Prihvaćamo li nadu ili odbacujemo Istinu?
Jesmo li mi svijet koji Mu kliče ili svjetina koja Ga odbija?
Prijatelji, u ovom korizmenom razmišljanju želio bih pogledati malo naprijed, u Veliki tjedan.
Bližimo se ulasku u Jeruzalem. I tu vidimo kako je svijet stvarno bačva proturječja. Nigdje to nije očitije nego u tjednu koji počinje Cvjetnicom.
Dolazi Isus, Kralj kraljeva, ne na bojnom konju, nego na magarcu. Nije okružen moćnim bojnama, nego djecom koja mašu palminim granama.
Ali najveći paradoks još nije došao, jer će taj isti grad koji pjeva Hosana nekoliko dana kasnije vikati Raspni ga! Moje je pitanje jesu li to bili isti ljudi?
Možda? Vjerojatno?
Prejednostavno je reći da su to bile dvije različite gomile. Previše je lako pretpostaviti da oni, koji su prostirali svoje ogrtače po cesti kako bi kralj hodao po njima, nisu bili isti kao vikači.
Narod je klicao Hosana, jer su se nadali kralju koji će gromom protjerati Rimljane iz zemlje. Ali kad su otkrili da Njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta, njihovo se oduševljenje pretvorio u razočaranje, a štovanje u mržnju.
Evanđelje o ulasku u Jeruzalem, koje se čuje na Cvjetnicu, zrcalo je u kojemu vidimo vlastita proturječja. Slavimo Boga kada uslišava naše želje, kada ispunjava naša nadanja, ali se okrećemo protiv Njega kada nas izaziva da preispitamo svoja očekivanja. Priča o ulasku u Jeruzalem potiče nas da se suočimo s vlastitom slomljenom odanošću. Prava čovjekova narav ovdje doista izranja, ali ne kao nešto novo ili neočekivano.
Ista je to ljudska narav koja hvali kad joj odgovara i kudi kad boli. A pouka Cvjetnice zbilja je neugodna istina da smo… Pa, nismo toliko udaljeni od toga mnoštva koliko bismo željeli vjerovati.
Dopustite da to kažem na drugi način. Jednom davno postojao je grad okružen visokim zidinama i ispunjen užurbanim ulicama, punima ljudi koji su čeznuli za junakom. Grad je stoljećima patio pod vladavinom okrutna tiranina, rimskoga cara. I stanovnici su sanjali o danu kada će ih moćni kralj izbaviti, ojačati njihove zidove i istjerati mrske neprijatelje.
I jednoga dana ulicama prođe glasina kako je kralj na putu. Stiže. Okupiše se na vratima, na ulazu u grad, na gradskim vratima, očiju blistavih od nade i srca koja kucaju od iščekivanja. Jedni su govorili o junačkom ratniku s plamenim mačem. Drugi o vladaru sa zlatnom krunom.
Ali onda su Ga ugledali, čovjeka u jednostavnoj odjeći, kako jaše na malom, skromnom magarcu. Nikakva Ga vojska nije slijedila, nikakvo oružje nije bliještalo na suncu. No ipak, bješe nešto u Njegovu pogledu, neka mekoća, neko neuništivo dostojanstvo. Zbog toga je mnoštvo počelo gotovo nesvjesno klicati. Sjekli su grane s drveća, prostirali svoje ogrtače po zemlji i klicali koliko ih grlo nosi: Živio kralj! Hosana, blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodinovo! A taj se Kralj, dok je ulazio u grad, smiješio, ne iz ponosa, nego iz privrženosti.
Ali kako je On nastavio, neki ljudi su počeli šaputati: je li ovo naš osloboditelj? Gdje mu je oružje? Gdje mu je vojska? Gdje mu je moć? Prošlo je nekoliko dana. Kralj je hodao ulicama, posjećivao bolesne, razgovarao sa siromasima. I uopće nije naložio ustanak ni pozvao na pobunu. Gradski vođe postali su uznemireni. Taj čovjek ne donosi pobjedu, rekoše. On samo unosi zbrku i blagi jezik.
I jedne se večeri narodne vođe okupe na trgu. Ovaj je čovjek, povikaše, prevarant. Obećava slobodu, ali donosi slabost. On nas ponižava svojom jednostavnošću. Ti nam se Rimljani smiju. Želimo junaka, ne slugu. Narod, još uvijek umoran i uplašen, počeo je vikati: Dolje s njim, dolje s tim lažnim kraljem.
Sutradan su Kralja izveli pred gradska vrata. Više ga nije nosio magarac, nego je On sâm nosio teret drvena križa. I dok je padao pod teretom, jedni su posramljeni gledali u stranu, drugi su vikali s gomilom. Više nisu mogli razabrati zašto su klicali, a sada psovali.
Taj grad, to je naša duša. Puna čežnje za otkupljenjem, ali često zaslijepljena vlastitim ponosom i očekivanjima. Vapimo za kraljem koji će uništiti naše neprijatelje, naše čudne, osebujne navike, ali smo razočarani kada traži od nas da pobijedimo svoje strasti. Čeznemo za slavodobićem bez poniznosti, za pobjedom bez žrtve.
A ne, ovaj Kralj nije došao učiniti naše zidine višima i sigurnijima, nego otvoriti naša srca.
Nije došao vladati nad našim neprijateljima, nego nas naučiti ljubiti svoje neprijatelje.
I tako stoljećima odjekuje pitanje, kličemo li zato što On ispunjava naše snove? Ili, zato što nam nudi nešto puno dublje, trijumf poniznosti, nadvladavanje kroz samožrtvu.
Grad je vikao Hosana, a ubrzo nakon toga Raspni ga, jer nije uspio shvatiti da pravo oslobođenje nije u zemaljskoj moći, nego u krotku srcu spremnu umrijeti da bi spasilo.
I danas, dok ponovo razmišljamo o Kralju, pitamo se jesmo li razdragano mnoštvo koje Ga grli ili vrišteća rulja koja Ga odbija, kada se pokaže da Njegov put nije naš?
