Srijeda 17. tjedna kroz godinu: Sav radostan

Meditacija uz Evanđelje: Mt 13,44-46

Evo kratke Isusove prispodobe koja ističe da je njegovo spasenje doista evanđelje – radosna, vesela vijest. Čovjek nađe zakopano blago na njivi. Budući da njiva nije bila njegova on – sav radostan! – ode, proda sve što ima, i kupi tu njivu. Uložio je sve što je imao i zauzvrat dobio stostruko.

Evo to: sav radostan. Nije uopće gledao na ono što ulaže. Nevažna mu je bila i njegova kuća i njegovo imanje. On želi kupiti tu njivu u kojoj je sakriveno blago. Radostan je, jer zna da će stostruko dobiti za ono što ulaže. A što se događa s nama, ljudima malene vjere? Mjerimo i prebrojavamo žrtve koje podnosimo radi svoje vjere i kažemo kako smo se istrošili, kako smo jako puno dali i obitelji i Crkvi i domovini, a eto, nitko to ne vidi i ne priznaje. U tome slučaju mi gledamo na ono što smo prodajemo i predajemo ,a ne gledamo na ono što zadobivamo. Jer, prema Isusovim riječima mi ulažemo vremenito, a zadobivamo vječno; mi ulažemo neznatno, a dobivamo neizmjerno… Pogledajmo na primjer svetoga Franju. On je doslovno sve dao i razdao, postao je najsiromašniji u Asizu. A sigurno je od svih svojih sugrađana bio najsretniji. Iz njega je isijavalo evanđelje, radosna vijest spasenja. Mi smo na radost pozvani. Na radost koja je utemeljena na Kristu i na vječnosti. U tome nas smislu Pavao ohrabruje: „Ova malenkost naše časovite nevolje donosi nam obilato, sve obilatije, breme vječne slave jer nama nije do vidljivog nego do nevidljivog: ta vidljivo je privremeno, a nevidljivo – vječno“ (2 Kor 4,17-18). Časovita je naša nevolja, a nebeska je radost vječna. Zato smo već ovdje na zemlji ispunjeni dubokom radošću, onom radošću koju ovaj svijet ne može dati.