Vrijednosno i kreposno kršćanstvo

Termin vrijednost ima danas dominantno neutralno značenje jer je primjenjiv na stvari koje su često međusobno u suprotnosti. S jedne strane, recimo, sloboda govora je „vrijednost“ koja istovremeno izruguje kršćanske simbole, koji su također „vrijednost“. Europske „vrijednosti“, kao i kršćanske „vrijednosti“, kao i kulturne „vrijednosti“, kao i međunarodne „vrijednosti“, dio su istog svijeta, gdje je svim „vrijednostima“ dopušteno da se ističu u okviru vlastitih konteksta. Vrijednost omogućuje neprirodnu mirnu koegzistenciju „vrijednosti“ koje se po svojoj naravi nalaze na međusobno suprotstavljenim stranama. Brak između muškarca i žene je „vrijednost“, kao što je i zajednica dvojice muškaraca ili dvije žene također „vrijednost“. Eutanazija je „vrijednost“, kao što je i briga o umirućima „vrijednost“. Jedna od karakterističnih oznaka termina „vrijednost“ je njegova neutralnost kad se određene „vrijednosti“ nađu u međusobnom sukobu. Svakomu je dopušteno boriti se za vlastite „vrijednosti“, bile one kršćanske, europske, LGBT, međunarodne. Sve vrijednosti su jednake i na istom stupnju vrednovanja pa stoga među njima ne može biti apsolutnih vrijednosti iz koje bi proizlazile ostale vrijednosti. Sve „vrijednosti“ su na istoj vrijednosnoj ljestvici i u društvenoj areni dopušteno je boriti se i zastupati svoje „vrijednosti“.

Tako termin „vrijednost“ postaje sredstvo relativnosti svih vrijednosti tako što zabranjuje hijerarhiju vrijednosti kao i njihov odnos prema transcendentalnom. „Vrijednost“ je često antropološka i antropocentrična, što znači da čovjek sam određuje što su „vrijednosti“ i određuje ih uglavnom kao „vrijednosti“ usmjerene samo na čovjeka. U takvom antropološko-antropocentričnom svijetu „vrijednosti“ i ono što se zove kršćanskim „vrijednostima“ usmjereno je na čovjeka i često se nastanak tih vrijednosti određuje čovječjim, odnosno ljudskim mjerilima. Zbog usmjerenja „vrijednosti“ isključivo i apsolutno na čovjeka, „vrijednost“ je ponekad u opasnosti da izgubi bilo kakvu vezu s transcendentalnim, a to su Bog, Crkva i katolički moral. Odnosno, „vrijednost“ je u opasnosti da se potpuno odvoji od njezinog teološko-moralnog razumijevanja u odnosu na Boga. Ovo odvajanje „vrijednosti“ od njihove moralno-teološke podloge ili temelja stvara fenomen „vrijednosnog“ kršćanstva.

„Vrijednosno“ kršćanstvo je ponajprije jedan humanističko-antropocentrični pokušaj da se „vrijednosti“ odvoje od njihovih moralnih i teoloških temelja i pretvore u čisto antropološke i antropocentrične poglede na katolički moral i teologiju. Kao primjer možemo upotrijebiti sliku i opravdanje zašto stare i nemoćne treba ubiti kada postanu ekonomski nepotrebni i beskorisni. Iako je riječ o opasnom obliku eugenike pod krinkom medicine, koji se ublaženo naziva eutanazijom, riječ je o fenomenu koji se može susresti u medicinskim ustanovama koje u svom nazivu imaju prefiks „katolički“. Razlog zato jest što ljudski život kao kršćanska „vrijednost“ u tim ustanovama nema nikakve moralno-teološke povezanosti s razumijevanjem dara života i Boga kao darovatelja života. Život je „vrijednost“ ukoliko postoji medicinski zdrav čovjek i ekonomski iskoristiv, ukoliko nije tako, život prestaje biti „vrijednost“ i postaje „bezvrijednost“.

„Vrijednosno“ kršćanstvo potpomognuto ponekad i od samih kršćana bilo koju „vrijednost“ nastoji svesti isključivo na ljudsku „vrijednost“, oduzimajući toj „vrijednosti“ njezin moralno-teološki temelj. Isto vrijedi i za ubojstvo nerođenih, istospolne zajednice, koje koriste termin „brak“, kao i mnoge druge „vrijednosti“ danas prisutne. „Vrijednosno“ kršćanstvo ne inzistira toliko na moralno-teološkim temeljima vlastitih „vrijednosti“, jer to bi zahtijevalo prepoznavanje Boga i moralnog zakona koji proizlazi iz božanskog zakona kao nečega što pretendira biti apsolutno u svijetu „jednakih i istih vrijednosti“. „Vrijednosni“ kršćani često govore o „inkluzivnom“ kršćanstvu, koje bi trebalo uključiti sve „vrijednosti“, čak i one koje su suprotne moralnom nauku Crkve i njezinim teološkim temeljima. Iz tog razloga zastupanje kršćanskih „vrijednosti“ paradoksalno postaje oblik nijekanja kako morala tako i teologije Crkve ukoliko se kršćanske „vrijednosti“ smatraju samo jednom grupom „vrijednosti“ koje se odnose prema drugim „vrijednostima“ kao da su sve one moralno-teološki jednake, opravdane i utemeljene.

S druge strane postoji izraz kreposti, koji razlikuje moralne i teološke kreposti, koje su međusobno povezane u integralan odnos tako da teološke kreposti potpomažu moralne kreposti, ali uvijek imajući pred očima moralni nauk Crkve koji se temelji na Objavi Boga i Krista. „Kreposno“ kršćanstvo ima hijerarhiju „vrijednosti“ gdje su teološke kreposti one koje stoje iznad moralnih kreposti. Ali su međusobno povezane i biti moralno krepostan uključuje i biti u milosti kada je riječ o teološkim krepostima, pa je za „kreposno“ kršćanstvo odvajanje moralnih od teoloških kreposti nemoguće, odnosno moralno-teološki odnos prema „vrijednostima“ je temeljan. Stoga je termin “krepost“, mogli bismo reći, moralno-teološki, odnosno transcendentalan jer se uvijek poziva na nadnaravni izvor moralnog zakona i njegovog teološkog shvaćanja. U kontekstu „kreposnog“ kršćanstva eutanazija je teški grijeh protiv ljudskog života, jer u „kreposnom“ kršćanstvu ljudski život se razumijeva u moralno-teološkom okviru u odnosu na Boga, a isto vrijedi i za druge „vrijednosti“ koje se, iako ih se naziva „vrijednostima“, mogu nazvati „grijesima“ u kontekstu „kreposnog“ kršćanstva.

„Kreposno“ kršćanstvo pravi razliku među „vrijednostima“ tako što, oslanjajući se na vlastiti moralno-teološki temelj, određene „vrijednosti“ karakterizira kao „grijeh“, iako unutar „vrijednosnog“ kršćanstva to nisu uopće nikakvi grijesi, niti je riječ o moralno-teološkim „vrijednostima“. Na primjer, za „vrijednosno“ kršćanstvo ubojstvo nerođenog djeteta je „vrijednost“ u smislu slobode da se odlučuje apsolutno o vlastitom tijelu, dok je za „kreposno“ kršćanstvo u pitanju grijeh, a ne „vrijednost“, jer je riječ o kršenju moralno-teoloških temelja utemeljenih na transcendentalnom, odnosno Bogu kao darovatelju života. „Kreposno“ kršćanstvo redovito naglašava ulogu teologije i morala koji iz nje proizlazi u relaciji prema Objavi i prema tome neke „vrijednosti“ odbacuje i određuje kao „grijeh“.

„Vrijednosno“ kršćanstvo je opet s druge strane tek nekakav oblik horizontalnog humanizma, kršćanstvo koje promovira „vrijednosti“ bez Boga, bez moralnog zakona i teološkog nauka, ističući pri tome kako su „vrijednosti“ same po sebi temelj koji se ne propituje niti moralno niti teološki, nego su samoopravdavajuće, jer promoviraju čovjeka kao jedinu i temeljnu „vrijednost“ oko koje se sve druge „vrijednosti“ utemeljuju i definiraju. Na taj način „vrijednosno“ kršćanstvo dopušta čovjeku da zauzme mjesto božanskog zakonodavca i razvije vlastiti moralno-teološki sustav vrijednosti, gdje su i „grijesi“ ništa drugo doli ljudske „vrijednosti“, bile one kršćanske, europske, međunarodne, političke, ljudske. Stoga se ne treba čuditi kada pojedini kršćani „vrijednostima“ proglašavaju ubojstva nerođenih, ubojstva starih i nemoćnih, opravdavajući to svojom humanističkom horizontalom o čovjeku kao jedinoj mjeri svih stvari, iako time promoviraju jedan oblik eugenike koja pravi selekciju između ekonomski korisnih i zdravih i ekonomski beskorisnih i medicinski bolesnih ljudi.

„Kreposno“ kršćanstvo ne može prihvatiti čovjeka kao mjeru svih stvari, nego ističe da iznad čovjeka postoji božanski zakon i njegov zakonodavac koji ne dopušta čovjeku da sam sebe učini moralno-teološkim temeljem i vlastite „grijehe“ proglašava „vrijednostima“, bez obzira kada se političkim zakonima „grijesi“ proglase „vrijednostima“, „ljudskim dostignućima“ i sličnim nazivljem.

Jedna od uočljivih razlika između „vrijednosnog“ i „kreposnog“ kršćanstva je stav o grijehu. Dok „kreposno“ kršćanstvo pravi razliku između „vrijednosti“ i „grijeha“, „vrijednosno“ kršćanstvo ne pravi tu razliku nego se sve uključuje u kategoriju „vrijednosti“. Kada „vrijednost“ isključuje postojanje grijeha kao stvarnosti, ona mora nužno isključiti i svaki moralno-teološki govor o postojanju grijeha i potrebi iskupljenja i spasenja. Posljedično, time se niječe i transcendentalni izvor razlikovanja dobra i zla, „vrijednosti“ i „grijeha“, odnosno postojanje Boga i božanskog zakona koji se čovjeku otkriva u moralnom zakonu. Poplava „vrijednosti“, pa i onih kršćana koji izbjegavaju govoriti o „krepostima“ koje imaju svoje moralne i teološke izvore, uvod je u kršćanstvo bez transcendencije i bez Boga u „bezgrešno“ kršćanstvo, gdje su grijeh i zlo isključeni i gdje se o tome više ne treba govoriti, u „vrijednosno“ kršćanstvo bez odnosa prema moralno-teološkom temelju.

Paradoks „vrijednosnih“ kršćana je u tome što istovremeno smatraju kako je eutanazija europska, politička i međunarodna „vrijednost“ koja se ni na koji način ne protivi moralno-teološkom temelju života kojega zovemo Bog, i u tome što kod njih vjera u Boga darovatelja života i čovjeka gospodara života i smrti mirno egzistiraju kao „vrijednosti“ koje je moguće istovremeno promovirati tako što će se biti neutralan prema objema. U tome je opasnost i oksimoron ideje vrijednosti.

One istovremeno žele biti „vrijednosti“ i „grijesi“,  ali na neutralan način, tako da se „vrijednosti“ ne suprotstavljaju niti isključuju, nego trebaju biti inkluzivne jedna prema drugoj, otprilike kao kad bi neki doktor katolik dok ubija bolesnog starca koji je ekonomski i financijski neisplativ istovremeno molio krunicu ili tražio misu za pokoj duše starca kojega je ubio, jer on kao katolik vjeruje da je ubojstvo starca europska „vrijednost“, ali istovremeno kako je kršćanski Bog darovatelj i gospodar života pa za svaki slučaj i tu „vrijednost“ treba uključiti u trenutku dok nekome daje smrtonosnu injekciju otrova.

Tekst je objavljen u Katoličkom tjedniku, br. 11, 17. ožujka 2019., str. 10-11.