Ljetni kamp
„Budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama”, kaže Petar (Prva Petrova 3, 15). Braniti vjeru upravo je ono što desetljećima više ne smatramo svojom zadaćom. Crkva više ne ukazuje na zablude svijeta. Umjesto toga, učitelji u Crkvi obaraju se na istine Crkve i na samu zamisao da Crkva treba napadati zablude svijeta. Već je sama zamisao da zablude postoje za neke previše udaljen most.[1] Sjetite se rasprava Amazonske sinode i zbrke koja se prebacuje naprijed-natrag u sinodnom tijeku u Njemačkoj. Relativizam se učvrstio i unutar Crkve i ako ne vjerujete u objektivnu istinu, onda ne vjerujete ni u argumente. Zato se rijetko odvija prava rasprava. Za relativista je rasprava lov na zečeve bez zečeva. Isus od plišana medvjedića[2] prodaje samo raspršenim umovima. A Isusa od tople dekice ne može izgubiti ni Linus;[3] on ima svoju vlastitu sigurnu dekicu. Po meni ljudima još uvijek trebaju argumenti, samo zato jer imaju glavu. To je tako jednostavno.
Osobito je mladima potrebna obrana vjere, ono što se otmjenom riječju naziva ‘apologetika’. Ali nitko im to ne nudi: ni doma, ni u školi, a zasigurno ni u medijima. Da, moramo se obratiti mladima. Njima je to potrebnije nego prethodnim naraštajima, jer njihovu vjeru više nego ikad prije izaziva kultura koja ih okružuje, izričito i prešutno. Ali posljednja tri ili četiri naraštaja nisu naučila tumačiti pretpostavke. Mladi su žrtve čudna paradoksa koji obilježava našu kulturu. S jedne strane predstavlja im se da je znanstvena metoda jedina koja nam može išta reći o pouzdanim činjenicama. S druge strane uče ih se da je, kada je riječ o ćudoređu i religiji, sve relativno i subjektivno.
Da, trebaju nam nove obrane vjere, ne zato što se sadržaj vjere promijenio, nego zato što nove bolesti zahtijevaju nove lijekove. Logika i Bog se nisu promijenili, ali novo neznanje zahtijeva novi pristup. Raspravljanje – jer to je ono što apologetika jest – jest razgovor između dvoje ljudi, a govornik, ako želi uspostaviti kontakt, mora znati u kakvu svijetu slušatelj živi i kakav mu je način razmišljanja.
Obrana vjere nije prije svega usmjerena na osvajanje duša, nego na vjerodostojnost. Najvažnije je da ne glumite gospodina Popularnost. Dobar dojam ostavljate samo ako se ne brinete o tome hoćete li ostaviti dobar dojam. Tinejdžeri to posebno dobro vide. Oni se odlučuju za nekoga tko se zalaže za visoke ideale; žele čuti istinu. Počnete li pričati o Isusu koji razumije sve i svakoga, odmah ćete ih izgubiti. Nije bez razloga što su naše crkve prazne, naše duše prazne i naši životi prazni.
Još jedna stvar koju se ne smije činiti jest izbjegavati teška pitanja. Učinite li to, poruka koju dobivate jest da je kršćanstvo za mekušce, ali ne i za stvarnost, koja može imati oštre bridove i ponekad biti vrlo opora. Pod teškim pitanjima ne mislim samo na pakao i Isusovu tvrdnju da je On jedini spasitelj. Prava pitanja današnjice jesu ćudoredna pitanja. Uvijek su bila, jer lakše je promijeniti mišljenje nego život. A gotovo sva pitanja na koja Crkva ima drukčiji odgovor od svijeta imaju veze sa spolnošću: seks prije vjenčanja, vjernost nasuprot preljubu, homoseksualnost, pobačaj, kontracepcija, rastava braka. Najpoznatiji prigovori kršćanskomu ćudoređu imaju veze s crkvenim viđenjem spolnosti.
Ako obrana vjere želi imati ikakav učinak, onda je spremnost na slušanje strogi uvjet: pustite da vas mladi nečemu nauče prije nego što vi njih bilo čemu naučite. Čini mi se da je sokratovska metoda ovdje dobra: zamijenite mjesta: neka učenik bude učitelj, a učitelj učenik. Neka vas iskreno zanima njihovo mišljenje, svijet misli, iskustva i argumenti; njihova duša. Postavljajte pitanja. Ne morate ih iz njih izbaciti, samo ih pustite da procvjetaju. Osim toga, mladi slušaju samo one koji njih slušaju, to je moje iskustvo. I tek kada primijete da suosjećate s njima i da vam na srcu ono što najbolje za njih, spremni su poslušati drugi glas. Uostalom, svrha apologetike nije puko uvjeravanje, nego u konačnici dodirivanje srca; ne obratiti, nego pripremiti tlo kako bi se sjeme moglo posijati. Žalosno je što se to rijetko događa. Isus je uputio prilično oštre riječi slugi koji je sakrio talent u zemlju, a još oštrije riječi onima koji su zaveli djecu. Nešto o mlinskom kamenu i moru…
Svetci su osobito privlačili mlade. Novi pokreti u Crkvi posebno privlače mlade. Papa Ivan Pavao II. privukao je golem broj mladih. On je pokrenuo Svjetski dan mladih. Zašto? Jednostavno, srca mladih raduju se dobroj vijesti da, usprkos svoj malodušnosti (defetizmu) oko njih, istina postoji. Tko su oni koji se još uvijek čine uvjerljivima i vjerodostojnima i od kojih mladi ljudi rado crpe? To su oni koji su strastveno tražili i pronašli istinu, a zatim su joj služili svim srcem. Uostalom, ne možete dati ono što nemate. To je tajna klasika kršćanske apologetike. Sjetite se Ispovijesti svetoga Augustina, Sume svetoga Tome Akvinskoga, Misli Blaisea Pascala, a u novije vrijeme Fultona Sheena, Gilberta Keitha Chestertona, Clivea Staplesa Lewisa i danas Roberta Barrona. Morao sam se nasmiješiti kada sam doznao da je Terry Chimes – bubnjar poznatoga punk-rockerskoga sastava The Clash – prešao na katoličku vjeru nakon što je pročitao Lewisovu knjigu Mere Christianity (Kršćanstvo nije iluzija, Elementarno kršćanstvo), kupljenu na rasprodaji iz prtljažnika automobila; nije baš znao zašto, ali kada je došao doma, svejedno ju je počeo čitati). Lewisov racionalni argument uvjerio ga je u vjerodostojnost kršćanske vjere.
Nije potrebno poznavati samo kulturu našega vremena, vremena u kojem mladi ljudi žive, nego i poznavati teološka i filozofska područja. Jadni argumenti nisu uvjerljivi. Usput, mišljenja sam da ako nešto ne mogu objasniti dvanaestogodišnjaku, onda to ni sâm nisam razumio. Inače, sami argumenti ne mogu dokazati istine vjere, ali mogu ukloniti zaprjeke. To je velika važnost argumenata. A argumente imamo kako povijesne tako i razumne. Dobro je shvatiti da razum nije samo ili poglavito stvar dokazivanja, nego gledanja, naziranja, razabiranja, zrenja.
Ima li razloga za optimizam? Svakako. Pogledajte povijest. Kada je svjetovnost na vrhuncu (ili bolje rečeno na najnižoj točki), kreće plima. Pogledajte kako je Rimsko Carstvo nestalo, a kršćanstvo procvjetalo. Kako se upravo u potpuno posvjetovljenoj Francuskoj nakon Francuske revolucije pojavljuju novi pokreti. Težište se može pomaknuti. U prošlosti se središte Crkve pomaknulo iz Jeruzalema u Antiohiju, a odatle u Rim. U budućnosti se može pomaknuti u Afriku.
Ovoga ljeta uspio sam provesti tjedan dana u katoličkom ljetnom kampu. Taj kamp organizirao je jedan od takozvanih novih pokreta. Uprava i vodstvo (mladež) pokazali su da je to moguće. Djeca (140!) imala su predivan tjedan. I ja sam.
[1] Prevoditeljska napomena: Izričaj „een brug te ver“ (most previše udaljen) rabi se u nizozemskom kako bi se označilo da je nešto preteško, preambiciozno, krajnje ili nedostižno. Odnosi se na korak, cilj ili radnju koja se ne može postići ili ide predaleko. Izraz potječe iz Drugoga svjetskoga rata, gdje je Operacija Market Garden (17.–25. rujna 1944.), koja je trebala stvoriti izbočinu 103 km radi nadiranja saveznika na sjevernu Njemačku – propala. Pothvat je zamišljen kao zauzimanje devet mostova američkim i britanskim zračnim snagama („Market“) nakon čega bi britanske kopnene snage brzo slijedile preko mostova („Garden“). Operacija je viđena kao „predaleki most“ jer saveznici nisu uspjeli zauzeti mostove kod Arnhema, što je dovelo do velikoga poraza.
[3] Prevoditeljska napomena: Linus Van Pelt lik je u stripu Peanuts Charlesa Monroa Schulza (Charlie Brown, Snoopy…), objavljivanom od 1952. do 2000., koji se ne odvaja od plave dekice i siše prst; kućni umnik; bistar, dobro obaviješten, djeluje kao filozof i teolog toga stripa, često navodeći Evanđelje; spaja djetinjasto ponašanje s velikom mudrošću.
