Sjećanja

Moj život je pokušaj sjećanja na tvoju prisutnost. Čovjek je kao dio Pisma. Događaje razumije tek kad prođu i tek onda u njima vidi tvoje djelovanje. Pismo je stvarna povijest sjećanja i nadanja čovjeka, povijest iščekivanja. I čovjek je nešto slično. Stvarna povijest satkana od stvarnih odluka, čina, od realiziranih ideja i zamisli.

Kao jedna neprekinuta nit dokle ide sjećanje unatrag i sadašnji čovjek prati tu nit tražeći gdje si sve ulazio u njegov život ili izlazio iz njega. Sjećam se, nadam se i iščekujem, tako bih mogao sažeti samog sebe. Pokušaji sjećanja na tvoje djelovanje traže od mene ustrajnost i strpljivost. Čovjek kao sjećanje nije tek čisti zadatak i puka formula. Ja sam kao i mnoštvo meni sličnih labirint koji svugdje nekako nosi tvoje znakove i upućuje me da te tražim i da ti se obraćam.

Sam sebi ličim na one kojima u Pismu govoriš gledat će i neće vidjeti i slušat će i neće čuti. Koliko li nas je samo koji niti vidimo niti čujemo! Koliko li nas je koji smo se zatvorili u naše labirinte i odbijamo krenuti u potragu za tobom! Ponekad se i plašim sjećanja. Nosim u sebi i ono što sam duboko zakopao i ne želim se sjećati. Nisu sve prošlosti radosne i sretne. Neke su mučne i tegobne i ne pomažu vidjeti tvoju prisutnost, nego je ne vide i tako me udaljuju od tebe.

Sjećati se vlastite prošlosti sa sobom donosi i ona neumorna i jalova preispitivanja: jesam li mogao drugačije i je li moglo drugačije? Tako otkrivam da moja sloboda i ono što sam slobodno učinio ili nisam htio učiniti ima posljedice za ono gdje sam danas i kako sam danas. Kao da me sjećanjem želiš podsjetiti na nezaobilaznu ulogu moje slobode u onome što sam danas postao i jesam.

Sjećanje na tvoju prisutnost nije statično sjedenje pred filmom života koji se vrti pred mojim očima i pred kojim sam nemoćan bilo što promijeniti i učiniti. Više je to kao živo učenje i prijenos doživljenoga kako bi se danas i sutra mogao drugačije ponašati i drugačije živjeti. Taj odnos s tobom je poput onih riječi iz Pisma kad govoriš da se iskustvo vjere i sjećanje na vjeru mora urezati u moje srce, govori drugima o meni, misli na mene i kad ideš na počinak i kad ustaješ.

Doista, mogu li razumjeti sebe bez tebe i bez sjećanja na tebe? Mogu li sve podvesti pod slučajnost bez poretka, bez plana i bez uma? Opet, moj um nema tu snagu da mrežu života promotri sub specie aeternitatis, tvojim pogledom i tvojim okom. Nešto od mreže života će mi uvijek ostati skriveno i nedostupno za odgovor na postavljena pitanja koja ti svakodnevno upućujem.

Zato čovjek kao sjećanje na Božja djelovanja i prisutnost u njegovu životu sam sebi do smrti ostaje misterij ili tajna, je li moglo ili trebalo drugačije ostaje neprobojna tvrđava za moju ljudsku znatiželju.

Zato treba pribjeći jednom drugom načinu shvaćanja sjećanja na samog sebe. Način koji ne dolazi iz mene i iz mog uma, nego od tebe i tvojim djelovanjem: milost. Kao sjećanje na samog sebe pokušavam neke događaje gledati kao tvoju milost, makar postoje i oni u kojima nema ništa milosno.

Opet, kad promišljam tvoju milost kao dio moje neprekinute životne niti, mog trajanja nekako se neobjašnjivo milost slaže i uklapa i u one događaje koji po svojoj težini i intenzitetu i danas bole i opterećuju.

Samo sjećanje nije dovoljno kako bih razumio sebe. Bez uvjerenja kako je i tvoja milost djelovala sjećanje ostaje i dalje razbijeno na fragmente jer ljudskim razumijevanjem dobro i zlo se ne mogu sklopiti u jedinstven mozaik. Ne preklapaju se. Ipak, nekako se tu i tamo preklope kad mislim na tvoju milost i kao da za neke događaje iz prošlosti ima istine u onome kako ti i zlo okreneš na dobro.

Ne mogu živjeti bez sjećanja i bez prošlosti. Čak i onda kad se tek želim podsjetiti kako se nešto ne može vratiti, ispraviti i učiniti boljim i kako se s tim treba pomiriti i izmiriti. Prihvatiti. Čak i onda kad sjećanje i prošlost ne daju odgovore, nego otvaraju nova pitanja i produbljuju stara odavno postavljena i neodgovorena.

Ipak, negdje kao da u svemu tome ima tebe i tvoje blizine. Kao da u svemu tome ima milosti. I toplo se nadam kako to ne umišljam, kako to nije puki proizvod moje mašte i želje da vlastitu prošlost ispeglam i učinim je ljepšom, boljom i lakšom.

Nadam se kako to iskustvo tvoje blizine u prošlosti znači stvarnu prisutnost tvoje milosti i tebe samog. Naravno, ljudski će uvijek ostati pitanja je li moglo i trebalo drugačije? Ako je i moglo i trebalo vjerujem kako bi i to opet bilo prožeto tvojom prisutnošću i tvojom milošću prema meni.