»Krist zato umrije i oživje da gospodar bude i mrtvima i živima.« (Rim 14,9)

Predrasudno kršćanstvo


U najširem poimanju predrasuda je neistinit sud ili mišljenje o nečemu ili nekomu, utemeljeno na neznanju i lijenosti da se stječe znanje o onomu o čemu se imaju predrasude. Predrasude mogu biti izvanjski fenomen kada se recimo jedna grupa ljudi tretira s predrasudama u odnosu na neku drugu zatvorenu grupu. Predrasude mogu biti i nutarnje kada se unutar jedne grupe ljude razumijeva i poima kroz predrasude.

Govoriti o predrasudnom kršćanstvu znači govoriti o specifično unutarnjem fenomenu koji se događa u samoj Crkvi među vjernicima. Predrasudno kršćanstvo susrećemo u evanđeljima u dvije različite verzije. Jednu verziju onu blažu ili relativnu susrećemo među samim apostolima. Predrasuda Jude Iškariotskog o Isusu kao političkom osloboditelju. Predrasuda Zebedejevih sinova o Isusu kao kralju u kojem su oni velikaši koji vladaju zajedno s njim. Petrova predrasuda o ugodnom i dugom životu s Isusom kojom se žestoko usprotivio njegovoj muci i smrti, zbog čega ga je Isus ni manje ni više nego nazvao sotonom i otjerao od sebe.

Relativno predrasudno kršćanstvo od kojega na samom početku „boluju“ i apostoli je kršćanstvo podložno promjeni i uklanjanju predrasuda kroz rast, zrenje i mudrost u razumijevanju vjere. Apostoli pred Isusovim dokazima i argumentima polako ostavljaju svoje predrasude i s vremenom dolaze do punog razumijevanja Isusove osobe i njegovog poslanja.

I u Crkvi ima relativno predrasudnih kršćana koji su otvoreni za argumente, dokaze, uvjeravanja, savjete koji im pomažu da se oslobode svojih predrasuda i jasnije i dublje se upoznaju s vlastitom vjerom i njezinim religioznim praksama unutar Crkve. Relativno predrasudno kršćanstvo, makar početno izgleda negativno, u sebi krije neznatne mogućnosti poniznosti i otvorenosti, koji s vremenom rastu i uklanjaju naslage predrasuda.

Ovo kršćanstvo, iako često opterećeno predrasudama, prepoznaje kako pojedinac u Crkvi ne može znati sve i kako s vremenom treba u suradnji s drugima dopustiti i popustiti u vlastitim predrasudama kako bi vjera mogla rasti i sazrijevati na temeljima istine i znanja. Relativno predrasudno kršćanstvo je uvjerenje kako zajednica, odnosno Crkva, može pomoći vjerniku pojedincu svojim bogatim znanjem i baštinom u dokidanju njegovih privatnih predrasuda koje ima, koje se odnose na njegovu vjerničku i religioznu praksu i promišljanja.

Drugi model predrasudnog kršćanstva također susrećemo u evanđelju i on je apsolutan i radikalan i možemo ga opisati kao radikalno predrasudno kršćanstvo. Slika ove druge grupe su farizeji koji od samog početka ne dopuštaju da niti jedna predrasuda koju imaju o Isusu bude poništena onim što Isus govori i čini. Usprkos svemu Isus ostaje onaj koji „šuruje“ s đavlom (po poglavici đavolskom izgoni đavle), koji je bogohulnik (tko može i smije opraštati grijehe) i javni grešnik (javna druženja s carinicima i grešnicima).

Farizeji su imali specifičan pogled na predrasudu. Predrasudu su smatrali apsolutnim pred-sudom o Isusu utemeljenom na božanskom, koju nisu mogli pobiti ni djela ni Isusove riječi, iako je Isus govorio da, ako ništa, zbog samih djela prestanu imati predrasude o njemu. Ništa nije pomoglo da se farizeji oslobode svojih predrasuda, čak je i smrt na križu bila predmet predrasude (zove Iliju proroka, reći će oni pod križem) i jer su imali predrasude o mogućnosti uskrsnuća tijela, nisu mogli pojmiti jedan takav događaj (o tome kako su ukrali Isusovo tijelo, reći će evanđelje, ostala je službena predrasuda do danas).

Ovo kršćanstvo ne dopušta nikakvu razmjenu mišljenja i argumenata jer su svi sudovi i mišljenja unaprijed formirani kao apsolutno i božanski utemeljeni i svako drugo i drugačije mišljenje može se smatrati neprijateljskim.

Nije riječ o istinama vjere u koje svi kršćani kao dio Crkve jednako vjeruju. Riječ je o kršćaninovom osobnom rastu i sazrijevanju u vjeri koje je potpuno blokirano predrasudama, što kršćanina ostavlja u svojevrsnom autizmu vjerničkog života. U radikalno predrasudnom kršćanstvu nema susreta i komunikacije s drugim kršćanima unutar Crkve koji bi pomagali kršćaninu da svoje sudove i mišljenja mijenja i revidira pred boljim i istinitijim argumentima i dokazima kojima je opterećena njegova vjera i njeno življenje.

Evanđelja ne različitim mjestima govore o onima koji pripadaju ovim dvjema dimenzijama kršćanstva. Josip iz Arimateje ima predrasude o mogućnostima novog rođenja, ali ih mijenja u drugačije stavove nakon nekoliko susreta s Isusom. Bludnica ima predrasude o Isusu kao o onom koji će je kazniti, ali se oslobađa te predrasude kad joj oprašta grijehe. Ova dva evanđeoska lika (moglo bi ih se nabrojiti još, kao recimo Šimun Cirenac, koji ima o Isusu predrasudu kao o kriminalcu, sve dok ne bude svjedokom razapinjanja, nešto slično susrećemo kod desnog razbojnika, koji se oslobađa predrasude o Isusu kao zločincu koji zaslužuje smrt) simboliziraju relativno predrasudno kršćanstvo koje se u susretu s Isusom mijenja, raste i sazrijeva u vjeri, čime se predrasude kao neistine dokidaju i nestaju.

Pilat ima predrasude o Isusu kao političkom „faktoru“ i biva nesposoban osloboditi se te predrasude. Veliki svećenik ima predrasude o Mesiji, njegovom utjelovljenju i uskrsnuću, dakle njegove predrasude o ekonomiji spasenja mu ne dopuštaju da u Starom zavjetu vidi nagovještaje Mesije koji oslobađa izabrani narod od grijeha i smrti i u skladu sa svojom predrasudom traži Isusovo smaknuće.

Kralj Herod se nikako ne uspijeva osloboditi predrasude o prorocima kao čarobnjacima i vračevima i o Mesiji kao nekom velikom nadčarobnjaku, pa od Isusa očekuje isključivo i samo čudesa.

Lijevi razbojnik se nikako ne uspijeva osloboditi predrasude o Isusu kao kriminalcu koji zaslužuje smrt, dok se Baraba ne uspijeva osloboditi čak ni predrasude da je stvarno nepravedno osuđen, za razliku od Isusa koji je prema njegovoj predrasudi kriv. Baraba ne bi pristao na vlastito oslobođenje da nije imao predrasuda o svojoj nevinosti i Isusovoj mogućoj krivnji.

Svi ovi evanđeoski likovi simboliziraju radikalno predrasudno kršćanstvo koje niti hoće niti želi ukidati i ostavljati po strani predrasude koje ima o Isusu, čak i onda kad su ga susreli, a svi ovdje nabrojeni susreli su Isusa, neki čak i više puta. U konačnici, ni Juda Iškariotski ne uspijeva se osloboditi predrasude da je Isus politički osloboditelj, čija je misija propala, niti predrasude da Bog neće oprostiti izdaju koju je počinio, zbog čega pun predrasuda o mogućnostima Božje milosti i dubokog kajanja koje milosti prethodi, doživljava tragičan svršetak svog poslanja.

Predrasude u Crkvi koje imamo jedni o drugima nisu nikakva novost i nisu nam nepoznate. Primjećujemo da su i Evanđelja prožeta životima ljudi koji su imali različite predrasude o Isusu, njegovom djelovanju i riječima. Iz Evanđelja proizlazi kako je najvažnije ne biti žrtva radikalno predrasudnog kršćanstva jer nas ono čini vjernički autističnim na mogućnosti dubljeg i zrelijeg življenja i razumijevanja naše osobne vjere i Crkve kao zajednice vjernika kojoj pripadamo i u kojoj djelujemo. Možda je u tome i ono što Isus naziva grijehom protiv Duha Svetoga? Kada vjernik unatoč svim dokazima, argumentima i svjedočenjima ustraje u svojim predrasudama. Predrasudama koje su tako snažne i duboke da ne postoji nikakva mogućnost promjene i revizije življenja i razumijevanja onoga što se kršćanski vjeruje i religiozno prakticira. I dalje se misli i sudi po uzoru na evanđeoske likove koji nikada nisu revidirali niti jedan jedini svoj stav, sud i mišljenje, usprkos susretu s Isusom. Usprkos i razmjeni argumenata i dokaza s njim, ostali su duboko zarobljeni u svojim predrasudama.