Slavlje posvete crkve
Obljetnicu posvete svoje stolne crkve Đakovačko-osječka nadbiskupija slavi 1. listopada. Misal predviđa dvije mise obljetnice posvete: jednu za misu u posvećenoj crkvi, a drugu za misu izvan posvećene crkve. U starom su se misalu te mise nalazile u zajedničkim misama i to iza zajedničkog slavlja apostola, papa, mučenika, ispovjedalaca, opata, djevica i svetih žena, a nakon toga su tek slijedila zajednička slavlja Blažene Djevice Marije. U današnjem se misalu mise obljetnice posvete crkve nalaze na samom početku zajedničkih misa. Iza toga slijede zajedničke mise Blažene Djevice Marije, mučenika, pastira, itd.
Kakvo značenje ima taj pomak?
Jednostavno rečeno, sadašnji misal više gleda na Crkvu-zajednicu, nego na samu crkvu-zgradu. Već se u Starom zavjetu uočava razvoj shvaćanja hrama. U počecima je to bilo prebivalište Božje, iako već Salomon, graditelj prvog židovskog hrama u Jeruzalemu naglašava da Boga ne može obuhvatiti jedan harma (1 Kr 8,27). Gorko iskustvo progonstva, kada je narod bio lišen hrama, rađa spoznajom o važnosti duhovnog hrama i duhovnog bogoslužja. Ta se ideja razvija i nakon izgradnje novoga hrama (usp. Jer 31,32).
Prema Novom zavjetu Krist je novi hram, jer u njemu prebiva slava Očeva (usp. Iv 17,22). S druge strane Novi zavjet naglašava da su vjernici hram Božji ukoliko su živi udovi Kristova tijela (usp. 1 Kor 6,19; Rm 8,11), kršćani su živo kamenje koje se ugrađuje u hram, a zaglavni je kamen ideja hrama kao građevine u kojoj bi prebivalo neko božanstvo, nego je hram-Crkva koja je u Duhu Svetome hram Božji, prebivalište Božje slave. Razumljivo je dakle da obljetnica posvete crkve u misalu ima prvo mjesto u zajedničkim misama: crkva-zgrada predstavlja u stvari Crkvu-zajednicu koja u sebi uključuje sve svete, Crkvu nebesku i Crkvu zemaljsku.
Misni nam tekstovi zorno prikazuju ovu nauku. U tome je svakako najrječitije predslovlje druge mise:
U ovom domu molitve ti prebivaš i dijeliš svoje darove, da nas izgradi u hram Duha Svetoga, koji sja životom, tebi ugodnim. Ova dvorana označuje tvoju Crkvu, Zaručnicu Kristovu, koju trajno posvećuješ, dok je ne primiš u nebesku slavu, radosnu s mnoštva djece.
Ovo predslovlje, preuzeto iz Pariškog misala iz XVIII. st. donosi čitavu nauku o Crkvi. Božje prebivanje u “domu molitve” nije samo sebi svrhom, nego time Bog želi izgraditi vjernike u hram Duha Svetoga, a to će se očitovati svetošću njihova života. Tako crkva-zgrada tek predstavlja Crkvu-zajednicu, Crkvu zaručnicu Kristovu. Dakle, vrlo se skladno u ovom predslovlju predstavlja svetopisamsko shvaćanje Crkve i hrama.
Ideju da se vjernici u domu molitve izgrađuju u živu Crkvu – Tijelo Kristovo sadržana je i u predslovlju druge mise.
Tako i popričesna molitva prve mise te zborna i popričesna molitva druge mise:
… te po Duhu Svetom i mi budemo hram, tebi posvećen.
Bože, ti izabireš ljude, živo kamenje, da sebi podigneš vječno prebivalište.
Daj da i mi sudjelovanjem u ovom otajstvu postanemo hramom tvoga Duha.
Misni tekstovi naglašavaju i eshatološki vidik Crkve-zajednice. Ona treba rasti u svetosti i dospjeti do svog potpunog ostvarenja u vječnosti. Nebeski je Jeruzalem pri tom omiljena eshatološka slika:
Umnoži u Crkvi duha milosti, da se tvoji vjernici stalno ugrađuju u nebeski Jeruzalem (prva zborna molitva druge mise).
Dok ne prijeđe u vječnu sreću nebeskog grada Jeruzalema (predslovlje mise).
Molitveni nam tekstovi i ovdje iznose nauku Crkve prema onoj staroj “lex orandi – lex credendi”. Uistinu, slavlje posvete crkve jest blagdan bogate biblijsko-liturgijske tradicije i vrlo je prikladan za izgrađivanje crkvene svijesti vjernika. Kršćani su udovi jednog Kristovog Tijela, a ta svijest o međusobnoj životnoj povezanosti osobito je važna kada se radi o blagdanu posvete stolnice jedne mjesne Crkve na čelu sa svojim biskupom.
