Vazmena svijeća i hvalospjev
Današnja kultura i ozračje u kojem živimo za neka su nas iskustva osiromašili. Evo. Govori se danas o svjetlosnom zagađenju, odnosno o činjenici da su nam gradovi i sela noću tako osvijetljeni da jedva možemo nazrijeti koju zvijezdu na nebu. Mi nemamo iskustvo mraka ili posvemašnje tame noći bez mjesečine. Mi sebi jedva možemo predočiti onu sliku kada Bog kaže Abrahamu: „Pogledaj na nebo i zvijezde prebroj ako ih možeš prebrojiti.“ (Post 15,5) Da bismo tako nešto doživjeli, trebali bismo noću otići barem stotinu kilometara u neku pustinju… A evo, čak i u našim mobitelima imamo ugrađeno razmjerno jaku svjetiljku. A u starini je noć bila – noć, tamna i neprohodna. Malene svjetiljke u kućama davale su tek toliko svjetlosti da se možemo kretati po kući, a ako je netko htio pisati pri svjetlu svijeće, to baš nije bilo lako. Zato je po sebi razumljivo da je sve donedavno prema narodim vjerovanjima noć bila ono vrijeme kada su aktivni zli duhovi, vještice i vukodlaci. Upravo zbog toga se Bog od starine smatrao čistom Svjetlošću. Tako Ivan u svome Proslovu za Krista veli: „Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet.“ (Iv 1,9) Na drugom mjestu Ivan veli: „Bog je svjetlost i tame u njemu nema nikakve!“ (1 Iv 1,5) Zbog svega toga, od samih početaka vjernici su se u molitvi okretali prema istoku koje predstavlja Krista – Svjetlost koja izlazi nad ljudima, dok je zapad – tamo gdje sunce zalazi – bio simbolom đavla. Tako su se u drevnom obredu krštenja katekumeni prvo okrenuli prema zapadu i jasno rekli da se odriču đavla, a zatim bi se okrenuli prema istoku i jednako jasno rekli da pristaju uz Krista koji je pobijedio tamu i grijeh. K tome, Krist je uskrsnuo u osvit prvoga dana u tjednu, to jest u nedjelju, tako da je proslava Isusova uskrsnuća povezana upravo s noćnim bdjenjem u iščekivanju uskrsnuća koje je simbolizirano suncem koje izlazi. U tome kontekstu onda možemo razumjeti važnost drevne kršćanske liturgijske službe svjetla subotom uvečer, što je osobito svečano bilo u vazmenom bdjenju. Usred posvemašnjeg mraka među vjernicima gori svjetiljka koja predstavlja Krista, onoga koji raspršuje tmine grijeha i uništava vlast đavla. Stoga ćemo ovdje kratko prikazati razvoje bogoslužja svjetla u vazmenom bdjenju, to jest značenje vazmene svijeće i hvalospjeva toj svijeći koja predstavlja Krista uskrsloga.
Vazmena svijeća
Podrijetlo vazmene svijeće i službe svjetla vrlo je vjerojatno vezano uz takozvani lucernarij, to jest večernju službu svjetla, koja je istočnjačkog podrijetla. Već u 4. st. u svim se crkvama na Istoku, a uskoro i na Zapadu, subotom navečer slavila večernja služba svjetla u kojoj se Kristu, svjetlu na prosvjetljenje naroda, prikazivala svjetlost svijeće koja raspršuje noćne tmine. Tom bi se prigodom upaljena svijeća svečano unosila u crkvu, a od nje bi onda svi vjernici palili svoje svijeće. Osim toga hodočasnica Egerija (4. st.) svjedoči kako bi u bazilici svetoga Groba u sklopu službe Večernje svakoga dana oko desetog sata (16 sati) biskup sa svetoga Groba – gdje danju i noću gori uljanica – palio svijeću a od nje bi svi vjernici palili svoje svijeće.
Razumljivo je onda da je takva služba svjetla bila osobito prikladna za vazmeno bdjenje, kada se spominjemo kako je Krist svojim uskrsnućem raspršio tmine grijeha i otvorio nam pristup vječnom spasenju. Tom se prigodom svečano blagoslivljala vazmena svijeće. Taj je običaj – također istočnjačkog podrijetla – postojao koncem 4. st., o čemu posredno svjedoči sv. Jeronim. Međutim, na Zapadu se blagoslov vazmene svijeće razmjerno sporo širio, tako da je u Rimu zabilježen tek u Gelazijevu sakramentaru (7. st.).
Sama vazmena svijeća bila je u osobitoj časti. U počecima se ona na koncu službe lomila na manje komadiće i davali vjernicima da ih časte kao blagoslovine. Kasnije su se u svijeću urezivali tekuća godina i najznačajniji datumi pomičnih svetkovina počevši od nadnevka Vazma. Zbog toga su u srednjem vijeku svijeće postajale sve veće i veće. Tako je, na primjer, zabilježeno kako je godine 1517. u Westsminsteru u Engleskoj svijeća težila 300 funti (oko 136 kg). Upravo se zbog toga vazmena svijeća nazivala ognjenim stupom kako i danas pjevamo u vazmenom hvalospjevu. Zbog toga su i svijećnjaci morali biti sve veći i čvršći, tako da je, na primjer, svijećnjak vazmene svijeće u bazilici sv. Pavla na Ostijskoj cesti (iz 13. st.) visok 5 metara i 65 centimetara!
Međutim, sve do sredine 20. st. u vazmenom su se bdjenju uz veliku vazmenu svijeću uzimale tri svijeće na trorogom svijećnjaku. Te tri svijeće bi se zapalile od blagoslovljenoga ognja, unosile u crkvu uz pjevanje Svjetlo Kristovo. Vazmena bi se svijeća upalila za vrijeme pjevanja hvalospjeva nakon riječi: „Mi znamo što ona govori, dok Bogu na čast gori i svijetli“. Koje je značenje ove trostruke svijeće? Redovito je tumačenje bilo da ona simbolizira Presveto Trojstvo (zato se uobičajeno nazivala Trojstvo) dok bi vazmena svijeća bila Jedinstvo kako vidimo u našem vlastitom obredu blagoslova polja na Markovo. Međutim podrijetlo ovih triju svijeća puno je prozaičnije. Kako je vazmena svijeća bila veoma visoka, onda je đakon uzimao ove tri upaljene svijeće postavljene na visokoj motki i jednom od njih palio uskrsnu svijeću, a bile su tri, za slučaj da se jedna ili druga ugasi. Reformom iz 1951. dokinuta je uporaba ove trostruke svijeće. Ostala je samo vazmena svijeća.
Vazmeni hvalospjev
Tekst vazmenoga hvalospjeva prvi puta je zabilježen u Galskom i u Gotskom misalu (7. st.). U naslovu se ovaj hvalospjeva naziva Blagoslov/posveta svijeće, a pripisuje se sv. Augustinu: Benedictio/consecratio caerae beati Augustini episcopi, s napomenom da ga pjeva đakon, ako ga ima. Međutim, nije sigurno da je autor ovoga hvalospjeva sv. Augustin, iako on sâm spominje kako je u svoje vrijeme napisao hvalospjev svijeći i onda navodi ovaj tekst: „Ove stvari su tvoje i dobre su zato što si ih stvorio ti koji si dobar. Ničega našega nema u njima, osim onoga kad smo, kršeći red, voljeli ne tebe, nego ono što si stvorio.“[1] Ipak, zbog ljepote izričaja i stila, neki su skloni pripisati ga upravo sv. Augustinu.
U milanskoj odnosno ambrozijanskoj je liturgiji tekst hvalospjeva drugačiji nego u Rimu i mnogi ga pripisuju sv. Ambroziju. Neki čak tvrde da je Ambrozije sastavio oba, s time da su se oni uzimali naizmjence svake godine, ali je u međuvremenu prevladao u Milanu jedan, a u Rimu onaj drugi. U svakom slučaju, autor nam je nepoznat. Mi ćemo ovdje prikazati vazmeni hvalospjeva prema rimskoj liturgiji koji se nalazi i u važećem misalu.
Latinski tekst ove molitve iz 7. st. ostao je do danas nepromijenjen, s time da su neki dijelovi danas ispušteni.
Pohvala pčelama. Nakon što đakon za plamen svijeće kaže da „ga hrani mirisavi vosak što ga sakupljaju marljive pčelice“, u izvornom tekstu slijedi odulja pohvala pčelama. Toga nema u važećem misalu, ali ga nije bilo ni u prethodnom misalu, ni u Misalu po zakonu Rimske kurije iz 1474.
Židovi i Egipćani. Sve do 1970. nakon usklika: „O zaista blažene noći“ stajalo je u nastavku: „koja Egipćane oplijeni, a obogati Židove“. U važećem misalu nema ovog potonjega.
Zagovorne molitve. Sve do 1970. na samom koncu hvalospjev stajalo je: „Molimo te, dakle, Gospodine, da se dostojiš nas sluge svoje i sav kler te puk pobožni, zajedno s preblaženim papom našim I. i biskupom našim I. obdariti mirnim vremenima u ovim uskrsnim radostima o neprestanom nas zaštitom ravnati, upravljati i sačuvati.“ Nakon toga slijedila je zagovorna molitva za cara ili kralja. Međutim, godine 1860. dana je mogućnost da se molitva za cara ili kralja ispusti (očito nakon što je 1859. nasilno iz Papinske države otrgnuta pokrajina Emilia Romagna, te 1860. Umbrija i Abruzzo). S reformom iz 1951. molitva za cara ili kralja preinačena je u molitvu za nositelje građanske vlasti: „I na one pogledaj, koji po vlasti nad nama vladaju, i neizrecivim darom svoga smilovanja i dobrote upućuj njihove misli na pravdu i mir, da po djelovanju zemaljskom stignu u domovinu nebesku s cijelim pukom tvojim. Po istom Gospodinu…“ U važećem misalu (od 1970.) sve su ove su zagovorne molitve ispuštene.
Pojašnjenje. U prethodnim je misalima pri koncu stajalo: „Ona, velim, Danica koja ne zna zalaza, ona koja se povrati od mrtvih“. U važećem je misalu to ipak pojašnjeno, pa se izrijekom kaže da je ta Danica zapravo Krist: „Danica koja ne zna zalaza, a to je Krist uskrsli, koji uskrsnu od mrtvih.“
Doksologija. U prethodnim je misalima na koncu bila dulja doksologija: „Po istom Gospodinu našem Isusu Kristu, sinu tvome, koji s tobom živi i kraljuje u jedinstvu Svetoga Duha Bog po sve vijeke vjekova.“ U važećem je misalu doksologija kraća: „Krist uskrsli… koji živi i kraljuje i vijeke vjekova“.
Voštana svijeća. Himan izrijekom spominje i vosak od kojega je načinjena svijeća kao i pčele koje vosak spravljaju. To je donedavno bilo po sebi razumljivo jer su postojale samo svijeće načinjene od voska. Neki (s pravom?) smatraju da bi i danas vazmenu svijeću trebalo načiniti od pravoga voska. To bi bilo i više nego primjereno. Međutim, valja reći da liturgijske knjige o tome ništa ne govore. One stare o tome nisu imale potrebe govoriti, jer su tada postojale samo voštane svijeće, a važeće se liturgijske knjige (mudro?) o tome ne izjašnjavaju, pretpostavljajući vjerojatno da bi to u praksi tek rijetki činili.
Zaključimo. I u ovom je slučaju vidljivo kako su danas manje razumljivi oni simboli koji su ranije bili posve jasni. Zato je važno u katehezi i u liturgijskoj pripravi približiti liturgijske simbole vjernome puku. U tome smislu mogu biti veoma korisni oni vrlo kratki uvodi i tumačenja pojedinih obreda u vazmenom bdjenju. Ti uvodi po sebi ne remete tijek slavlja, a mogu uvelike pomoći plodonosnijem sudjelovanju vjernika u vazmenom bdjenju koje je najvažnije bogoslužje cijele liturgijske godine. Tako će se u većoj mjeri ostvariti ono željeno načelo da je liturgija najbolja kateheza.
[1] Evo originala: „Haec tua sunt, bona sunt, quia tu bonus ista creasti. Ni(hi)l nostrum est in eis, nisi quod peccmus amentes, ordine neglecto, pro te, quod conditur abs te.” (De civitate Dei XV, 22 =PL 41,467)
