Ravnodušnost
I kad izgovorim uvijek ostaje nešto neizgovoreno. Nitko ne može sebe do kraja izreći. Nitko nije statičan. Nisam nepromjenjiv. Ravnodušnost mi se čini kao spasonosni izlaz. Nepokretna. Mirna. Slična stoičkim i epikurejskim idealima bestrašća.
U dosezanju potpune ravnodušnosti kao da se nalazi spas. I izlaz. Od pitanja. Od dilema. Od nutarnjih borbi. Od straha je li mi vjera sad slabija jer je odrasla ili je odrasla pa joj manjka entuzijazma i poleta. Ravnodušnost bi za mene bila najbolje rješenje. Biti poput onih iz Pisma. Činiti sve po propisima i pravilima, ali bez vjere.
Ta misao o ravnodušnosti i dovela me do izvora nevjere. Jer nevjera proizlazi iz ravnodušnosti. Ona čak nije niti onaj nesmireni agnosticizam koji kaže ne znam, ali ostavljam prostor da nešto ima. Ona čak nije nikakav oblik ateizma, napose ne nekakav borbeni koji te aktivno niječe i sukobljava se s tobom.
Ravnodušnost nije ništa. Ona je poput naredbe koja ne utječe na mene. Kad treba slušati, slušaj. Kad treba govoriti, govori. Kad treba šutjeti, šuti. Kad treba pisati, piši. Ona je poput slobode u kojoj sam odvojen od svega onoga što bi na tu slobodu moglo utjecati. Ona je najbliže ideji moje apsolutne slobode, onaj slobodni svejedno mi je i nije me briga oslobođen bilo kakve emocije i misaonog napora.
Ravnodušnost ostaje neizgovorena u meni. Jer nju je nemoguće izgovoriti. Nju se zapravo živi kao krinku, kao masku. Kad nekome kažem ali ja sam ravnodušan stječem dojam kako mi se ne vjeruje. Dokaz da u meni ostaje neizgovoreno. I skriveno. Ono gdje nitko drugi ne može doprijeti makar ja izgovarao ili pisao na glas ono što se unutra nalazi.
Može li itko spoznati ravnodušnost u meni? Doprijeti do znanja kako ispod površine savjesnog izvršitelja zapovijedi i zakona egzistira netko drugi. Istinski ja. Onaj koji prema svemu gleda s dubokim mirom koji ne potječe od tebe. Taj mir ravnodušnosti je toliko privlačan! Ne suprotstavljati se. Ići linijom manjeg otpora. Nemati vlastiti stav. Nemati mišljenje. Nemati samog sebe. Biti izvan vlastitog uma i vlastitog duha. Protjerati ih od sebe s njihovim nemirima i međusobnim neslaganjima. Samog sebe prekriti velom ravnodušnosti.
Ravnodušnost je svekolika odsutnost kretanja duha i uma. Odsutnost kretanja vjere. Ravnodušnost je stabilna i nepokretna vjera koja se nikad nije našla pred pitanjem. Ili na sva pitanja ima sve odgovore. Ravnodušnost je vjera koju ništa ne uzbuđuje. Nju ništa ne izaziva. Nju ne zahvaća nikakva revnost, niti smijeh niti srdžba, niti grijeh niti milost. Ravnodušnost je konačno dosegnuta bestrasna vjera. Ona samo kaže: vjerujem.
I u tom izričaju nema strasti, nema krika niti uzvika, nema straha niti uzmicanja, nema primicanja i dolaska k tebi. Zato ne mogu izgovoriti ravnodušnost. Reći je drugom. Izgovoriti je tebi. Jer je čak i izgovaranje vjere nekakvo kretanje prema tebi, kao što je i nevjera izgovaranje i odmicanje od tebe.
Ravnodušnost nije ništa od toga. Ustobočena i utemeljena u svojoj nepomičnosti ona tek potvrđuje ono bezlično i neživo: vjerujem. Ravnodušnost je neživa vjera, neka vrsta arheologije povijesti osobne vjere gdje se ništa ne radi nego vrše iskapanja uz bezlične konstatacije kako sam vjerovao tad, a kako vjerujem sad. Nema radosti. Nema žalosti. Nema tuga zbog propuštenih milosnih prilika, nema osjećaja zahvalnosti zbog milosnog djelovanja u životu vjere.
Ne mogu izgovoriti svoju ravnodušnost. Ne znam kako. Ne mogu je čak niti zapisati na papir. Ništa o njoj ne mogu izreći, a istovremeno je tako snažna i jaka. Snažna u svojoj nepomičnosti. Jaka u svojoj nepromjenjivosti. Ona je hladna i promišljena želja da se ništa ne mijenja. Ništa ne čini. Ništa ne događa. Ona je racionalna vjera u hladnog i bešćutnog Arhitekta koji kao nekakav božanski stoik promatra svijet i ljude.
Ne znam kako se ravnodušnost uselila u mene. Jesam li je sam pozvao? Jesam li joj se otvorio svjesno znajući kako ću obuzet njome izbjeći neugodna pitanja koja od tebe dolaze?
Ravnodušnost je savršen lijek za etiku i moral. Zauzmem poziciju hladnog promatrača etičkih i moralnih dilema i samouvjereno potvrđujem: svejedno mi je, ne tiče me se, nije me briga. Tako sam istovremeno i postavio sva pitanja i na njih odgovorio.
Ravnodušnost nije bijeg. Ne nužno. Ona je smijanje Bogu u lice. Izvrgavanje ruglu onoga koji me izaziva na hrvanje s njim. Onoga koji traži moj odgovor. Onoga koji me ne želi ostaviti na miru. Onoga koji se brine. Onoga koji me traži. Onoga koji od mene očekuje ako treba i nevjeru i suprotstavljanje. Onoga koji traži borca koji se ne plaši milosti, koji se na plaši padova i uspona.
Onoga koji me ne voli jer niti sam vruć niti sam hladan. Onoga koji će me ispljunuti. Kao da se i on sam gnuša nekoga poput mene. Ili me možda sažalijeva? On stvaranje nije zamislio kao ravnodušnost. Niti svoja stvorenja. On je sve zamislio i stvorio u radosti, brizi i želji da ljubi i voli do iznemoglosti. I najgore što mu mogu učiniti jest ravnodušnost pred dramom stvaranja i spasenja. Imam osjećaj da bi me lakše gledao da stojim na suprotnoj strani i otvoreno mu se protivim. Ovako što on može učiniti sa mnom i za mene? Ništa.
Možda je ravnodušnost izvor svih mojih grijeha. Ono u meni nevidljivo. Neizgovoreno. Nečujno. Skriveno od svih, ali ne i od njegova pogleda. On ima iskustva s takvima poput mene. Inače ne bi rekao u Pismima o da si barem vruć ili hladan. Postao sam puki izvršitelj zakona i propisa. Radim sve što mi se kaže i kako mi se kaže. Poput onih na koje si u Pismima upozorio: činite sve što vam kaže, ali nemojte to raditi na način kako on radi. Ravnodušno.