Preobraženo ovozemno djelovanje

Vjernik vjeruje – prenosi se mislima u Boga; misli što Bog misli, zna što Bog zna; vjernik se ufa – pouzdano očekuje Boga kao vječno dobro, kao svoga Usrećitelja. Vjernik ljubi Boga – združuje se s njim u mislima, željama, nastojanjima, jer je Bog u sebi i radi sebe vrijedan i dostojan da bude ljubljen. Nesebična, sveta ljubav dođe do toga stupnja da kliče sa svetom Terezijom iz Lisieuxa:

„Toliko Boga ljubim da bih htjela njemu ugoditi svojom ljubavi i svojim malim žrtvama a da on i ne zna da to potječe od mene… Velika je to ljubav: ljubiti Isusa a da se ne osjeti slatkost te ljubavi – to je mučeništvo.“

Živimo na zemlji. Obavljamo ovozemne poslove. Pritišću nas životne brige. Od jutra do mraka život je satkan od različitih čina, potrebnih za ovozemnu egzistenciju. I svi se ti čini odvijaju u mnogim, raznim, oprječnim okolnostima. Život je kao neki labirint, hrvalište, sudnica, bojno polje. Opstoje li neke snage koje će nas orijentirati, voditi u tim zamršenim situacijama? Svoditi tu mnogostrukost na neko jedinstvo? Bogooblične krjeposti vjere, ufanja i ljubavi stavljaju nas u direktan odnos ili vezu s Bogom, povezuju nas s transcendentnim svijetom. Možemo li i ovozemno djelovanje tamo upraviti? To su krjeposti moralnoga reda, principi ispravnoga ovozemnoga djelovanja: razboritosti ili razumnosti, pravednosti, duhovne jakosti i umjerenosti.

Smjer življenja i djelovanja

Kršćanin je razborit ili razuman, životni mudrac

102. To je za kršćanina prva krjepost ovozemnoga, čovječjega djelovanja koje prima nadnaravnu orijentaciju, nekako se supernaturalizira iako izgleda posve prirodno, posve čovječje svakidašnje djelovanje. Vidi br. 39–45 o krjepostima općenito.

Tom razboritošću ili razumnošću čovjek najprije u konkretnom činu otkriva dobro ili zlo, npr. je li ovaj liječnički zahvat kao lijek za majčino zdravlje dobar čin ili je kao smrtonosni pothvat za dijete zao čin; nadalje, razborit ili razuman čovjek bira najprikladnije sredstvo da dođe do određenoga cilja, npr. želi mirne odnose s nekom osobom, ali, da li će taj mir u određenim okolnostima prostora i vremena polučiti podsmjehom, strogim nastupom, šutnjom i slično, to treba odlučiti u konkretnom slučaju prema prilikama; ta ista krjepost vodi čovjeka, da ne prijeđe mjeru, npr. koliko će pojesti pojedinac, a da ne prijeđe granicu umjerenosti, to ovisi o pojedincu, a diktira mu razboritost, ta prava mudrost konkretnosti. Ne zaboravimo da životna razboritost kod kršćanina računa i na kršćanske motive po kojima prosuđuje je li čin dobar ili ne, npr. jesti meso u dano nemrsa smatra zlim činom; a, slično, rukovodi se kršćanskim motivima u prosuđivanju prikladnosti pojedinih sredstava (jer zna i za nadnaravna sredstva molitve, sakramenata i slično); u određivanju mjere zna i za svojevoljno odricanje od dopuštenih čina u svrhu pokore.

Kako razboritost funkcionira?

103. Razboritost ih životna mudrost sastoji se u tome da „najbolje ciljeve postizavamo najboljim sredstvima“ (Francis Hutcheson). To nije lako. Potrebito je: promišljati ili umovati o cilju i o sredstvima, o činu i okolnostima; osim toga, potrebito je prosuđivati koji je put najbolji da se dođe do cilja; konačno, treba imati snage da se naredi, da se provede u djelo ono što se promislilo i odlučilo.

Sve je ovo potrebito i sve to mora biti koordinirano. Ne smije se beskonačno umovati, jer treba prijeći na djelo. Za prosuđivanje treba imati i prirodnoga dara ili neku inspiraciju, intuiciju. Narediti pak se ne može ni sebi ni drugima bez odgoja volje, bez snage, muževnosti, karaktera.

Znaš li kako ćeš steći razboritost?

104. Prije nego ona počne funkcionirati moraš: biti dobar učenik prošlosti – dobro uočiti koja načela moraš upotrijebiti u svakom i pojedinom slučaju, npr. ako imaš tuđi revolver kod sebe, moraš dobro uočiti hoćeš li ga po načelu pravde vlasniku odmah vratiti ili po načelu ljubavi još neko vrijeme zadržati ako znaš da bi se vlasnik sada njim poslužio na zlo. Moraš rado dopustiti da ti pametniji savjetuju, a ti da budeš poučljiv. Moraš tako sabrano ili oprezno živjeti i djelovati da budeš budan te nekako „osjetiš“ što je dobro ili zlo. Moraš iskoristi poznate slučajeve da u njihovu svjetlu riješiš nepoznate ili nejasne. Moraš dobro odvagnuti sve okolnosti čina o kojima smo više puta govorili. Konačno, treba biti oprezan da vanjština ne zavede, jer „nije zlato sve što blista“.

Nerazboritost

105. Promisli na nagle nastupe, nepromišljene korake, nestalne pothvate, nemarna izvršenja mnogih pa ćeš lako uvidjeti što je nerazboritost. U svim se ovim slučajevima nekako zasjenjuje pamet, a „više vrijedi unca pameti nego sto litara snage“, ili: „Teško nogama pod ludom glavom“. Svaka je nerazboritost kao neka ludost. To je postupak koji ne odgovara cilju, kako su ocijenjene lude djevice stoga što su uzele svjetiljke, ali nijesu sa sobom uzele ulja (Matej 25, 3). Čemu svjetiljke bez ulja? Beskorisne su.

Pseudorazboritost

106. Sjeti se onoga koji traži načine kako će tijelu pribaviti rafinirane užitke ili onoga koji se služi lukavštinom i prijevarom, da poluči što želi; onoga koji upotrebljava sav napor uma da stekne, uzdrži, poveća zemaljsko blago, makar na štetu interesa duše.

Očito je da ovakva razboritost nije prava mudrost života, jer ne usmjeruje čovječje djelovanje prema krjeposnoj svrsi, prema vječnoj sreći. „Težnja tijela je smrt“ (Rimljanima 8, 6), vodi u smrt. Pretjerana briga za zemaljskim vrjednotama ne može se spojiti s kršćanskom razboritošću (Matej 6, 25 i 34). Ona dokazuje manjak vjere i ufanja u Providnost.

Može li se olakotiti posao razboritosti?

107. Jesi li se kada našao u neprilici ili dvoumici da nijesi znao što imaš raditi? Nijesi znao moraš li ispovjediti onaj grijeh, jer nijesi znao da li je težak… Nalazio si se u noći između četvrtka i petka, nijesi mogao doznati je li već nastupio petak, pa si bio u dvoumici da li jesti mesa ili ne… Uzeo si novaca, od prijatelja, a ne znaš jesi li mu vratio. Bezbroj sličnih situacija donese život i čovjek mora postupati, a dvoumica ga sapinje.

Pametan čovjek sve čini s dovoljnom, razboritom izvjesnošću, koja mu potiče izvjesnu, ispravnu savjest. Često puta čovjek mora postupak odgoditi, dok bolje pitanje prouči ili dok pita druge za savjet. Nije, međutim, uvijek moguće dugo misliti niti uvijek ima vremena za savjetovanje. U tim trenutcima čovjek redovito postupa u skladu s navikama, ali zato često i pogriješi. Istina, nikada čovjek ne će tako postupati da je isključen neispravan postupak, ali potrebno je sebe što više čuvati od takvih postupaka, jer oni lako dovedu do katastrofe.

Pamti: ako imaš dovoljno razloga, kako smo rekli u br. 29, možeš se izložiti i pogibli grijeha, mogućnosti da zaista prekršiš zakon. Općenito je pravilo da slijediš ono što je istinitije, krjeposnije, manje pogibeljno, jer to su ona uska vrata i tijesan put koji vodi u život (Matej 7, 14). Na savjete nijesi dužan pod grijeh, a ljudske zakone u savjesti nijesi dužan opsluživati, ako bi ti to opsluživanje pribavilo teških neprilika ili neugodnosti. Na pravnom području postupaj i po pravnim načelima, ali uvijek po izvjesnoj i ispravnoj savjesti. Ne zaboravi mišlju i srcem pitati savjeta u Boga, jer

„svaki dobri dar i svaki savršeni poklon dolazi odozgo: silazi od Stvoritelja zvijezda, kod koga nema ni mijene ni sjene promjene“ (Jakovljeva 1, 17).

Kršćanin zna i vjeruje da će mu Bog dati i svjetlo kako će postupati u pojedinim slučajevima svakidašnjega života (Matej 10, 19). Krjeposnim životom treba spremati dušu tako te ona bude gibljiva, osjetljiva na svaki mig s neba, na svaki poticaj Duha Svetoga. Početnici doista nastoje poglavito oko toga da ih ne zavede kriva razboritost; napredni se ravnaju u životu po pozitivnim uzorima krjeposti, osobito po primjeru Kristovu; oni pak koji su već savršeni, rukovode se nekom intuicijom, slasnom spoznajom svega što je potrebno da direktive Duha Svetoga provedu u djelo.

Jordan Kuničić

Jordan Kuničić, Smjer u život, Dubrovnik, 1963., str. 89–92.