Sveti Irenej o nastanku evanđelja
Tekst svetoga Ireneja sadržan u djelu Adversus haereses (Protiv krivovjerjâ) naveo je neke na kasno datiranje Evanđelja, ali to je neprimjereno tumačenje koje zanemaruje dva važna elementa. Evo koja.
Tekst preuzet iz Adversus haereses svetoga Ireneja Lionskoga, o kojem smo pisali (vidi ovdje), s jedne strane pruža veliku potporu tvrdnji da je izvornik Matejeva evanđelja napisan na hebrejskom, a s druge strane mogao bi pružiti elemente za kasno datiranje evanđelja.
Pročitajmo odlomak u cijelosti:
„Tako je Matej među Židovima na njihovu jeziku objavio pisani oblik Evanđelja, dok su u Rimu Petar i Pavao propovijedali Evanđelje i osnivali Crkvu. Nakon njihove smrti, Marko, Petrov učenik i tumač, također nam je napismeno prenio ono što je Petar propovijedao. Zatim je i Luka, Pavlov suputnik, u knjizi očuvao Evanđelje koje je propovijedao. Potom je i Ivan, Gospodinov učenik, onaj koji je počivao na njegovim prsima, također objavio Evanđelje, dok je boravio u Efezu u Aziji“ (Adversus haereses, III, 1.1).
Ovo je jedan od prijevoda koji bi, čini se, navodio vodu na mlin za kasnije datiranje Evanđelja; ili bolje rečeno, umjereno kasno datiranje. Evanđelje po Mateju zapravo bi bilo smješteno nakon 62. godine, jer su tek nakon te godine Petar i Pavao bili istovremeno u Rimu, osnivajući Crkvu svojim propovijedanjem. Nadalje, Evanđelje po Marku bi na kraju bilo smješteno u godine oko 70., jer se smrt dvojice apostola smješta između 64. i 67. godine.
No, postoji jedno „ali“. Zapravo, dva. Sveti Irenej napisao je svoje djelo, koje se sastoji od pet knjiga, na grčkom; ali od grčkoga izvornika očuvan je samo dobar dio prve knjige; sve ostalo je izgubljeno. Najstarija inačica, za koju se vjeruje da potječe iz IV. stoljeća, na latinskom je, iako je 1960-ih rekonstruirano novo kritičko izdanje latinskoga teksta, uspoređeno i s armenskom inačicom. Grčki tekst koji danas imamo, međutim, vrlo je nedavna rekonstrukcija.
S obzirom na te premise, ako proučimo latinske i grčke tekstove, nalazimo dvije ne sasvim zanemarive razlike. Prva se odnosi na objavljivanje Matejeva Evanđelja među Židovima dok su dvojica apostola propovijedala u Rimu. Latinski cum doista može značiti vremensku istodobnost, ali može biti i proturječnost; grčki tekst, koji rabi genitiv apsolutni, čini se da potvrđuje da Irenej ne misli na vremenski element, nego na suprotnost. Autor stoga želi istaknuti – i to je prva hipoteza – da su, dok je Matej evangelizirao Židove, vjerojatno u Judeji, Petar i Pavao bili zauzeti evangelizacijom glavnoga grada Carstva. U tom slučaju, suprotnost bi bila zemljopisna. Ili – druga hipoteza – moglo bi se shvatiti i da su, dok je Matej pisao svoje evanđelje, dvojica apostola propovijedala usmeno. Tada bismo se suočili s razlikom u metodama evangelizacije, jedna pisanjem, druga usmenim propovijedanjem.
Godine 1911. Papinska biblijska komisija intervenirala je u vezi s tim tekstom svetoga Ireneja kako bi protumačila da se on, „nesigurna i proturječna tumačenja“, ne može smatrati „toliko težim da nas obvezuje odbaciti mišljenje onih koji, više u skladu s predajom, smatraju da je ta redakcija [Matejeva evanđelja] dovršena čak i prije Pavlova dolaska u Rim“, odnosno 61./62. godine. Doista, raščlamba gore predložena teksta pokazuje da odlomak u Adversus haereses ne vodi nužno do toga da se pisanje prvoga evanđelja smješta u isto vrijeme s Pavlovom prisutnošću u Rimu.
Druga razlika odnosi se na prenošenje Markova Evanđelja „nakon njihove smrti“. Prvo opažanje, sada malo osporavano, jest da riječ excessum, data na grčkom kao éxodon, u Ireneja ne znači smrt (za što, nasuprot tomu, u drugim odlomcima stoji thánatos), nego odlazak. U slučaju Petra, to bi Markovo Evanđelje moglo smjestiti u godine apostolova prvoga boravka u Rimu, počevši od 42. godine. Ali što je s Pavlom? Još jednom, važno je provjeriti glagole korištene u dva „izvorna“ jezika. Latinski tradidit prevodi grčki paradédoke; ono što je upečatljivo jest činjenica da dok su prethodni glagoli prevedeni s aoristom, potonji je izražen perfektom, koji na grčkom odgovara našemu imperfektu i namijenjen je upravo označavanju radnje čiji učinci traju u sadašnjosti. Značenje rečenice tada postaje jasnije i moglo bi se prevesti na ovaj način: zahvaljujući onomu što je Marko, „učenik i tumač Petrov“, zapisao, propovijedanje Petra i Pavla doprlo je do nas, čak i nakon njihova odlaska.
