Moj Getsemanski vrt

Moj Getsemanski vrt


Kao i ti, imam svoj Getsemanski vrt. U njemu je nekoliko stabala masline, ima nešto niskog raslinja. Tu je i pokoje stablo s gustom krošnjom pod koje se skrivam od vrućine ili kiše. Moj vrt je nešto manje surov nego onaj u kojem si proveo nekoliko sati očaja. Još se nisam znojio krvavim znojem niti sam bio primoran padati na koljena i moliti Oca da me mimoiđe ova čaša. Naspram tvog Getsemanija, moj je pitom i ima donekle i ljudskog u sebi. Tvoj je, koliko vidim u Pismima, bio potpuno prazan bez igdje ikoga. Jedan filozof je pisao kako si se u Getsemanskom vrtu susreo s Ništavilom.

Najmučnija razdoblja koja u vrtu provodim su ona kada odlučujem. Znam kako se moje odluke čine smiješne u odnosu na nekoga tko se odlučuje hoće li pristati da ga razapnu ili neće. Tvoja odluka uključivala je smrt. Ne znam što očekujem da ću pronaći u svom Getsemaniju? Ili koga? Sklanjajući se od odluka koje nitko ne može donijeti osim mene, doživljavam se napuštenim i pomalo zaboravljenim i zapostavljenim. Ne volim svoj Getsemani, jer u njemu nemam nikoga na koga bih prebacio odgovornost odlučivanja. Bio bi to idealan vrt kad bi u njemu sa mnom bili oni na koje bih mogao prebaciti krivnju za odluke koje se ispostave ishitrenima, a time vrlo vjerojatno onda i pogrešnima.

Ja ne znam točno u kojem si trenutku prelomio u sebi i rekao: Idem na križ. Pisma ne govore o tvom psihološkom prijelomu i tamo ne pronalazim riječi poput: i u tom trenutku Isus je odlučio da će dopustiti da ga razapnu. U Pismima stoji da si padao na koljena i usrdnije se molio. Agonija odlučivanja i promišljanja svoje skore sudbine rezultira, kako svjedoče Pisma, krvavim znojem. Dokaz da nisi odlučio ishitreno, lakonski i na brzinu kao da bi rekao sebi nema problema odlučit ću se lako i umrijeti. Tvoj Getsemani je dokaz kako je odlučivanje o životu i budućnosti ponekad puno nekakvog očekivanog straha i napetosti. Kako će to sve biti nakon što donesem odluku i ona neminovno sa svojim posljedicama zahvati ne samo mene nego i sve one koji su sa mnom povezani?

Pred-odlučivanje je neugodno stanje. Ne mogu vidjeti budućnost kako će izgledati, prošlost mi je odvratna, a sadašnjost ionako ne zna ništa o tome kakav će mi biti život kasnije. Ja bih najradije da ti odlučiš za mene. Kada su drugi već dovoljno mudri da ne donose tako ozbiljnu odluku umjesto mene, pomislio sam da bi ti to mogao učiniti. Ti stojiš tu pored mene i sa mnom. Zajedno gledamo stabla maslina i visoke krošnje. Ti si sa mnom u mom Getsemaniju. Iako grčevito očekujem da mi kažeš kako ćeš ti odlučiti umjesto mene, ne činiš to. A ja sam te samo zato pozvao u svoj Getsemani. Ne da umjesto mene padneš na koljena i moliš. Ja ću učiniti sve. Bit ću na koljenima koliko želiš. Ti samo reci: Odlučio sam umjesto tebe. Ali, ništa. Zajedno sa mnom klečiš i moliš. I ništa više. Ja se pomalo zabrinuto i čeznutljivo okrećem prema tebi, ali ti ne gledaš u mene. Ja moram odlučiti. Blagoslov i prokletstvo moje slobode.

Osjećaš da se lomim, ali umjesto odluke koju trebaš umjesto mene donijeti, počinješ mi pripovijedati. O svojoj odluci. Svojim satima u Getsemaniju. Svojoj noći. Iznenađuješ me izjavom kako je i kad se ide na križ ipak lakše kad konačno čovjek u tom događaju vjerom gleda i promatra Očevu volju. Iako je lakše, to ne umanjuje, kako mi pripovijedaš, tvoj ljudski strah od boli i patnje i mučenja. Kažeš mi kako si prestao drhtati i plašiti se tek nakon što si uzviknuo s križa: Dovršeno je. Pitam te kako si uspio ne predomisliti se, kako te strah nije paralizirao? Zašto nisi pobjegao?

Mišljenja si da se od odluke ne smije bježati jednom kad se ona čvrsto donese i da se s njom trebaju prihvatiti sve njezine posljedice, bilo dobre bilo loše. Upotrijebio si riječi: Borio sam se i izvojevao pobjedu. Po prvi put mi tumačiš da odluka nije događaj koji se ukida odlučivanjem. Odluka je događaj koji traje i ne može prestati. To što odlučujem u ovom trenutku o sebi pretvorit će se u trajanje koje će se protegnuti kroz cijeli moj život. Kažeš mi kako je moj pristup odlučivanju koliko pogrešan toliko i promašen. Odlučivanje je povjerenje i donesena odluka neopozivi je pristanak da se nekomu ili u nekoga vjeruje. Ali to povjerenje neće biti nekakav nepromjenjivi stav. Ono će ponekad biti kao hodanje po rubu ili biti na rubu provalije. Nekad će biti iskustvo biti u Očevu krilu.

Kad si prihvatio križ, smatrajući i vjerujući kako je to volja tvog Oca, znao si da to ne znači odsutnost straha ili očaja. Ipak, kažeš mi da je samo netko tko ima beskrajno povjerenje u Oca mogao viknuti s križa: Oče moj, oče moj zašto si me ostavio, jer je beskrajno bio uvjeren kako mu Otac to neće uzeti za zlo nego kao apsolutno priznanje i predanje Ocu. Poučavaš me da povjerenje nije uvijek potpuno se pouzdati, ono je i vjerovanje da će Otac razumjeti i moje odbijanje i napuštanje Oca, ali tek i ako duboko u meni ostane vjera da me Otac vodi. Pomalo sam ostao začuđen tom idejom kao da bi me Otac vodio i u odluke koje su protiv njega. Zauzvrat si mi citirao jednog obraćenika koji je postao tvojim učenikom koji je ustvrdio da je Bog na križu u jednom trenutku bio onaj koji ne vjeruje.

Kažeš mi kako se brinem za mnogo, a jedno je potrebno. Brinem se o onome što ionako možda i nije u mojoj moći i nije na dohvat ruke mojoj spoznaji. Ja bih htio znati posljedice svih mojih odluka. Ali, kažeš mi: Onda ovo ne bi bio tvoj Getsemani niti bi pred Ocem padao na koljena u molitvi. Padaš na koljena jer ne znaš i nisi siguran i jer te strah, padaš na koljena ne jer apsolutno znaš Očevu volju za tvoj život, nego jer ne znaš,  ipak imaš povjerenja u njega da će Otac voditi tvoj život. Kada i ako pustiš Ocu da vodi tvoj život zaboravi na izbjegavanje boli i patnje, jer Otac sina ili kćer koje voli njih i kuša. Kažeš mi kako ne razumiješ one među nama koji povjerenje u Oca smatraju gotovom i jasnom stvari, kao da je u pitanju odgovor i rješenje na neki matematički problem. Povjerenje u Oca i njegovu volju, sviđalo se to meni ili ne, traži postojanje mog Getsemanskog vrta, gdje ću padati na koljena i moliti Oca da me nekad i mimoiđu posljedice mojih odluka i opet biti spreman da će Otac odlučiti drugačije od onoga kako od njega očekujem, tražim i zahtijevam.

Što je Očeva volja za mene, ne otkriva se baš čistim naporom uma i pokušajima predviđanja vlastita života. Očeva volja za moj život možda mi se nikad neće otkriti na način koji će mene učiniti zadovoljnim i sretnim. Izgleda da mi je Otac zbog toga i darovao ovaj moj Getsemanski vrt. Ovo mjesto tišine, prebiranja, mučenja, previranja. Ovo mjesto koje ipak ne nastanjuje Ništavilo. Osim maslina, raslinja i stabala, moj Getsemani nastanjuju Otac i Sin. Jedan od njih od mene traži povjerenje u njegovu providnost, a drugi me poučava kako se toj providnosti pripustiti i povjeriti. Ali niti Otac niti Sin ne žele odlučiti umjesto mene. Pružaju mi sve. I milost. I podršku. I svoga Duha da me rasvijetli i prosvijetli. Sve će mi dati i sve će mi pružiti, ali nijedan ne želi umjesto mene odlučiti. A ja bih se, imam osjećaj, odrekao i milosti i Duha samo da ja ne odlučujem. Ipak niti Otac niti Sin ne pristaju na takvu podjelu uloga.

Pružaju mi sve, čak i slobodu da odlučim. Slobodu koje se ponekad plašim i užasavam koliko je velika, duboka i nepoznata. Slobodu koja se Ocu usudila predbaciti da je zaboravio slugu svoga patnika. Ali, kad ne bi bilo te slobode ni ono što je povjerenje u Očevu volju bilo bi nemoguće i ne bi postojalo. Izgleda da je to moj Getsemanski vrt. Iskustvo kroz koje mi Otac šalje sve što je potrebno da se odlučim za njega i njegovu volju ili da slobodno kažem: Ne, Oče. Ponekad, prije nego padnem na koljena pred Ocem, dok sam u vrtu, užasne me strahota te moje slobode. Zar bih ja smio Ocu reći: Ne, Oče? Izgleda da bih mogao. Otac bi samo zaključio kako je i takva sloboda moguća i prihvatio moju odluku.

Zato me strah odlučivanja, jer imam osjećaj da je moja sloboda jača i od Oca, i u pravu je Sin kada me, poučen iskustvom iz svog Getsemanija, upozorava da prije odluke padnem na koljena pred Ocem i molim da me mimoiđe kalež, ali ne moja volja da bude, nego Očeva volja. Tek tako bih mogao izbjeći neizmjerni ambis svoje slobode koja bi me bez molitve i padanja na koljena strovalila u jedan sasvim drugačiji vrt u kojem živi i egzistira ništavilo i praznina, kako Pismo veli na samom početku.