Svakodnevne mise

1


Mnogi župnici ponedjeljkom u župi ne slave misu. Netko će reći da nije u redu ostaviti vjernike bez mise. Ako je toliko važno da se u župnoj crkvi svaki dan slavi misa, što je s vjernicima na filijalama? U svakom slučaju, ostaje otvoreno pitanje, je li svećenik dužan svakodnevno slaviti euharistiju, odnosno, kako je uopće došlo do toga da se mise slave svakoga dana? Evo povijesnih podataka.

Poznato je da  se u prvoj Crkvi euharistija slavila samo nedjeljom, kao što je to u Istočnoj crkvi i danas. Tako U Dj 20,7 stoji: „U prvi dan tjedna (= nedjelja), kad se sabrasmo lomiti kruh…“ Justin oko godine 150. ovako opisuje početak euharistijskog slavlja: „A u dan zvan dan sunca (= nedjelja) drži se zajednički sastanak svih…“ Dakle, u počecima se slavila euharistija samo na dan Gospodnji. A što je bilo s danima preko tjedna? Evo. Od 4. st. se i na Istoku i na Zapadu  razvila ova praksa: vjernici su se od ponedjeljaka do petka dvaput dnevno sastajali i molili zajedno s biskupom jutarnju i večernju, u subotu navečer bi slavili bdjenje, a (samo) nedjeljom euharistiju. Tako je, naravno, bilo i u redovničkim samostanima.

Međutim, u to isto vrijeme počela se javljati i druga praksa. Za razliku od Židova koji su postili utorkom i četvrtkom, kršćani su počeli postiti srijedom i petkom. Budući da su vjernici htjeli cjelodnevni post prekinuti najizvrsnijom hranom – euharistijom, u te su dane uvedene večernje mise.[1]

Najveća promjena nastaje uvođenjem tzv. „tarifne pokore“, prema kojoj su vjernici, prije nego što od svećenika dobiju odrješenje svojih grijeha, trebali činiti teške pokore. Kako je to često bilo preteško i jedva ostvarivo, javlja se zgodna zamjena: jedna misa namijenjena za nekog pokornika zamjenjivala bi višednevna pokornička djela. To se pokazalo nužnim za slučajeva kad bi pokornik umro, prije nego što bi obavio pokoru. Uskoro dolazi i nauk o vremenitim kaznama za grijehe koje je trebalo trpjeti na ovom ili na onom svijetu. Tako su se počele služiti mise i za pokojnike, tako da je potražnja postajala sve veća i veća. Da bi se doskočilo toj potrebi, počele su se služiti svakodnevne mise. Iz istog su se razloga i redovnici počeli rediti za svećenike. Sveti Franjo, koji nije bio svećenik, protivio se (očito uzaludno) privatnim misama redovnika: „Potičem… da se u mjestima gdje borave braća slavi samo jedna misa na dan po uzoru svete rimske Crkve. Ako u mjestu ima više svećenika, neka svaki bude zadovoljan time da sluša slavljenje drugog svećenika, jer Gospodin naš Isus Krist ispunja i odsutne i prisutne koji su toga dostojni.“

Iako je u srednjem vijeku bilo razmjerno puno svećenika, oni nisu mogli odslužiti sve mise koje su vjernici tražili, pa je jedan svećenik počeo služiti više misa dnevno, čak deset ili petnaest… Budući da je to bilo često zabranjivano, svećenici su se „snalazili“ tako da su služili „suhu“ misu (bez kanona i pretvorbe), ili pak „višekratnu“ misu (missa bifaciata ili trifaciata) pri čemu bi se kanon molio samo jedanput a sve ostale dijelove dva ili tri puta (i pri tome, naravno, ubirali dva ili tri stipendija). Tako se u gradovima stvorio sloj svećenika, tzv. „altarista“, čiji je jedini zadatak bio slaviti jednu misu dnevno po nakani darivatelja.[2]

Sada se vraćamo na pitanje sadržano u naslovu: ima li svećenik obvezu slaviti misu svaki dan? Zakonik kanonskoga prava u kanonu 904 jasno govori: 

„Neka svećenici, imajući uvijek na pameti da se u otajstvu euharistijske žrtve trajno vrši djelo otkupljenja, slave misu često; dapače, usrdno se preporučuje svakodnevno slavljenje, koje je, doduše i kad nije moguće prisustvovanje vjernika, čin Krista i Crkve u obavljanju kojeg svećenici ispunjaju svoju osobitu zadaću.“

Stvar je po sebi jasna: svećeniku se svakodnevno slavljenje euharistije „usrdno preporučuje“, ali ga na to ne obvezuje. Ovo pitanje, čini se, postaje u zadnje vrijeme aktualno u onim župama gdje nema dovoljno misnih stipendija i gdje čak nema vjernika na svakodnevnim misama. Slično bi moglo biti i sa svećenicima koji nisu izravno angažirani u pastoralu.

Iako prva Crkva ne poznaje svakodnevno slavljenje euharistije, ipak ne bismo trebali zanemariti drevnu tradiciju zapadne Crkve glede svakodnevne euharistije, bez obzira u kojim je okolnostima to uvedeno. Zato je i dobra i opravdana preporuka spomenutog kanona 904.[3] Veli Pismo: „Svećeniku ne može nestati Zakona, ni mudrome savjeta, ni proroku besjede“ (Jer 18,18). Primijenimo li to na našu temu, možemo zaključiti: što je više primjereno prezbiteru od slavljenja euharistije?


Tekst je objavljen u VĐONSB-u.


[1] Računica je po sebi jednostavna. Kršćani su u to vrijeme računali da sljedeći dan započinje Večernjom (kako je to i danas u liturgiji nedjelja i svetkovina), tako da je faktički post završavao u srijedu navečer.

[2] Prisjetimo se: sve donedavno misni je stipendij bio izjednačen s jednom težačkom nadnicom.

[3] Ostaje otvoreno pitanje glede vjernika na (većim) filijalama. Po sebi svakodnevne mise ne moraju biti isključivo u župnoj crkvi. Bilo bi, svakako, dobro koju puta preko tjedna imati i misu na filijali, umjesto u župi.