Utorak, 11 svibnja

Kršćanstvo rezignacije


U romanu Francoise Sagan Malo sunca u hladnoj vodi lik Gillesa dobro opisuje iskustvo koje bismo nazvali rezignacijom. Kako Sagan opisuje rezignacija je pomiješano iskustvo dosade, nezainteresiranosti, odsutnosti, nemogućnosti da se čovjek raduje onomu što ima. Tako upoznajemo Gillesa, glavnog lika romana, rezigniranog novinara koji ima puno na čemu bi trebao biti zahvalan. Njegov izgled, sposobnosti, budućnost, Sagan opisuje kao izrazito obećavajuće. Međutim, Gilles ne pronalazi smisao u mogućnostima života. Sve do susreta s Nathalie, Gilles živi životom rezignacije.

Rezignacija nije rijetko iskustvo. U današnjim životnim uvjetima i načinu života razloga za rezignaciju može se pronaći skoro na svakom koraku. Nezadovoljstva. Nesigurnosti. Nepravde. Neuspjesi. Beskrajan niz područja za rezignaciju. Sagan opisujući karakter Gillesa rezignaciju opisuje kao nezahvalnost, sebičnost, stalnu želju da se drugoga povrijedi i nesposobnost da se vidi dobro u drugom čovjeku.

Fenomen rezignacije posebno dolazi do izražaja u Gillesovom odnosu prema njegovoj ljubavnici Eloïse. Njegov odnos prema njoj prožet je prijezirom prema ženi koja se trudi biti za njega i uz njega. Sagan opisuje rezignaciju kao oblik obezvrjeđivanja. Rezignacija kako Sagan piše svemu dobrom i lijepom oduzima vrijednost. Gilles svojim ponašanjem i odnosom prema Eloïse, ali kasnije i prema Nathalie, objema ženama oduzima nešto od njihove ljudske vrijednosti i ženske požrtvovnosti i spremnosti da budu uz njega, strpljive i pune razumijevanja.

Rezigniran čovjek će svemu oduzeti vrijednost. Nije lako procijeniti zbog čega to čini i iz kojih razloga. Nekad rezignacija može biti savršeno utemeljena u iskustvu života. Nekad može biti plod sujete i oholosti, nesposobnosti da se prihvati sebe. Svaka rezignacija obezvrjeđuje ili samog čovjeka ili druge ljude. Rezignacija je oblik nepovjerenja u samog sebe kao i nepovjerenje u postojanje dobrote i dobrih ljudi. Kao neprestano iskustvo razočarenja i poraza, rezignacija prijeti čovjeku i njegovoj sposobnosti da ponekad pokuša u svijetu i ljudima vidjeti i dobro, plemenito i lijepo, a ne samo loše, negativno i depresivno.

Kršćanski život također zna biti žrtva rezignacije. I kršćanin poput Gillesa biva ponekad rezigniran i nije uvijek zahvalno utvrđivati uzroke i motive tog iskustva. Netko je rezigniran odnosom s Bogom, netko odnosom Crkve prema njemu, netko je rezigniran odnosom drugih kršćana prema njemu. Kao što Sagan Gillesovu rezignaciju opisuje kao određeni osobni zatvor u koji se Gilles zatvorio i ne želi iz njega izići i kršćaninova povremena rezignacija može biti plod osobnog i privatnog iskustva iz kojega ne želi ili ne može izići.

Zatvaranje u rezignaciju kao popratni efekt uvijek ima neki oblik obezvrjeđivanja. Rezignacija u kršćanskom životu uz obezvrjeđivanje nosi sa sobom i slabljenje i gubitak vjere i vjerničkog elana. Čitajući Francois Sagan i njezin opis Gillesa možemo doći i do fenomena koji možemo opisati kao kršćanstvo rezignacije. Kršćanstvo rezignacije za razliku od rezignacije koju opisuje Sagan u sebi ima i dodatni element koji Gillesova rezignacija nema. Element vjere. Kršćanstvo rezignacije počinje kao fenomen slabljenja vjere i završava kao iskustvo njezinog obezvrjeđivanja, ali ne nužno i njezinog trajnog ili potpunog gubitka.

Rezignirani kršćanin istovremeno vjeruje i obezvrjeđuje iskustvo vjerovanja. Ovo iskustvo Sagan dobro opisuje kada piše o odnosu Gillesa prema Nathalie. Gilles je voli i po prvi put osjeća da je Nathalie prilika da se izvuče iz stanja dosade, odnosno rezignacije. Međutim, u nekim trenutcima Gilles prezire ili se čak plaši Nathalie jer je svjestan da je Nathalie dovoljno snažna i jaka da ga pobijedi i izvuče iz stanja u kojem se nalazi. On istovremeno i želi biti spašen i ne želi. Rezignirani kršćanin dijeli s Gillesom slično iskustvo. Istovremeno vjeruje i obezvrjeđuje iskustvo vjerovanja.

Nije bez razloga što Sagan rezignaciju blisko povezuje s iskustvom cinizma. Cinizam je sredstvo kojim se rezignacija služi kako ne bi priznala da za nju postoji lijek ili rješenje. Gilles je nerijetko ciničan prema Nathalie jer ne želi prihvatiti da je Nathalie netko tko ga svojom osobnošću i karakterom može izvući iz stanja rezignacije. I rezignirani kršćanin nerijetko se koristi cinizmom kao obrambenim mehanizmom kako se ne bi primijetilo da postoji rješenje za njegovu rezignaciju. Cinizmom nastoji sakriti da Bog, Krist, Crkva i drugi kršćani mogu ili čak i jesu sredstvo za njegovo oslobađanje od iskustva i ropstva rezignacije i bira svjesno biti cinik i ciničan kako se ne bi morao promijeniti, kao što i Gilles dobar dio romana cinizam koristi kao formu lijenosti koja mu omogućuje da se ne mijenja i ostane isti.

Među evanđeoskim likovima ne susrećemo nekoga tko je rezigniran i svoju rezignaciju brani cinizmom i lijenošću. Nijedan evanđeoski lik pa čak ni Juda ne pokazuje tu vrstu iskustva gdje netko ima i jest svjestan da postoji lijek, ali ga odbija i protiv lijeka se brani ciničnim stavovima i djelovanjem. Možemo li iz toga zaključiti da je fenomen rezigniranog kršćanina pojava novijeg datuma koja se razvijala zajedno s čovjekovom izrazito negativnom i lošom vizijom svijeta i čovjeka, koja snažno utječe i na kršćanina? Je li negativna slika svijeta, društva i ljudskih odnosa, nerijetko potaknuta medijima i informacijama, uzrok nastanka rezigniranog kršćanina?

U Isusovo vrijeme slika svijeta, usprkos zemaljskim zlima, bila je optimistična. Bog bdije nad čovjekom, brine o čovjeku i stvorenom svijetu. U suvremenom svijetu nema Boga koji bi brinuo o nama. Može li se reći da je rezignirani kršćanin direktni nusprodukt „smrti Boga“, netko tko još uvijek vjeruje, ali rezignirano zaključuje kako je Bog toliko nemoćan da je skoro za njega stvarno pokojni. Kao što Gilles svoju rezignaciju povezuje s Nathalie i tek otkrivanjem njezine snažne osobnosti počinje shvaćati da ona stvarno ima u sebi snagu da ga spasi, i rezignirani kršćanin svoju rezignaciju povezuje s Bogom, iskustvom i teološkim govorom o Bogu.

Neobično je da je u prethodnom stoljeću Bog bio najčešće mrtav, odsutan, raspeti, šutljiv, dalek. Nije bio previše bliz, radostan i ako možemo reći sretni i veseli Bog. Nije li jedno vrijeme nesvjesno postojala jedna cijela rezignirana teologija koja je Boga nehotice proglasila mrtvim, nemoćnim i odsutnim? Treba li se onda čuditi rasprostranjenom fenomenu kršćanske rezignacije u kršćanskom svijetu gdje je dominirala jedna teologija rezignacije, negativnosti, lošeg i zlokobnog.

Kršćanstvo rezignacije nije tek plod društvenih, povijesnih i kulturnih promjena, uspona, padova i šokova. Ono je nastalo i kao dio cijele jedne teologije koja je doduše tvrdila i tvrdi da Bog postoji i da u njega treba vjerovati, ali je toliko slab i nemoćan da ništa ne može učiniti i promijeniti. Od mrtvog Boga teže je prihvatiti i živjeti s rezigniranim Bogom teologa i njihovih teologija koje su ostavile Boga na životu, ali su mu oduzele svaku snagu, moć, radost i ispunjenje i sposobnost da kršćaninovom životu dadne sadržaj i smisao.

Rezignirani Bog nije čak ni poput Nathalie u kojoj Gilles istinski prepoznaje moć i snagu ljudskog bića, žene da ga izbavi iz pakla u kojem živi. On je više kao Gilles rezigniran do te mjere da kršćanin nema drugog izbora nego u njega vjerovati, ali od njega ne može očekivati ništa jer rezignirani Bog za njega ništa ne može učiniti. Radostan, snažan, jak i moćan milosni i milosrdni Bog sačekat će neke nove radosne, pozitivne i optimistične teologije budućnosti koje će biti manje rezignirane, zlokobne, mračne, depresivne, negativne i očajne, kako bi i kršćanin mogao biti manje rezigniran vjerujući i živeći svoju kršćansku vjeru.