Život
Kao što se kraljevstvo tvoje teško probija u svijet, tako se i ti ponekad teško probijaš do čovjeka. Vjerojatno ti je najteže probiti se kroz ravnodušnost. Ta pustopoljina bez života. Dok prolaziš kroz čovjekovu ravnodušnost istovremeno se krećeš i brzo i sporo, i lako i teško. Ne nailaziš na prepreke, ali ne nailaziš niti na čovjeka, njegovu mržnju ili ljubav.
Iako možeš biti iznenađen otkrićem pobune, pa čak i mržnje u čovjeku, znaš kako ćeš se s njima boriti i kako ćeš ih pobijediti. Strpljivost, opraštanje, razumijevanje i milost. Dopustit ćeš pobuni i udarcima mržnje da padnu na tebe, ali nećeš posustati i odustati. I tu ćeš u takvom čovjeku, kad on više ne pronalazi samog sebe i ne zna tko je on, pronaći ono što si od samog njegovog začeća u njemu stvorio – imago Dei, svoju sliku.
Proći ćeš zajedno s čovjekom kroz njegova sjećanja i memoriju, otkrit ćeš mu trenutke kad je on još uvijek bio čovjek i kad je još uvijek postojala nada u dobrotu i vjera u milost i iskupljenje od grijeha. Naići ćeš i na ljubav, na one nevidljive i skrivene napore kojima se čovjek neprestano bori protiv sebe, protiv mržnje i želje za osvetom, naići ćeš na njegove vapaje i molitve da mu pomogneš, naići ćeš na razdoblja milosti, klicanja, radosti i slavljenja. Sve ćeš ti to pronaći u čovjeku.
Ali, u ravnodušnom ne pronalaziš ništa, samo, kako bi rekao prorok, pronalaziš mrtve kosti koje odbijaju da se u njih ponovno udahne dah života, da ih obuzme i oživi tvoj Duh. Te kosti ravnodušna čovjeka niti su mrtve niti žive, one tako životare i ne znaju žele li život ili smrt, ništa ih ne dotiče i ništa ih ne uzbuđuje. Tako ravnodušan čovjek i jest živ i nije, i osjeća i ne osjeća, i vjeruje i ne vjeruje, i nada se i ne nada. Svejedno mu je što kroz njega prolazi i što se u njemu i s njim događa.
I on nije niti protiv tebe niti za tebe, on se ne raduje kad kroz njega prolaziš, niti strahuje kad od njega odlaziš i iz njega izlaziš. I tebi samom teško se izboriti s njim. Jer što god učiniš, njegov odgovor odjekuje na sve strane njegove nutrine: meni je svejedno.
Kako će milost probuditi jedan takav život, kako će strah i očaj probuditi nutarnje kretanje u tom spaljenom i gotovo mrtvom svijetu koji niti je otvoren niti zatvoren milosti i Božjem duhu, svijetu koji kaže tebi uđi kad želiš i iziđi kad želiš, uradi što hoćeš i ne moraš uraditi ništa?
One riječi Pisma niti si vruć niti si hladan, o kad bi barem bio vruć ili hladan znao bih što i kako s tobom. Ali, ovako što može i može li Bog učiniti nešto za ravnodušna čovjeka? Tog samozadovoljnog i sebi dostatnog čovjeka koji ni u dobru ne pronalazi utjehu, niti u zlu trenutke propitivanja sebe i svijeta.
Ništa nije tako teško nego čovjek kojemu je sve svejedno, čovjek koji je ravnodušan prema svim našim ljudskim pitanjima, upozorenjima, molitvama, zaklinjanjima i proklinjanjima. Jer Bog se i kroz najdublje zlo u čovjeku može i zna probiti do čovjekovog središta, do onog mjesta u čovjeku koje ni sam čovjek ne vidi, uvjeren kako njegovom zlu nema iscjeljena, oproštenja i spasenja.
Bog se može probiti kroz svaku našu mržnju, odbacivanje i hulu. Bog pronađe način, strpljiv i tih poput vode koja kap po kap dopire do najdublje suhoće i pijeska u nama, Bog uvijek pronađe način, put i smjer u nama i kroz nas.
Ali, naša ravnodušnost nema smjera, puta i putokaza, nema ceste kojom bi se bilo tko kretao, naša ravnodušnost je spaljena ravnica bez granica, niti ima početak niti ima kraj, dokle god seže bilo čiji pogled dotle se vide naše mrtve kosti koje odbijaju oživjeti.
I ako se od te težine i umora bez smjera i usmjerenja drugi ljudi od nas umore i od nas odustanu, Bog strpljivo, tiho i nečujno prebire svaku mrtvu kost u nama tražeći barem jednu u koju će ponovno udahnuti dah života, kako pišu Pisma.
Jer njemu je dovoljna jedna jedina kost, jedan jedini titraj života u nama koji je izbjegao ravnodušnosti da nas Bog podigne i pridigne iz mrtvila. Možda ni sami više ne znamo ima li išta u nama što već ravnodušnost nije osvojila i prekrila. Možda trebamo odustati od tog uvjerenja kako smo ravnodušni i kako Bog više za nas ne može ništa učiniti.
Možda bismo ga trebali pustiti neka strpljivo i tiho prebire našu ravnodušnost. Tamo gdje mi mislimo da više nema života, Bog može oživjeti i udahnuti potpuno novi i drugačiji život u nas.
