Danijelovo proroštvo izaziva racionalizam
Moderna egzegeza, potomak racionalizma, dovela je u pitanje proročanstvo o Sedamdeset sedmica, koje je Predaja oduvijek smatrala proroštvom koje se odnosi na Isusa. Ali racionalistička hipoteza ne može se održati u ozbiljnom povijesnom ispitivanju.
„Proroštvo koje slijedi […] ima u vidu progonstvo za vrijeme Antioha Epifana, ali na vrlo aluzivan i misteriozan način (nema vlastitih imena, brojke su namjerno zaokružene) što ukazuje na to da je tekst imao vrlo veliku važnost. Kao i navještaj mesijanskoga Kraljevstva […] to će se proroštvo konačno ispuniti u vrijeme Krista i Crkve“.[1]
To je sadržaj bilješke „i“ prije početka objave o sedamdeset sedmica (Daniel 9, 24 i dalje) koju Jeruzalemska Biblija posvećuje poznatomu proroštvu o sedamdeset sedmica koje se nalazi u Knjizi proroka Daniela (9, 24–27); proročanstvu koje je od prvih stoljeća predstavljeno u apologetakom ključu, osobito u raspravama sa židovima, kako bi se pokazalo kako je vrijeme Kristove žrtve bilo pretkazano stoljećima ranije.
Možda se na prvi pogled ne shvaća da je to prilično problematična bilješka, plod nagodbe između dva glavna tumačenja koja su došla u sukob, osobito s pojavom kritičke egzegeze racionalističkoga stila. Ona nam nije meta nije iz osobnih razloga, nego zato što odbacuje tumačenje koje Crkva stoljećima daje tim proroštvima, krsteći ih ne bez razloga kao mesijanska proročanstva. Čak i bilješka „c“ uz Daniel 9, 26, ukazuje na to da Pomazanik „koji će biti pogubljen, ali ne za sebe“ nije Krist, nego
„veliki svećenik Onija III. (usp. Druga o Makabejcima 4, 30–38), koji je bio svrgnut oko 175. i koja su ubili ljudi Antioha Epifana“.[2]
To tumačenje smatraju poželjnijim jer bi omogućilo da se tvrdi kako Danielova objava zapravo nije proroštvo, nego zapis, u proročanskom obliku, događaja koji se već zbio – tehnički vaticinium ex eventu [proricanje na temelju događaja] ili post eventum [nakon događaja] – jer je Danielova knjiga napisana nakon 170. prije Krista, a ne u VI. stoljeću, kako se tradicionalno držalo.
Naprotiv, Euzebije Cezarejski (260.–339.) u važnom apologetskom djelu Demonstratio evangelica, u kojem je predložio odgovor na optužbe židova koji su kršćanstvo optuživali da je „nova“ religija, posvetio se raščlambi bezbrojnih tekstova Staroga Zavjeta, kako bi pokazao da je Isus Krist bio obilato prorečen upravo tekstovima koje su svake subote židovi čitali i slušali u svojim sinagogama. O Danielovu proroštvu, Euzebije je potvrdio da se „kada se navršilo sedamdeset sedmica, sve se to ispunilo tek u vrijeme očitovanja na zemlji našega Spasitelja“ (VIII, 2, 43).
Zanimljivo je da Euzebije u svoje djelo uključuje dugi navod iz Kronografije Seksta Julija Afrikanca, učenjaka iz II.–III. stoljeća, i Origena, koji je kao početnu točku kronološkoga brojanja naznačio „dvadesetu godinu vladavine Artakserksa, kralja Perzijanaca“ (VIII, 2, 48), odnosno godinu 445. prije Krista, kada je Artakserks I. Dugoruki postao kralj Perzijanaca 465. prije Krista. Ova hipoteza ne čini ništa drugo nego uzima u obzir ono što je doslovno zabilježeno u Danielu 9, 25: „Od časa kad izađe riječ ‘Neka se vrate i neka opet sagrade Jeruzalem’ pa do Kneza Pomazanika“ počinju sedmice koji se broje. I dodaje: „Ako počnemo brojati od toga trenutka, sedamdeset sedmica navršava se rođenjem Kristovim“ (VIII, 2, 50). Umjesto da budu dovršeni rođenjem u tijelu, kao što ćemo vidjeti, bit će dovršeni Kristovom smrću i uskrsnućem.
I Tertulijan se u svom spisu Protiv židova služi Danielovim proročanstvom „kako bi pokazao kada i u kojem trenutku će Krist osloboditi narode i kako bi pokazao da će nakon Njegove muke sâm grad morati biti uništen“ (8, 3).
Pogledajmo sada pobliže proroštvo. U babilonskomu progonstvu Danielu, koji je molio Gospodina i optuživao sebe i svoj narod da su zgriješili protiv Svevišnjega, arkanđeo Gabrijel pokazao je što će se dogoditi:
„Sedamdeset je sedmica određeno tvomu narodu i tvomu svetomu gradu da se dokrajči opačina, da se stavi pečat grijehu, da se zadovolji za bezakonje, da se uvede vječna pravednost, da se stavi pečat viđenju i prorocima, da se pomaže Sveti nad svetima“ (Daniel 9, 24).
U nastavku proroštva sedamdeset sedmica godina podijeljeno je u tri cjeline: jednu od sedam sedmica (49 godina), jednu od šezdeset i dvije sedmice (434 godine) i konačno jednu sedmicu (7 godina).
Ako se kao početna točka uzme 445. prije Krista, godina u kojoj je Artakserks I. dao Nehemiji dopuštenje da se vrati u Jeruzalem kako bi sagradio „vrata na tvrđi Hrama, gradski bedem i kuću u kojoj će se nastaniti“ (Nehemija 2, 8), shvaćamo da su prvoj cjelini od sedam sedmica godina, koje se odnose na dugo razdoblje obnove Jeruzalema do „Kneza Pomazanika“ (Daniel 9, 25), odnosno Ezre, dodane šezdeset i dvije sedmice (dakle, ukupno 69 x 7 = 483 godine). To (483 godine dodane na 445. pr. Kr.) vodi do 32. godine poslije Krista. Mora se imati na umu da se računanje dana židovskoga lunisolarnoga kalendara razlikuje od zapadnoga sunčeva za oko 10 dana godišnje; to bi stoga iznosilo oko 173.880 dana. Nalazimo se u vremenu Muke Gospodinove, koje svakako pada u razdoblju između 29. i 34. godine poslije Krista; to je vrijeme u kojem, prema proroštvu (Daniel 9, 26):
„occidetur christus: et non erit ejus populus qui eum negaturus est“ (Vulgata),
„ubit će se Krst i ne će biti njegov puk, koji ga zanikao bude“ (Petar Katančić),
„biti će usmrćen Krst; i ne će više biti njegov puk, koj će ga zanikati“ (Ivan Matij Skarić),
„pogubljen će biti pomazanik i ništa mu ne će ostati“ (Milan Rešetar),
„bit će pomazanik pogubljen, premda je nedužan“ (Ivan Evanđelist Šarić),
„bit će Pomazanik pogubljen, ali ne za sebe“ (Antun Sović i Filibert Gass),
„pomazani bit će pogubljen; njegova grada ne će biti“ (Silvije Grubišić),
„Krist će biti ubijen, a narod koji će Ga zanijekati ne će biti Njegov“ (Douay-Rheims),
„Krist će biti pogubljen; narod će Ga se odreći i ne će imati ništa od Njega“ (Ronald Knox),
„posvećenik će biti pogubljen bez krivnje na njemu“ (Bibbia CEI),
„Mesija će biti pogubljen i nitko ne će biti za Njega“ (La Nuova Diodati)
i „da se dokrajči opačina“, grijesi će biti zapečaćeni i bezakonje će biti iskupljeno (usp. Daniel 9, 24).
Ako bi se prihvatila racionalistička hipoteza, tj. da se odlomak iz Daniela odnosi na Antiohovo vrijeme, tada bi se početna točka morala datirati za oko 200 godina unatrag, čime bi se završilo ni u čemu. Dvije hipoteze koje se iznose – pad Ninive (612. prije Krista) ili početak Nabukodonozorove vladavine (604. prije Krista) – osim što su potpuno u suprotnosti s tekstom proročanstva, koje početnu točku postavlja „od časa kad izađe riječ ‘Neka se vrate i neka opet sagrade Jeruzalem’“ (Daniel 9, 25), dovele bi do oko 120. prije Krista, gdje ne susrećemo nijednoga „pomazanika“ koji je ubijen; čak ni spomenutoga Oniju kojeg je Andronik ubio 171. prije Krista.
Smještanje ispunjenja proroštva u Antiohovo vrijeme također je nedosljedno jer nakon ubojstva Onije III. nije došlo ni do uništenja grada ni do uništenja hrama, kako je umjesto toga predviđeno proročanstvom: „Narod jednoga kneza koji će doći razorit će Grad i Svetište“ (Daniel 9, 26); činjenice koje su se namjesto toga ispunile nakon Isusove smrti i koje bi, prema raznim autorima, bile sadržaj posljednje sedmice proročanstva.
Dakle, sasvim ispravno, tekst božićne Kalende – Navještenje božićne svetkovine na Badnji dan ujutro prije Mise, koja se danas nažalost rijetko pjeva prije Mise polnoćke, dok se, slijedeći bogoslužne knjige koje su prethodile reformi, pjevao na prvom času Badnjaka, zanemaruje uštogljena racionalistička pisanja i bez oklijevanja nastavlja izvješćivati:
hebdomada sexagesima quinta iuxta Danielis prophetiam […] toto orbe in pace composito, Iesus Christus, aeternus Deus aeternique Patris Filius, […] in Bethlehem Iudae nascitur ex Maria Virgine factus homo – sedmice šezdeset i pete, prema Danielovu proročanstvu […] kada je mir bio po svoj zemlji, Isukrst, Bog vječni i Sin vječnoga Oca, […] u Betlehemu Judinu porađa se od Djevice Marije, postavši Čovjek.[3]
[1] Jeruzalemska Biblija, Zagreb, 11994., 21996., 32001., 42003., 52004., 62007., 72011., str. 1291, bilješka i).
[2] Jeruzalemska Biblija, Zagreb, 1994., str. 1292, bilješka c).
[3] Hrvatski prijevod iz_ Evanđelistar to jest epistole i evanđelja preko sve godine po novom Rimskom misalu dozvolom pape Pija X., priredio Petar Vlašić, U Dubrovniku 1921., str. 5.
