“Ta dokle, Gospodine?” (Ps 13)

¹Zborovođi.

Psalam. Davidov.

²Tȁ dokle, Gospodine, dokle ćeš me zaboravljati? Dokle ćeš skrivati lice od mene?

³Dokle ću nositi bol u duši; tugu u srcu obdan i obnoć?

Dokle će se dušmanin dizat’ na me?

 

⁴Pogledaj, usliši, Gospodine, Bože moj! Prosvijetli mi oči da ne zaspim nasmrt, ⁵nek’ ne kaže dušmanin: “Nadjačah njega!” Nek’ ne kliču protivnici ako posrnem!

 

⁶Ja se u tvoju dobrotu uzdam,

nek’ mi se srce raduje spasenju tvome! Pjevat ću Gospodinu koji mi učini dobro, pjevat ću imenu Gospodina Svevišnjeg!

Psalmi Staroga zavjeta pretaču elementarna iskustva u riječ. Oni odišu u cjelini duh životne stvarnosti u koju je Bog čovjeka smjestio. Ujedno se odupiru u svakom obliku reći ne životu ako u njemu nije prepoznatljivo da je dobro živjeti, i to s Bogom živjeti. Doduše, to se ne događa bez Boga, nego s Bogom. Tko moli, unosi izričito vjeru u život, i život u vjeru. Molitva je prostor gdje čovjek prihvaća povezanost s Bogom, u kojoj se sve pripovijeda i također vapi: prisjećanje na Božju povijest s čovjekom i vlastitu, upravo patničku povijest. Zbog toga psalmi idu općenito putem u kojemu se ništa ne ispušta od stečenoga iskustva. To je svakako put tužaljke prema životu.

Moliti u školi psalama znači izreći vlastita iskustva i vlastitu situaciju, i to u odnosu prema Bogu, u kojega mi, kršćani, vjerujemo sada i ubuduće da je on Bog Isusa Krista. Ovaj adresat naše molitve bit će – kao u ljudskim ispripovijedanim iskustvima s njime oduvijek – aktualan našoj molitvi i životu. Molitva želi izreći sjećanje na toga Boga, na njegovu spasenjsku povijest u prenesenoj povijesti u Bibliji: ne u nekoliko apstraktnih izreka, nego u sasvim konkretnom događanju.

Molitelj započinje ljutito: Tà dokle, Gospodine? Ovo pripada bitnom teološkom obilježju početka molitve kako psalmist neposredno, polazeći iz svoje situacije, započinje razgovor – pa čak i svađu – s Bogom. Iz te molitve ne izbija samo čovjekova snaga razuma, nego sva njegova emocionalnost kao izražaj njegove tjeskobne situacije. Ovdje ne dolazi do izražaja samo tužaljka nad nevoljom, nego pitanje je zbog nevolje usmjereno Bogu, skoro kao optužba. U svakom slučaju, kao tužba onoga što je Bog ipak obećao na spasonosnom sudjelovanju, što sada neshvatljivo i šokantno nije više slučaj: Bog je zakazao! Ovaj Bog je Jahve, nezamjenjivi Bog Izraelov. Molitelj ostaje sam kod svoje životne situacije.

Utemeljenje moliteljeva doživljaja izraženo je u trima pogledima, koje on ovdje spominje. Time je jasno da je njegov život duboko pogođen tjeskobom. Započinje s odnosom prema Bogu, teološkim pogledom. Tuži se da ga je Bog zaboravio. Tko je zaboravljen, taj vene i umire, odvojen je od životnoga izvora. Kod Boga biti u sjećanju znači život, znači da se Bog za mene zauzima. Molitelj upravo to ne može ni u čemu prepoznati. Dapače, Bog odvraća od njega svoj pogled. Također i time je spomenuta temeljna odrednica života. Izgubim li svaku naklonost i ljubav, život postaje težak, nesretan i bezvrijedan. Zbog toga je razumljiv strah od gubitka ljubavi. Otkud ću crpsti svoj ugled ako me nitko više ne gleda ljubazno? Kako ću dalje razgovarati ako se nemam više kome obratiti? U takvoj situaciji molitelj dva puta postavlja pitanje Bogu, toliko je dubok osjećaj njegove napuštenosti od Boga, što je temeljni poremećaj njegova života.

Jednim daljnjim pitanjem molitelj izražava antropološku dimenziju svojega života: odnos prema samome sebi uništen je (r. 3). On ne može ništa drugo nego prihvatiti brige svoga života i hraniti srce tugom. Upravo suprotno od uobičajenoga života životni ritam usmjeren je protiv njega. Srce, kao duhovno i životno čovjekovo središte, postavljeno je naglavačke, bez izlaza, bez povratka u raniji život.

Četvrto pitanje tà dokle, Gospodine? odnosi se na socijalnu dimenziju života. Molitelj vidi da je malen pred neprijateljima (r. 5). Vjerojatno je riječ o suvremenicima, možda rodbini i znancima koji se nalaze u moliteljevu socijalnom okruženju. Možda su to oni koji strahuju zbog njegove nevolje. Polazeći od toga straha, traže, ako je moguće pronaći, razloge tuđe nevolje. Naime tko misli da znade razloge, misli da već ima nešto u ruci kako nadvladati bolest i nevolju. U njihovim očima molitelj je vjerojatno učinio nešto loše, mora da je za to sam kriv kad je upao u nevolju. To su vrijeđajući argumenti takozvanih Jobovih prijatelja. Okolnosti možda nisu uopće tako loše da žele molitelja uništiti. Moguće je da je riječ o karakterističnoj akutnoj situaciji nekoga bolesnika koji pripisuje ili podmeće drugima da imaju nešto protiv njega. Takvo proizvedeno ponašanje očituje se kod molitelja svom žestinom i njegovom nervozom.

No psalam nije biografija uređivanja nezamislivoga ekstremnog slučaja, čemu se molitelj trudi ući u trag. Tužba je govor onih koji trpe jer samo tužba može prekinuti spone rezignacije i zdvajanja. Patniku ne preostaje drugo nego se neizravno obratiti Bogu i, umjesto da traži uzroke patnje, baca pogled naprijed.

Doduše, tužba se ne odvija tako da se molitelj izgubi u kaotičnoj bujici riječi i pri tome se sam utopi, nego da ga upravo očitovanje nevolje dovodi u odstojanje od onoga od čega pati. Molitva tužaljka ima spasonosan učinak jer molitelja izbavlja iz vlastite nevolje, time što to iznosi pred Boga i dobiva novi pogled u stanje u kojem se nalazi.

Kao drugi korak na tužbu slijedi molba za okončanje nevolje. Ona se odražava u trima dimenzijama patnje, što u ovom psalmu dolazi do izražaja.

Odnos prema Bogu mora opet zaživjeti: Bog mora molitelja pogledati i odgovoriti mu. Molitelj želi Boga opet osjetiti, želi u nutrini svijesti živjeti, upravo da ga Bog u patnji obujmi i drži. Druga molba odnosi se na njegovo vlastito raspoloženje. On želi opet živjeti. Oči koje sjaje, znak su života, zatvorene oči znak su smrti. Zbog toga Bog treba od njega ukloniti smrtnu pospanost. On se želi doživjeti u svojoj osobnosti kao živi čovjek. Konačno, riječ je i o neprijatelju. On se ne treba radovati nad moliteljevom slomljenosti. Čovjek želi svojom životnom snagom izdržati i oduprijeti se napadima. Ne da bi Bog trebao zahvatiti protiv neprijatelja, nego da molitelj ojača i da doraste životu nošen sviješću o povezanosti s Bogom. Na ovoj točki psalma molitelj stupa u „prostor“ svojih molbi; ulazi u stvarnost o čemu su govorile njegove molbe (r. 6). Upravo ovdje dolazi do spoznaje. Molitva koja je započela neprestanom tužbom, premjestila je molitelja u spasenjski molitveni pokret. Psalam tužaljka želi stvoriti i otvoriti prostor za iskustvo Božje blizine. Tako put može početi, kao što to psalam u cjelini predočava, počevši od tužbe do hvalospjeva.

Tužba je po svojoj naravi molitva nade. Ovdje se na kraju vidi da nada nije razočarana. Na zaokretu od molbe do ispovijesti do izražaja dolazi nevjerojatno što uopće karakterizira biblijsku vjeru u Boga: u situaciji nevolje i tjeskobe nastaje uslišanje i svijest vjere, naime da Bog čuje i u bilo kojem obliku ne dopušta da molitelj propadne premda taj oblik još nije očit ni na koji način. Moliteljeva vanjska situacija ne mijenja se. Promijenila se svijest da je u tužbi usidreno povjerenje: na ovome mjestu pojavljuje se novi, dapače, nasuprot drugim slikama o Bogu, alternativni odnos prema Bogu: to je radikalno otklanjanje od magičnosti. Upravo je zbog toga pomogla tužba. Molitelj je u pokretu prema povjerenju protiv privida: Bog je na strani onih koji pate i siromašnih. On je tu. Upravo susret Boga umjesto svih odgovora potvrđuje da je moliteljeva tužba ta koja okončava sva pitanja. Pitanje postavljeno na početku Tá, do kada trpjeti patnik može samo Bogu postaviti. I ON će dati odgovor, i to osobno. Bog ne samo da je tu, nego on je uistinu tu.

Tužba je dakle duboko očitovanje povjerenja i upravo to molitelj psalma iznosi kao tužitelj. Bog ne razočarava njegovo povjerenje, naprotiv doživjet će Božje iskustvo. Dinamičnost: tužba – molitva – povjerenje naravni je proces, koji može dugo trajati, koji čovjek ne može sam „učiniti“.