Nedjelja Laetare – Četvrta nedjelja korizme
Nekada su nedjelje, dok su svete Mise bile na latinskom jeziku, dobivala svoje nazive po početnim riječima ulaznih pjesama (introita) pa se tako na Četvrtu nedjelju korizme pjevala antifona “Laetare Jersualem” (Raduj se, Jeruzalme), na temelju čega se i danas kadšto može čuti da se ona naziva Nedjelja Laetare. “Raduj se, Jeruzaleme…” stihovi su koje pronalazimo u Knjizi Izaijinoj 66,10, a u prijevodu glase ovako: “Veselite se s Jeruzalemom, kličite zbog njega svi koji ga ljubite! Radujte se, radujte s njime svi koji ste nad njim tugovali!”
Nedjelja Laetare nalazi se približno u sredini korizme, pa se ponekad naziva i Sredoposna, a poznata je i pod nekim drugim imenima, kao npr. Majčinska nedjelja, Nedjelja ruže, Ružičasta nedjelja ili Nedjelja pet kruhova.
S obzirom da je korizma od davnine bila vrijeme strogoga posta, Nedjelja Laetare predstavlja mali odah u pokorničkom životu, a to se može naizvan pokazati i tako da se umjesto ljubičastog koristi liturgijsko ruho ružičaste boje. U tom je smislu Četvrta nedjelja korizme usporediva s Trećom nedjeljom došašća, koja se naziva Nedjelja Gaudete, a koja je nastala iz sličnih razloga predaha od posta i pokorničkog života u došašću te se i tada može upotrijebiti ružičasto liturgijsko ruho. Radost se u svetoj Misi može izraziti i jačinom sviranja orgulja, kao i ukrašavanjem crkve cvijećem, ali koji ipak trebaju odražavati umjerenost i ozbiljnost korizmenog vremena.
Radost koju izriče Nedjelja Laetare vezana je s jedne strane uz približavanje Uskrsu, odnosno uz zahvalnost Bogu na daru otkupljenja i milosnom razumijevanju uzvišenosti vazmenog otajstva, a s druge je strane vezana uz radost poradi katekumena, koji su se u korizmi intenzivno pripremali za krštenje, a sada se sve više približava dan njihova novog rođenja – u noći Vazmenoga bdjenja. Naime, u ovu se nedjelju slavi druga provjera (scrutinium) katekumena, a iako danas katekumenat nema tolike strogosti i ozbiljnosti kao nekada, često ni veće povezanosti sa župnom zajednicom, ipak valja imati na pameti da smo svi kao Crkva Božja pozvani radovati se i pružati duhovnu i molitvenu podršku svima onima koji se pripremaju za primanje sakramenata inicijacije.
Četvrta nedjelja korizme nekada se nazivala i Nedjelja pet kruhova, jer se tada čitalo evanđelje o umnažanju kruha (Iv 6,1-15), a koje nam svraća u pamet kako je Isus čudesno umnožio pet kruhova i dvije ribice i tako nahranio pet tisuća ljudi. Naziv Majčinska nedjelja nas treba prisjetiti da smo zahvalni sinovi Božji, oni koji smo po Kristovoj žrtvi križa uzdignuti u slobodu djece Božje, a čini se da joj je ime vezano uz nekadašnji običaj po kojem su sluge i sluškinje, koji su morali napustiti svoju rodnu kuću da bi služili gospodi, toga dana bili oslobođeni od rada kako bi mogli posjetiti svoje majke i svoje crkve. Prema drugom tumačenju, naziv Majčinska nedjelja dolazi od nekadašnjeg običaja po kojem su vjernici davali svoje darove u katedrali, odnosno majci-crkvi.
Posebno je zanimljiv naziv Nedjelja ruže. On svoje podrijetlo vuče iz običaja po kojem je papa na Četvrtu nedjelju korizme blagoslovio zlatnu ružu, a onda ju je slao kraljevima, kraljicama, princezama, prinčevima i drugim vladarima i velikašima, a ponekad bi je darovao i nekim važnim crkvama. Naime, liturgija je u Rimu bila organizirana po postajama, pa je tako Četvrte nedjelje korizme kretala od Lateranske bazilike tako što bi papa svečano nosio estetski lijepo ukrašenu šuplju zlatnu ružu (ponekad blago obojanu crvenom bojom ili urešenu rubinima i drugim dragim kamenjem), te bi se ophod uputio prema bazilici Svetog Križa Jeruzalemskog, jednoj od sedam glavnih rimskih bazilika, i ondje bi je u svetoj Misi blagoslovio i natočio je mošusom i balzamom. Potom bi na povratku u Lateran njome blagoslivljao vjernike, a po dolasku bi je predao prefektu grada Rima ili nekom drugom vladaru ili velikašu. Taj je čin imao zadaću ne samo izraziti zahvalnost, poštovanje i očinsku naklonost vladaru, nego ga i potaknuti da vlada pravedno, odnosno da se trudi oko postizanja takvih kreposti po kojima će on među svojim narodom sjati poput zlata i mirisati poput ruže. Slično se odnosi i na značenje mošusa, dok ga balzam treba podsjetiti da bude blag prema puku i ne nanosi mu rane nepravdama.
Ne zna se točno od kada datira taj običaj, a riječ je o idejnom nastavku ranijeg običaja koji je uveo ili papa Grgur II. (716.) ili papa Grgur III. (740.), a po kojem su pape sa sličnim željama darivali vladarima zlatne ključeve, kao simbol onih duhovnih ključeva koje je od Isusa primio sveti Petar. Neki drže da darivanje zlatne ruže vladarima započinje još s Karlom Velikim (742.-814.), ali većina ipak smatra da je taj običaj nastao kasnije, vjerojatno ne prije 11. ili 12. stoljeća. Izrada zlatnih ruža povjeravana je posebno umješnim zlatarima pa je tako redovito riječ o estetski vrlo lijepim radovima. S vremenom su ruže postajale sve veće i teže pa su tako od skromnih početaka (kojih 3 cm visine) znale dosezati i do 8, 10 pa čak i 20 kg. To se posebno zbivalo od pontifikata pape Siksta IV. (1471.-1484.), jer se više nije radilo o samo jednoj ruži, nego o buketu, češće na monumentalnom postolju ili u vazi, gdje bi obično jedna ruža bila na vrhu, a u njezinom bi se središtu nalazila mala šalica s poklopcem u koju su se stavljali mošus i balzam.
Također je i blagoslov zlatne ruže kasnijeg datuma, a i tu se povjesničari razilaze u vremenu njegova nastanka. Iako neki tvrde da je prvi blagoslovio ružu papa Inocent IV. (1245.-1254), a drugi da se zlatna ruža počela blagoslivljati i ranije, čini se vjerojatnijim da se to zbilo ili krajem 14. ili početkom 15. st., ili je barem tada ulijevanje mošusa i balzama obogaćeno molitvama, kađenjem tamjanom i škropljenjem blagoslovljenom vodom. Slično se blagoslov nije ni u svim vremenima vršio u bazilici Svetog Križa Jeruzalemskog, a za vrijeme Avinjonskog sužanjstva (1309.-1378.) to ni nije bilo moguće pa je razumljivo da su se značajnije promjene morale dogoditi po povratku papa u Rim.
Iako se nama danas taj čin darivanja zlatne ruže svjetovnim suverenima može činiti neukusnim, on ipak načelno nije imao prizemnu i političku svrhu. Ruža, naime, simbolizira uskrslog Krista, a pri tome se ta simbolika naslanja na Pj 2,1, gdje se stih: “Ja sam cvijet šaronski, ljiljan u dolu” analogno vezuje uz Mesiju, odnosno označava ljubav kojom Krist ljubi Crkvu. Papa Lav XIII. stoga i kaže da miris ruže pokazuje Kristov slatki miris koji bismo kao njegovi učenici trebali širiti, dok bodlje i crvena boja latica svraćaju pozornost na Kristovu krvavu Muku. Na sličan se način simbolika ruže vezuje i uz Iz 11,1: “Isklijat će mladica iz panja Jišajeva, izdanak će izbit’ iz njegova korijena.” Ta je simbolika posebno prihvatljiva kada se ruža daruje crkvama, ali imajući u vidu i svjetovne vladare, uočava se da su im pape tim darom slali snažnu poruku o vjeri i očuvanju osobnih kreposti te o mudrom i bogobojaznom upravljanju narodom kojemu su gospodari.
I danas papa blagoslivlja buket zlatnih ruža, u najistaknutiju stavlja mošus i balzam, ali se one više ne daruju svjetovnim vladarima, nego marijanskim svetištima i crkvama. Naime, s vremenom je taj običaj bio iščezao, a obnovio ga je papa Pio XI. 1923. godine, kada je blagoslovio i poslao zlatnu ružu tadašnjoj španjolskoj kraljici, htijući joj tako zahvaliti za zasluge koje čini Crkvi, a 1937. godine je na isti način darovao je ružu i kraljici Italije i carici Etiopije. Zanimljivo je primijetiti da se do 16. st. zlatna ruža redovito darivala samo muškim suverenima (izuzev u jednom slučaju, kada ju je zajednički primio netom okrunjen kraljevski bračni par), a od tada i vladaricama, kao i vladarevim suprugama, a još je zanimljivije primijetiti kako je posljednji muški vladar zlatnu ružu primio još 1759. (bio je to dužd Venecije Francesco Loredano), a poslije njega su je dobile na dar samo žene. Posljednja među njima bila je velika vojvotkinja Charlotte od Luksemburga (1896.-1985.), a darovao ju joj je za odanost Crkvi papa Pio XII. 1956. godine. Od pontifikata pape Pavla VI. (1963.-1978.) zlatna se ruža, uz crkve, daruje marijanskim svetištima po svijetu, izražavajući time čašćenje Blažene Djevice Marije kao kraljice Neba i ruže otajstvene. Papa Franjo do sada je podijelio 5 zlatnih ruža, papa Benedikt XVI. čak 18, Ivan Pavao II. 9, a Pavao VI. 5.
Sve navedeno pokazuje veliko i duhovno i kulturno bogatstvo Crkve, a koje proistječe iz nekadašnjih i današnjih naglasaka Četvrte nedjelje korizme pa je doista šteta što je od toga ostao uglavnom tek spomen. S obzirom da se ružičasto liturgijsko ruho može koristiti tek za Nedjelju Gaudete i Nedjelju Laetare, jasno je da si to financijski mnoge župe ne mogu priuštiti, a u tom smislu, bez tog najuočljivijeg izvanjskog znaka, uglavnom se neće ni zapaziti da je Nedjelja Laetare drukčija od ostalih korizmenih nedjelja. No, i bez tog vidljivog elementa svakako nam valja imati na pameti važnost one duboke i tihe radosti jer se približava naše otkupljenje, kao i zahvalnosti Bogu na Daru koji nema cijene.