Sredoposna nedjelja

Četvrta korizmena nedjelja u starini je imala više naziva: Sredoposna, Laetare, Majčinska, Nedjelja pet kruhova i Nedjelja ruže. Svaki je od tih naziva upućivao na obrede ili običaje vezane uz taj dan, a koji nam pokazuju koliku je važnost i posebnost ta nedjelja imala unutar korizmenog vremena. 

Naziv Sredoposna dolazi od vremenskog razdoblja u koje pada, tj. oko sredine korizmenog posta. Od Pepelnice do Uskrsa četvrtak koji prethodi Četvrtoj korizmenoj nedjelji nalazi se na polovici tog vremena pa je od toga i Sredoposna nedjelja dobila svoj naziv. Tada katekumeni, tj. odrasli pripravnici za krštenje imaju svoju drugu provjeru. Oni će, kao i na Trećoj korizmenoj nedjelji kada su imali svoju prvu provjeru, biti svečano predstavljeni vjerničkoj zajednici, a nakon homilije se moli molbenica sa zaključnom otkletvenom molitvom. Ta je provjera tematski vezana uz Evanđelje Četvrte korizmene nedjelje – o slijepcu od rođenja (Iv 9,1-41), a poruka je da Bog po krštenju otvara svima oči da mogu spoznati put spasenja.

Četvrta korizmena nedjelja naziva se i Nedjelja Laetare, a po svom značenju čini mali predah od korizmenog pokorničkog vremena. Naziv joj dolazi od vremena kada se sveta Misa slavila na latinskom jeziku, a tada su se nedjelje nazivale prema ulaznim pjesmama. Tako se na Sredoposnu nedjelju pjevala pjesma Laetare Jerusalem, što bi u prijevodu značilo Raduj se, Jeruzaleme ili Veseli se, Jeruzaleme. Te nedjelje se može umjesto ljubičastog upotrebljavati ružičasto liturgijsko ruho, a orgulje mogu malo jače svirati, iako se i dalje preporučuje umjerenost. Slično se odnosi i na ukrašenost crkve, što znači da se na oltar smije staviti cvijeće, što je inače u korizmi zabranjeno, ali se ipak preporučuje da njegovo mjesto bude diskretnije, npr. ispred ili pored oltara.

Sredoposna nedjelja se ponekad naziva i Majčinska nedjelja, a naziv vjerojatno dolazi od starog običaja dok su djeca i mladići i djevojke znali služiti kod svojih gospodara pa bi ih ovi puštali na tu nedjelju da se vrate svojim kućama i posjete svoje majke. Drugi pak kažu da je taj naziv vezan uz običaj po kojem su vjernici Četvrte korizmene nedjelje običavali ići u katedralu, majku svih crkava u biskupiji. Nekad se ta nedjelja nazivala i Nedjelja pet kruhova, jer se tada čitalo Evanđelje o Isusovu čudesnom umnažanju pet kruhova i dvije ribice, čime je nahranio pet tisuća ljudi (usp. Iv 6,1-15).

Četvrta se korizmena nedjelja nazivala i Nedjelja ruže, a naziv joj se vezuje uz stari običaj po kojem je papa na tu nedjelju blagoslovio zlatnu ružu koju je potom darovao svjetovnim suverenima: kraljevima, kraljicama, princezama i sl. Te su ruže pravili vrhunski zlatari, a iznutra su bile šuplje pa se u te šupljine stavljao mošus i balzam, kao znakovi po kojima se vladari potiču da budu bliski i blagi prema svojim podanicima. U početku su zlatne ruže bile vrlo male, visine do 3 cm, a kasnije su postajale sve veće i veće, nerijetko su činile i cijele bukete, tako da su po težini dosizale i do 20 kg. S vremenom je taj običaj da se zlatna ruža daruje svjetovnim vladarima nestao. Posljednja koja ju je primila bila je velika vojvotkinja Charlotte od Luksemburga, 1956. god., a ružu joj je darovao papa Pio XII. Danas se zlatna ruža ne daruje više svjetovnim vladarima, nego crkvama i marijanskim svetištima, na čast Blaženoj Djevici Mariji kao ruži otajstvenoj. Papa Franjo dosad je tako darovao ukupno sedam zlatnih ruža, od kojih zadnju 2021. god. bazilici Gospe Žalosne u gradu Šaštín-Stráže u Slovačkoj.