenje nije nadišlo svoje staro stvorenje, nego se stari čovjek preobrazio u novog čovjeka.

Preobraženje je poput radikalne promjene koja tako zahvati čovjeka da on u nekom trenutku ostaje isti čovjek, ali biva i nekako drugačiji. Kad bih i fizički i mentalno nadišao samog sebe u sadašnjem trenutku, vjerojatno bi me svatko i dalje mogao prepoznati. Možda bi se netko u prvi tren začudio onim što vidi pred sobom, ali zadržao bih manje-više svoj izgled, svoju fizionomiju.

Kod preobraženja se zna tako dogoditi da iako isti čovjek, on nekako ostaje nepoznat onima koji su ga poznavali, kao da je negdje u samom sebi skriven kao novi čovjek koji se pojavljuje na istom licu, ali ovaj put drugačije zrači. Toliko drugačije da ga neki koji ga godinama poznaju ne mogu prepoznati. Reći će zar to nije on ili ona, a opet nešto je potpuno drugačije i novo u njemu ili njoj, nešto neobjašnjivo i neshvatljivo. Kao da se preobraženje i bilo kome od nas dogodi negdje u nama samima što je dostupno Bogu i njegovom pogledu, Bogu i njegovoj milosti, a nije dostupno nama samima, a kamoli drugima oko nas.

Kad osjećam potrebu za preobraženjem, kao da to mogu razlikovati od pukog fizičkog i mentalnog samonadilaženja. I od svih želja i misli o samonadilaženju postoji jedna koja ne može doći iz mog ljudskog nadilaženja sebe samog. Glad za vječnošću, glad za biti vječno onakvim kakav bih mogao biti u svom najsavršenijem i najboljem ljudskom obliku. Glad za puninom postojanja samog sebe kao onoga kojega ni smrt ne može dodirnuti, ne može dohvatiti.

Ne govori li mi o tome ljudsko iskustvo uobličeno u bajke i priče u kojim neki čovjek biva vječno mlad u savršenom posjedovanju svih svojih snaga i fizičkih i mentalnih? I nisu li naše ljudske fantazije o vječnim super herojima blijedi pokušaj ljudskog shvaćanja onoga što Pisma opisuju kao preobraženje?

Preobraženje nije puko poboljšanje mojih ljudskih snaga u vrijeme kad one slabe, kao kad bih sa osamdeset godina imao tijelo i um mlada čovjeka. Preobraženje nije nadograđena verzija mene samog koji sporije stari i živi puno duže nego njegovi preci. To su oblici samonadilaženja, ali nisu preobraženja.

Preobraženje je punina vječnog života posjedovana u njegovoj sveukupnoj cjelovitosti. Isus koji se preobrazi u Pismima nije poboljšana verzija čovjeka, on nije savršeni čovjek na vrhuncu svojih fizičkih i umnih snaga, savršeni moralni učitelj na vrhuncu sjedinjenja etičkog naučavanja i njegovo življenja, on je jednim dijelom takav, ali on je i netko drugi, potpuno drugačiji od mene.

I nije bez razloga kako Pisma govore kako se Isus preobražava pred svojim učenicima, preobražava se pred čovjekom, Pisma ne pišu kako Isus nadilazi samog sebe. I svoju želju i potrebu za samonadilaženjem ne trebam pobrkati s preobraženjem. Sigurno je kako u puno stvari mogu nadići samog sebe, mogu nadići svoje tijelo, možda i svoj duh, ali preobraženje je potpuno drugačiji način samonadilaženja.

Ono može doći tek od milosti onoga koji se u Pismima preobražava pred svojim učenicima. Mogu samog sebe nadići, mogu biti objekt i divljenja i obožavanja za druge. Ipak i kad sjednem na tron kao onaj koji je samog sebe u svemu nadišao bez ičije pomoći, samo svojim zaslugama i snagama, ostaje u meni praznina nezadovoljstva kao da mi još uvijek nešto nedostaje.

To je praznina koja priziva preobraženje i samo preobraženje je može ispuniti. Možda je to razlog što na kraju samo nadilaženja ne bivam ispunjen onako kako sam očekivao, kako sam želio i kako sam sanjao. Evo, dosegao sam ljudsko savršenstvo, dosegao sam savršeno slaganje uma i tijela.

Opet, riječi Pisma kao da me izazivaju. Ako želiš biti savršen… Zar nisam savršen u onome što sam dosegao svojim ljudskim naporima? Ta praznina kao da mi govori nisi. Treba ti preobraženje. Treba ti milost.