Subota 7. tjedna kroz godinu: Kao dijete

Meditacija uz Evanđelje: Mk 10,13-16

Zvuči neobično kada Isus kaže: „Tko ne primi kraljevstva Božjega kao dijete, ne, u nj neće ući.“ Što bi to značilo, primit kraljevstvo Božje kao dijete? Kakve to dječje osobine trebamo imati? Pogledajmo, sve što radi, maleno dijete čini nogama i rukama, svim srcem. Ako se igra, dijete je posvema u igri, ako pripovijeda sav se unese u svoju nevještu priču, a kad nekoga voli, onda je to punim ustima i punim srcem, bez pridržaja. Maleno dijete ne čini ništa tek napola. Ono se posvema u onome što govori, što čini i što osjeća.

Prihvatiti kraljevstvo Božje kao dijete, znači biti posve u njemu, bez misli i primisli. Pogledajmo, kada je Isus bio pozvao Petra i Andriju, „oni odmah ostaviše mreže i pođoše za njim.“ Isto su tako postupili Jakov i Ivan, Zebedejevi sinovi: „Oni ostave oca Zebedeja u lađi s nadničarima i otiđu za njim.“ Jednako je tako postupio i sveti Franjo, kada je shvatio da ga Bog poziva da „popravi njegovu Crkvu“. Napustio je udoban život dobrostojećeg trgovca, ostavio je sve, te je svojim siromaštvom slijedio Isusa koji „nema gdje bi glavu naslonio“.

Stari duhovni učitelji su s pravom govorili da u našem životu treba biti ljestvica vrednota. Na najvišem mjestu treba stajati Bog, treba stajati Božji poziv za nas, a ispod toga može biti sve drugo što je dobro i čestito. Tako i Pavao s posvemašnjim mirom kaže: „Sve gubitkom smatram zbog onoga najizvrsnijeg, zbog spoznanja Isusa Krista, Gospodina mojega, radi kojega sve izgubih i otpadom smatram: da Krista steknem i u njemu se nađem“ (Fil  3,8-9). I mi ćemo biti kao djeca, budemo li Krista i njegovo evanđelje stavljali na prvo mjesto. A onda će nam Bog, u Kristu i po Kristu darovati i ostalo što nam je za život potrebno.