Četvrtak, 7 srpnja

Sedam golotinja


Gol sam došao i gol ću se vratiti, kaže Pismo. Ta golotinja kojoj ništa ne pomaže. Golotinja koja se ne može sakriti. Golotinja rađanja. Golotinja umiranja. Dok u golotinji rađanja ima ljepote, u golotinji umiranja nema ničega osim raspadanja. Jer je tako ne stidimo se golotinje rađanja, ali se sramimo golotinje umiranja i svih onih slabosti tijela koje uz tu golotinju ulaze u naše postojanje. Kad gledam svoju golotinju, primjećujem kako ih je više. Jednu skrivam od drugih. Jednu skrivam od sebe. Jednu skrivam od tebe. Kad su razdijelili među se haljine tvoje bacivši za njih kocku i tvoju su golotinju otkrili pred očima razularene rulje. Ima nešto uznemirujuće u onima koji razotkrivaju tuđu golotinju. Ima nešto u njima od one golotinje smrti koja razara i rastače.

Golotinje koje skrivam nisu fizičke, jer iz mog srca izlazi ono što nema poštovanja prema golotinji drugog. To su golotinje intelekta, srca i duše. One su, tješim se, poznate isključivo meni i od tebe su skrivene. Jedna od mojih intelektualnih golotinja je zavist. S njom u paru dolazi i lijenost. Intelektualna zavist i intelektualna lijenost koje me razgolićuju kao lažno poniznog i lažno skromnog, kao onoga koji se ne može radovati uspjehu drugog i ne može priznati njegov trud. S tim dvjema golotinjama razgovaram kroz ogovaranje i klevetu jer su ogovaranje i kleveta suradnice tih golotinja. I u meni ima nešto moralno pokvareno kad uživam u razgovoru s njima.

Golotinja srca je daleko više, dovoljno je spomenuti onu najgoru. Mržnja. S golotinjom mržnje razgovaram kroz likovanje i naslađivanje. Likovanje i naslađivanje nad tuđom nesrećom dvije su suradnice koje prate golotinju mržnje. I u meni ima nešto što se polako raspada i rastače kad pristajem i uživam u razgovoru s mržnjom. Samouništava se moj osjećaj za etičko.

Golotinja duše ima jednako onoliko koliko golotinja srca. Jedna od njih razara dušu. Ogorčenost. S golotinjom ogorčenosti razgovaram kroz nezadovoljstvo i prigovaranje. Plašim se dubine svoje nedosljednosti i prevrtljivosti kada se prepuštam uživanju u razgovoru  s nezadovoljstvom i prigovaranjem.

U sebi nosim sedam golotinja koje me uništavaju. Izviru iz mog intelekta, srca i duše: zavist, lijenost, kleveta, ogovaranje, mržnja, nezadovoljstvo i prigovaranje.

Kad sam došao gol na ovaj svijet, nije ih bilo, sad kad sam zreo, svih sedam je tu. Prisutnost ovih golotinja u meni poučava me o istinitosti tvoje tvrdnje iz Pisma kako iz srca mog izlaze sve moje zle namisli. Nemaš pojma koliko si u tome u pravu. I ne samo kad je o meni riječ, nego i kad je riječ i o drugima. Izgleda da čovjek postaje svjestan tih golotinja samouništenja tek kad osjeti kako mu predstoji golotinja umiranja. Tko će utješiti umirućeg koji je cijeli svoj život posvetio sedmerim golotinjama intelekta, srca i duše koje su ga uništile i odnos s drugima nepovratno upropastile? Sedam razornih golotinja postojanja kao onih sedam gladnih godina iz Pisma koje su se u mene uvukle i naselile za vrijeme mog života izazivaju u meni strah. I jezu.

Kako stvari stoje, ja zaista neću moći pred tvoje lice donijeti ama baš ništa drugo osim tih sedam golotinja. Kako ranije nisam shvatio tu očitost? Jer ako ti drugačije gledaš nego što ljudi gledaju, kako čitam u Pismima kada Davida postavljaš za kralja, onda vjerojatno ti jedini i znaš kako se zagledati u mene da golotinje koje skrivam pred tobom ne ostanu tajne i nepoznate. Gol doći na ovaj svijet i gol otići s ovog svijeta nije puka fizička golotinja. Nije tek u pitanju golotinja tijela koje se slavi, izlaže i časti jer je mlado i gipko i koje se čovjek stidi kada je staro, mlohave kože i organa koji popuštaju u svojim funkcijama. Došao sam gol na ovaj svijet bez onih sedam golotinja, i otići gol s ovoga svijeta, ili ih sa sobom ponijeti negdje gdje će se pred svima razotkriti kakav sam, ili prije nego se dogodi golotinja umiranja izlijevati pred tobom svoje srce, intelekt i dušu.

Ti si o tome nedvosmislen u Pismima. Ništa nema skriveno što se neće razotkriti pred tobom. Nijedna od mojih sedam golotinja neće uspjeti umaći nekome poput tebe koji ispituješ srca i bubrege i daješ svakom po djelima njegovim. Ja ne znam kako izgleda jedno takvo razotkrivanje. Ali, znam koliko se trudim sakriti i prekriti svojih sedam golotinja da ih nitko ne primijeti i za njih ne zna. Nije moguće mirno proživjeti golotinju umiranja, kraj svog tijela, bez prihvaćanja i pristajanja na jednu takvu mogućnost. Netko me jednom, sviđalo se to meni ili ne, mora vidjeti stvarno kakav sam. Od drugih mi nije teško skriti svoj intelekt, srce i dušu. Prostora i mogućnosti za pretvaranje i dvoličnost je toliko da već neko vrijeme i ne znam tko sam. Osjećaj za moralno i etičko otupio je i savjest se javlja ponekad još slabašnim glasom, glasom koji nije više dovoljno moćan i snažan da izazove u meni promjenu niti da me pozove da se mijenjam.

Čitajući knjigu o Jobu naletih na taj neobični redak iz Pisma o mojoj golotinji. Istina je za svačije fizičke oči kad promatramo drugog kako drugi dolazi gol kroz rađanje i odlazi gol kroz umiranje. Ipak ostaje li nešto s golim čovjekom što ne umire s njim, ili zajedno s njegovom fizičkom golotinjom nestaje i sve drugo i sve ostalo? Što je s mojih sedam golotinja: zavist, lijenost, kleveta, ogovaranje, mržnja, nezadovoljstvo i prigovaranje? Kuda odlaze i ako odlaze? I što je s uništenjem bližnjeg kojega sam ranio kroz svojih sedam golotinja? Nestaju li njegove rane koje sam mu nanio zauvijek s njegovom fizičkom golotinjom, ili se prenose i ostaju zajedno s njim i nekako preživljavaju? Plaši me nedvosmislenost i jasnoća Pisma. Ti si samouvjeren u svom govoru o postojanju mjesta muka, kao i o odlasku u vječno blaženstvo.

Slažem se s tobom da negdje mora postojati nekakvo sudište. Ja ne moram znati niti njegov sastav, niti broj sudaca niti zakon prema kojem se jedno takvo sudište ravna. Razlog zašto sedam mojih golotinja u meni izazivaju jezu i strah jest pitanje na koje ne mogu dati konačan odgovor: nestaju li sedam razarajućih golotinja sa mnom ili i ja i one preživljavamo fizičku golotinju? I ako se ne želim složiti s tobom iz straha od takve mogućnosti, u Pismima potvrđuješ moj strah. Preživljavamo svi. I ja i mojih sedam golotinja sa mnom. Ako je njihova narav takva da razaraju mene iznutra, kao i sve one koji su sa mnom povezani jer ih njima ranjavam i povrjeđujem, onda preživljavanje koje slijedi nastavak je samouništenja. Iako ne dijelim Jobovu nepokolebljivu vjeru glede patnji i zla koje je proživio samo da bi se ti dokazao da ima barem jedan čovjek neuništive vjere, dijelim donekle tu Jobovu duboku spoznaju i otkriće koje ne pronalazim nigdje drugdje.

Otkriće prisutno u toj rečenici: Gol sam došao, gol ću se onamo i vratiti. Rekoh ti, onaj dio: Bog dao, Bog uzeo, ne bih mogao izgovoriti tako mirno i samouvjereno poput Joba. O zlu i patnji možemo probati neki drugi put. Ali, plaši me Jobovo otkriće te potpuno drugačije i nove golotinje koju ti potvrđuješ riječima: Iz srca čovjekova izlaze sve grešne namisli. Ta moja golotinja skrivena očima drugih, ipak ne i meni samom. Ja osjećam tu neobičnu golotinju koja kudikamo nadilazi golotinju tijela. Tu apsolutnu golotinju stvorenja pred Stvoriteljem, tu uznemirujuću golotinju koja me cijeli život prati od koje ne mogu pobjeći zajedno s njezinih sedam golotinja koje potvrđuju istinitost Pisma kako mojih sedam golotinja izvire iz mog srca.