Svetomu Grguru Velikomu (540.-604.)
Slugo slugu Božjih!
Rodio si se u visokoj aristokratskoj senatskoj, bogatoj rimskoj obitelji roda Anicia, koja je Crkvi dala još dvojilca papa: Feliksa III. (483.-492.) i Agapeta (535.-536). Tvoji su roditelji, otac Gordijan i majka Silvija, bili čašćeni kao svete osobe, a Tvoje dvije tetke, očeve sestre, Emilijana i Tarzilija, koje su živjele u vlastitoj kući kao Bogu posvećene djevice prožete molitvom i askezom.[1] A živio si između Staroga i Srednjega vijeka. Kada si se rodio, nisam ni u kakvoj knjizi mogao naći točan datum i godinu. Sve nekako po prilici. U prvoj polovici šestoga stoljeća? Povjesničari Ti stavljaju godinu rođenja: 540. Vidim da si 573. postao prefekt Rima. Moralo Ti je tada biti najmanje 33 godine. Valjda Ti zato neki zaokružuju godinu rođenja na 540. Ali godine nisu važne, kako kažeš. Važan je sretan život. Međutim, Ti ni kao prvi građanin Rima, prefekt, nisi bio zadovoljan i sretan. Nisi izdržao ni dvije godine na tome prvom mjestu, napustio si svijet politike i povukao se na obiteljsko imanje na Siciliji gdje si osnovao čak šest samostana. Zašao si u isposnički život mrtvljenja, pa Ti je to pomoglo i umrijeti. U Rimu si i očevu palaču pretvorio u samostan, u koji si osobno ušao 575. godine.
Papa Benedikt zaredio Te za jednoga od sedam đakona u Rimu.
Papa Pelagije II. ponovo Te vratio u politiku, odnosno u diplomaciju, ali crkvenu: imenovao Te stalnim apostolskim nuncijem u Istočnom carstvu u Carigradu, gdje si proveo šest godina (579.-585.). Čudim se da nisi naučio grčki. Vrativši se u Rim, opet si otišao u samostan ostajući Papin savjetnik.
Godine 590., nakon što je papa Pelagije umro od kuge, uzdignut si kao đakon na Stolicu sv. Petra. Oštro si se tomu protivio, ali kada si se prihvatio službe, onda si se posve ozbiljno prihvatio i posla. Kroz četrnaest godina svoga energična i samosvjesna pontifikata obilježit ćeš ne samo svoje vrijeme nego i budućnost sve do današnjega dana: duhovno, crkveno, imovinsko, karitativno. Utemeljio si “Patrimonium Petri” – Imovinu sv. Petra, nabavljajući za Crkvu čitava području po Italiji, Dalmaciji, Sjevernoj Africi. Nasuprot carigradskomu patrijarhu koji se nazivao “ekumenskim” ili „vaseljenskim“, još od 4. stoljeća, Ti si se kao Papa nazvao Servus Servorum Dei – Sluga slugu Božjih. I taj naslov Pape i danas[2] stavljaju na početak svojih velikih enciklika i pobudnica, koje upućuju slugama Božjim, biskupima i vjernicima. Pa i po tome Ti pripada naslov Veliki! S Tobom počinje Rimska Crkva poprimati sve veći ugled u svijetu kao isključivo moralan auktoritet, vertikalu.
Isticao si se u zaštiti Rima od Langobarda, štoviše nastojao si oko njihova obraćenja na katolicizam. Uspostavio si prijateljske veze s Galijom ili Francuskom, povezao se s Vizigotima u Hispaniji ili Španjolskoj, uputio misionare u anglosaksonski svijet. Nastojao si oko sređivanja odnosa između Rima i Carigrada.
Djela. Ostavio si nam 854 Pisma. U njima se očituje ne samo Tvoja sposobnost, osobnost, prikaz povijesnih događaja, nego i književna žica. Čim si postao Papom izdao si Liber regulae pastoralis – Knjigu pastoralnih pravila ili Pastoralno Pravilo. Ono što je bila regula sv. Benedikta za benediktince, to je ova Tvoja Knjiga pravila – zapravo četiri knjige – bila za dušobrižnički kler, petrovce. Knjiga prevedena na grčki i na tadašnji engleski još za Tvoga vremena. Na hrvatski početkom prošloga stoljeća.[3] Pouke o Jobu – Moralia in Job – 35 knjiga: prava primjena na život, tako da je više moralna nego egzegetska. Čitamo Te u časoslovu. Doprlo je do nas više od 60 Tvojih homilija i propovijedi. Četiri knjige Dijaloga o životu i čudesima italskih otaca, tj. monaha i svetaca. U toj četvrtoj govori se o Misama, nazvanim “gregorijanske mise”, tj. 30 uzastopnih Misa za pokojnika, koje su praktično doprle do našega vremena, dokinute tek za vrijeme posljednjega Koncila 1964. godine kada nisu ni spomenute u konstituciji o liturgiji Sacrosanctum Concilium. Zapravo dokinuta je njihova stroga obvezatnost uzastopna slijeda 30 ako dotični misnik mora slaviti sv. Misu za svoga preminula oca ili majku i slično. Još se po Tebi zove “gregorijanskim” Sakramentar, i koralno “gregorijansko” pjevanje. A “gregorijanski je kalendar” iz 1583. po Tvome 13. nasljedniku i imenjaku. U liturgijskom pogledu uredio si kanon Mise, onaj Rimski, koji je ostao do danas, Prvi. Na dogmatskom području ništa bitno nova, osim naglaska na Isusovu znanju. Sakramente krštenja i ređenja podijeljene od heretika smatrao si valjanima, kao što i jest, unatoč heretičnu stanju djelitelja. Isto tako nerazrješivost ženidbe. Postoji čistilišna vatra. U djelu Apostol Petar naučavaš da je Petru povjerena “briga za cijelu Crkvu, i prvenstvo” i da je Rim “glava vjere”.
Godine 604. preminuo si u Gospodinu. Pokopan u bazilici sv. Petra. Na grobu Ti jednostavan i istinit natpis: Consul Dei – Božji konzul. Blagdan Ti se sve donedavno slavio na dan kada si umro, 12. ožujka,[4] ali si nakon svih ovih raznih reformi izišao iz korizme i pomaknut na 3. rujna, kada si bio izabran za Papu.
Crkvenim si naučiteljem proglašen 1298. godine.
Konzule Božji, sveti Grgure, zagovaraj ovaj svijet da nađe Božju pomoć i u duhovnom i u tjelesnom pogledu kao što si se brinuo za vjernike svoga vremena.
*Izvorno objavljeno u: Crkva na kamenu, 8-9/1998; ovdje dopunjeno.
[1] Kateheza pape Benedikta XVI., srijeda, 28. svibnja 2008.
[2] Toga se naslova odrekao papa Franjo (2013.-2025.). Ne samo toga, nego i naslova: Kristov namjesnik i Petrov nasljednik. Radije – ništa!
[3] Dušobrižništvo Sv. Grgura Pape (preveo. J. Violić), Dubrovnik, 1904.
[4] J.N.D. Kelly, Gregor I., u: Reclams Lexicon der Päpste, Stuttgart, 1988., str. 80-82.
