»Svi smo jednim Duhom napojeni.« (1 Kor 12,13)
Shadow

Sveti Klement Rimski


Život 


Po informacijama koje nam daje Irenej, Euzebije, Tertulijan, Epifanije i Origen, Klement je bio treći nasljednik sv. Petra na rimskoj stolici, to jest četvrti rimski biskup. Tertulijan drži da je bio posvećen za biskupa po rukama samog Apostola. Upravljao je biskupijom od 92. do 101. (Liber Pontificalis drži od 88. do 97.).

Mučeništva sv. Klementa (Passio Clementis i Martyrium S. Clementis) potječu iz kasnijeg vremena (između 4. i 6. st.), pa nema potpune sigurnosti da je umro mučeničkom smrću (navodno zatočen u Herzonezu na Krimu i osuđen na rad u rudnicima, da bi potom bio osuđen na smrt, bačen u more sa sidrom oko vrata; sv. Ćiril je kasnije bio uvjeren da je otkrio njegove relikvije i donio ih u Rim).

Vjerojatno je dolazio iz judeokršćanstva, a sigurno je bio učenik apostola. Predmnijevalo se da njega spominje Pavao u poslanici Filipljanima (4,3), ali je to nedokazivo. Malo je vjerojatna Pseudo-Klementova informacija da je bio član carske obitelji ili da je bio iz neke ugledne obitelji u srodstvu s Flavijevcima.


Osobnost autora Poslanice


Ne spominje svoje ime, nego govori u množini (mi) u ime Rimske Crkve. Očekuje da se njegovo pismo pročita javno (prvi dio je napisan u stilu dobro izrađenog govora s retoričkim figurama). Doista se zna, kako izvještava Euzebije, da je korintski biskup Dionizije pisao papi Soteru (oko 170.) javljajući mu kako se Klementova poslanica čitala kod nedjeljnog bogoslužja.

Euzebije također navodi da se ta ista poslanica čitala i u mnogim drugim crkvama. Sudeći po brojnim navodima Staroga i Novoga zavjeta dolazi se do zaključka da je bio židovskog podrijetla.


Poslanica Korinćanima


Ova poslanica je jedini Klementov spis. U vrijeme Domicijanove vladavine dogodile su se u Korintu rasprave između dviju frakcija, koje su postojale u vrijeme sv. Pavla. Povod ovom pismu bila je pobuna koju je potaklo nekoliko “nepromišljenih i preuzetnih” osoba protiv prezbitera tamošnje zajednice, tako da su ih spriječili u vršenju svete službe i nepravedno zbacili. Rimska je Crkva ustala u obranu zbačenih prezbitera, držeći nemalim grijehom takvo ponašanje protiv zakonitih službenika Crkve koji su vršili časno i besprijekorno svoju službu. Klement očekuje, nakon što je razumio situaciju, da će uspjeti uspostaviti slogu i jedinstvo, te vratiti zbačene prezbitere u službu.

Ovo je najstariji spis kojem se poznaje sa sigurnošću vrijeme nastanka (96. godina). Važnost mu je što se radi o pismu rimskog biskupa zajednici u Korintu, grčkom gradu od velike trgovačke važnosti u 1. st. Korintska Crkva, koju je utemeljio Pavao, imala je od svoga utemeljenja čvrste veze s Rimskom Crkvom. Zanimljivo je da je Pavao napisao Poslanicu Rimljanima iz Korinta.

Poslanica Korinćanima je od iznimne teološke, liturgijske i povijesne važnosti, suvremenik posljednjih novozavjetnih spisa. Između ostalih stvari spominje mučeništvo svetih Petra i Pavla u Rimu, te Pavlovo putovanje na krajnji Zapad (Španjolsku). U uvodu spominje nepredviđene nevolje koje su pogodile Crkvu, pa se pretpostavlja da misli na Domicijanov progon (94/96-96.), te tako daje kronološke naznake. Dakle, nastanak bi bio neposredno nakon progona (konac 96. do početka 98.) u vrijeme Nervine vladavine.

Ovo pismo predstavlja već određene odlike rimskih dokumenata: razboritu težinu, očinsku skrb, svijest vlastite odgovornosti, čvrstoću u zahtijevanju i u isto vrijeme velikodušan u opraštanju pogrešaka. A što se tiče izlaganja nauka, vrlo joj je stalo da cjelovito predstavi baštinu tradicionalnog pologa (usp. Fliché, 338). U ovom Klementovu interventu se vidi “epifanija rimskog primata” (Batiffol). “Bez anakronističkih pretjerivanja pripada povijesti rimskog primata” (Trevijano, 22). Izlaže kao općepoznate kršćanske istine rimski primat i božansko porijeklo hijerarhije.

Posebno je dragocjen nauk o Kristu: “Draga braćo, ovo je put na kojem susrećemo svoje spasenje, Isus Krist, vrhovni svećenik naših prinosa, zaštitnik i pomoćnik naše slabosti. Pomoću njega možemo razmatrati uzvišenost nebesa i divimo se kao u ogledalu čistom i uzvišenom licu Božjem: po njemu su se otvorile oči našeg srca i otvara se svjetlu naš um, prije tup i zamračen” (36, 1-2).


Vrijeme nastanka


Unutarnje informacije: govori o progonu koji se dogodio poslije Neronova. Napisana kad su apostoli i prezbiteri od njih zaređeni već umrli.

Tradicionalni datumi: Hegesip (priča Euzebije) tvrdi da je napisana u vrijeme Domicijanova progona (95-96.). Polikarp navodi ovo pismo u svom pismu Filipljanima.


Prenošenje teksta


Pronalazi se u:

  • grčkim manuskriptima. Neki su biblijski, kao što je Codex Alexandrinus (s. V) koji je u Londonu, jedan koptski kodeks iz Strasbourga i jedan novozavjetni sirijski iz Cambridgea. Drugi nisu biblijski – Codex Hierosolymitanus (s. XI).
  • sirijskom manuskriptu iz 12. st. (Sveučilište Cambridge).
  • latinskom manuskriptu iz 11. st. (u Namuru) (nije biblijski), stari prijevod iz 2. st. nastao na vulgarnom latinskom.
  • koptskim papirusima (biblijski): jedan papirus iz 4. st. i jedan iz 7. (fragmentaran).

Struktura Poslanice


Dijeli se ovako:

  • Uvod (1-3.). Opisuje situaciju kakva je bila prije raskola (mir) i, na način kontrasta, govori o neslozi koja je u tijeku.
  • Prvi dio (4-36.): zavist i poniznost. Opisuje pogubnost zavisti i razdora, te potiče na poniznost i ljubav pomoću brojnih primjera.
  • Drugi dio (37-61.): jedinstvo. Izlaže nužnost poslušnosti i stege, a svoje tvrdnje temelji na različitim primjerima (rimska vojska, ljudsko tijelo, itd.). Govori o uspostavljanju starozavjetne hijerarhije i o crkvenoj hijerarhiji (biskupi, đakoni) koju je ustanovio Krist.
  • Zaključak (62-65). Sažetak svega rečenoga, te zaključuje molitvom i svečanim pozdravom.

Temeljne doktrinarne točke


U temeljne doktrinarne točke spadaju:

  • Povijest Crkve: pog. 5: Petar je živio i umro u Rimu mučeničkom smrću; Pavao je putovao na Zapad (Španjolska); pog. 6: Neronov progon; bilo je mnogo mučenika okrutno mučenih, a među njima i žena.
  • Hijerarhija i primat: govori o apostolskom nasljeđu, hijerarhijska vlast dolazi od Boga (prvi o tome svjedoči).
  • Primat Rimske Crkve: samo postojanje ovog pisma potvrđuje jasno autoritet rimskog biskupa nad korintskom zajednicom. Osim toga, na početku pisma se ispričava što prije nije mogao obratiti pozornost na korintski problem, kao da se podrazumijeva da je trebao napraviti. S druge strane njegov nastup je s autoritetom, potičući da se posluša i dozivljući u pamet da, ako ne poslušaju, “bit će odgovorni za ne mali grijeh i izlažu se velikoj pogibli” (br. 59.). Naposljetku, Klement se osjeća potaknut Duhom Svetim pišući pismo, jer veli kako će se obradovati ako poslušaju što je napisao “po Duhu Svetom” (br. 63).
  • Povijest dogmi: Ova poslanica je manifest crkvene jurisdikcije: to je jasna i izričita potvrda apostolskog nasljeđa. U 42. i 44. poglavlju: Krist je bio poslan od Boga. On je ustanovio apostolsku biskupsku službu (kao što je u Starom zavjetu postojala hijerarhija), i oni su, po Isusovu nadahnuću, uspostavili nasljednike i poslali ih da oni sa svoje strane imenuju druge nasljednike koji će nakon njihove smrti preuzeti službu.
  • Sadrži euharistijske molitve rimske liturgije.
  • Liturgija: Jasno razlikovanje između hijerarhije (episkopoi kai diakonoi; presbyteroi; i njihova uloga u liturgijskom slavlju) i laika. Na samom završetku Poslanica donosi jednu liturgijsku molitvu, najvjerojatnije korištenu u rimskoj liturgiji. Na kraju molitve je i prošnja za svjetovne vlasti.
  • Ton je kao onoga koji je nadređeni i piše podređenima.
  • Kaže da tko ga ne posluša teško griješi (imati u vidu da sv. Ivan nije intervenirao u ovoj situaciji).
  • Pismo je bilo vrlo prihvaćeno: čita se i stoljeće nakon što je napisano (Dionizije Korintski, 170. godine piše papi Soteru).
  • Sakramente dijele ovlašteni službenici: episcopoi (biskupi i svećenici) i diaconoi.
  • Uskrsnuće od mrtvih i slika feniksa: cap. 24 i 25.
  • Osjeća se stoički utjecaj na poglavlje koje govori o skladu u svijetu (br. 20), čime dokazuje dobrotu i mudrost Stvoriteljevu.