Utorak, 17 svibnja

Kršćanstvo kukavičluka


Ima nešto uznemirujuće u fenomenu unutarcrkvenog mazohizma i sadizma. Onog mazohizma i onog sadizma koji i prije nego se išta dokaže strastveno uživa u vrijeđanju i obezvrjeđivanju svih i svakoga u Crkvi. Mazohizam i sadizam koji zajedno govore u kolikoj mjeri je sam kršćanin sposoban za mržnju i klevetu unutar crkvene zajednice i crkvene hijerarhije. Taj unutarcrkveni fenomen se ne pojavljuje na površini, on se ne javlja javno i transparentno kao kritika utemeljena na dokazima nečije krivnje i propusta. Javlja se kao perfidna skrivenost od očiju javnosti i očiju Crkve, javlja se kao tiha i nevidljiva mržnja koja se boji javno uživati u patnji i boli Crkve, kao kada čovjek iz dna duše prezire i zavidi drugom i kada drugi padne trči prvi da mu pruži ruku podrške i razumijevanja.

Tako i ovdje unutar ovog fenomena onaj koji potajice najviše mrzi i prezire Crkvu, makar joj pripada, zauzima prve redove u njezinu obranu, iako se čvrsto nada da će Crkva propasti još dublje i da će potpuno nestati. Unutarcrkveni fenomen razornog i mrziteljskog licemjerja, taj skriveni mazohizam i sadizam uživanja u svakoj, čak i najmanjoj boli i patnji Crkve, uvijek je skriven, sakriven i tajan i tek u osobnoj savjesti pojedinca (ukoliko takav ima savjest) može se uvidjeti sva tragedija takvog mišljenja i razmišljanja. Nepojmljivo je kako i u samoj Crkvi opstoji jedan takav fenomen mržnje prema njoj samoj od strane onih koji su joj najbliži i koji su zahvaljujući Crkvi postigli i postali sve što jesu i sve što imaju.

Ovaj fenomen kršćanstva kukavičluka je ono kršćanstvo čiji zastupnici nemaju hrabrosti, vjere i intelektualnog poštenja niti javno braniti Crkvu, niti je javno kritizirati tamo gdje ona zaslužuje opravdanu i utemeljenu kritiku. Kršćanstvo kukavičluka ujedno je i mrziteljsko i njegove su žrtve i pobornici nerijetko oni za koje je Crkva najviše učinila, kao kada onaj koji je objekt dobročinstva počinje mrziti dobročinitelja jer ga ovaj podsjeća na njegovu nemoć i krhkost. Taj kukavički ekstremizam koji nema mjere ni u obrani Crkve ni u kritici Crkve, nikada nema hrabrosti izići na svjetlo i suočiti se s kritikom i optužbama, nego se i onda kada je kriv povlači i skriva, gurajući druge ispred sebe kao krivce, ponekad i one koji su nevini i nisu krivi i dokazano je da ništa nisu krivo učinili, bilo djelovanjem, bilo propuštajući djelovati.

Kršćanstvo kukavičluka nerijetko je ono kuloarsko kršćanstvo koje po kućama, stanovima, hodnicima, sobama, sakristijama, župnim uredima i kućama, samostanskim blagovaonicama i drugim mjestima vjerničkog susretanja odmah teret svih patnji i grijeha čovjeka pripisuje Crkvi, iznoseći apsolutnu optužbu: za sve, svagda i uvijek i dok je svijeta i vijeka bit će kriva Crkva! I kukavički kršćani koji se kriju iza takvih optužbi i objeda nerijetko nemaju ni mrvicu hrabrosti javno, otvoreno i transparentno iznijeti kako svoju optužbu protiv Crkve tako i dokaze kojim će potkrijepiti svoje javne istupe i predbacivanja.

Svojom mržnjom podsjećaju na onu razularenu svjetinu koja pod križem dobacuje Isusu da je on kriv za sve i da su svi oni što se njega tiče nevini i čisti. I kršćanstvo kukavičluka za svoje sljedbenike i one koji ga potiču služi kao način i forma prihvaćanja krivih i neutemeljenih optužbi protiv drugih unutar Crkve tako što svojim savjestima uporno dokazuju kako su oni uvijek nevini i bez grijeha i kako je sve što žele pročišćenje i ozdravljenje Crkve. I ta njihova želja i potreba da pročiste i ozdrave Crkvu ponekad, poput životinjskog nagona, ne dopušta njihovom razumu i umu da prethodno misle i promisle, nego kao čopor, čim spaze žrtvu ili žrtve, odmah na nju udaraju, iako u svojim zubima nemaju nikakvih dokaza za tako ružan i nepošten čin i potez, čak i onda kada dobro znaju da će time svoju žrtvu trajno oštetiti i uništiti.

Kakva je to kršćanska savjest koja u Crkvi, njezinom djelovanju i njezinoj povijesti ne pronalazi ni mrvicu dobrote, ni trunku kajanja, nijedan trenutak, razdoblje, događaj, u kojem se ipak vidjelo i prepoznalo kako i Crkva ima spremnosti priznati svoje pogreške? Kakva je to vjernička savjest koja u djelovanju milijuna katolika, bez obzira kojem staležu pripadaju, ne vidi ništa, ali baš ništa osim zloupotrebe, diktature, nadzora, čak i mržnje i zla? Kakva je to savjest koja je toliko lijena da joj ne pada na pamet ni u jednom trenutku dopustiti da joj prethodno budu predstavljeni dokazi za i protiv optužbe, dokazi za i protiv propusta Crkve?

Ali ta savjest i taj čovjek, koji se voli titulirati pojmom katolički i crkveni, najperfidniji je u posvemašnjoj intelektualnoj i vjerničkoj lijenosti i ravnodušnosti prema svemu onomu što Crkvu tišti i boli. To su osobine kukavice: lijena savjest, ravnodušan razum, prijezir prema učinjenoj dobroti, mržnja koja nigdje ne vidi i ne prepoznaje dobro i posvemašnje skriveno uživanje u padu onoga ili onih koje navodno izuzetno voli, jako cijeni i za koje bi učinio sve samo kad bi se od njega to zatražilo. U tom kršćanstvu kukavičluka ne treba zaboraviti ni strasnu ljubav prema komforu i vlastitim privilegijama koje su izvor ravnodušnosti prema Crkvi i njezinim patnjama, sve dok se taj komfor i privilegije ne ukidaju i ne diraju.

Ali, ako se to i dogodi opet će Crkva biti optužena i ona će biti krivac. Još jedna osobina kukavice: biti potpuno slijep i nezainteresiran za bilo što izvan vlastitog individualizma i egoizma. Mazohizam u uživanju dobara i moći koje se steklo zahvaljujući Crkvi i djelovanju unutar Crkve, sadizam kojim se prikriveno i potajno uživa u njezinom padu i neuspjesima zajedno rađaju taj unutarcrkveni mrziteljski fenomen kršćanstva kukavičluka.

Čak ni u evanđeljima ne pronalazimo nekoga tako perfidnog i zlobnog, čak se i Juda Iškariotski, poslovično uziman kao primjer najgoreg ljudskog bića,  doima iskrenijim, hrabrijim i poštenijim, jer je, ako ništa drugo, svoju optužbu i njezine posljedice iznio do tragičnog i očajničkog kraja. Nije bio ni mazohist ni sadist, nije bio kukavica. Suočio se s posljedicama svoje lažne optužbe protiv Isusa.

Postoji li među grijesima kategorija grijeha kojim bi se opisao ovaj fenomen unutar crkvene mržnje protiv same Crkve i svega što ona predstavlja, gdje kršćanin mrzi svoju vlastitu zajednicu toliko snažno i iracionalno da više nije sposoban vidjeti dobro koje je Crkva činila i čini, a još manje je sposoban vidjeti dobro koje je dobio i primio zahvaljujući Crkvi? Nemoguće je zahvatiti dubinu i težinu kršćanstva kukavičluka, nemoguće je ili jako teško razumjeti odakle tolika snažna mržnja unutar same Crkve i kako je moguće savjesti da istovremeno živi i uživa u svim pogodnostima zajednice koju mrzi i kojoj želi zlo i propast? Takav stav se ponekad naziva sadomazohizam i kršćanstvo kukavičluka je upravo to.