Svećenik i tragedija
To je kao oksimoron. Ili čak proturječje. Kako uopće netko blizak Bogu može upasti u krizu? I kako kriza može dovesti do samoubojstva? Ne osigurava li nas Božja blizina od svake moguće krize, sumnje, boli i patnje? Kako je moguće udaljiti se tako daleko od Boga da se čovjek odluči za kraj života?
I gdje su bili svi oni koji su mogli pomoći, a nisu, svi oni koji su šutke ili ravnodušno gledali, svi oni koji su likovali i potajno se nadali jednom takvom tragičnom ishodu? Što se uopće dogodi tijekom vremena ili godina pa svećenik odluči podići ruku na sebe?
Javit će se oni koji će odmah reći kako je premalo molio ili nije molio uopće, kao i oni koji će reći kako je od previše slobodnog vremena i imutka obolio od dosade i više nije znao što će od sebe.
Javit će se i oni koji će bez dokaza tvrditi kako je bio psihički bolestan, ali kako je prešutno prepušten ređenju. Javit će se oni koji će reći kako ga je netko sigurno ucjenjivao i jadnik više nije mogao izdržati.
Mnogi ili gotovo svi javit će se izuzetno pametni i mudri i dati odmah odgovor na pitanje, a njihovi odgovori poći će od svega negativnog i lošeg što bi mogli o njemu reći i izmisliti. Javit će se i oni koji će ga bez dokaza javno osuđivati, razapinjati, nastojati bez dozvole zaviriti u njegov novčanik, privatni mail, privatni život kao i oni koji će po svaku cijenu nastojati rastvoriti njegovu intimu za sve oči gladne skandala i ekskluzivnih vijesti.
Javit će se mnogi s dokazima o njegovim prijevarama, lažima i manipulacijama, iako to možda nisu dokazi, nego tek zlonamjerna podmetanja. Javit će se i lažni optužitelji. Javit će se i uplašeni i preplašeni poglavari i biskupi koji će radi mira u svijetu možda prebrzo prekrižiti svećenika i unaprijed ga i sami odbaciti ne čekajući da se barem neke stvari razjasne i pojasne.
Malo će biti onih koji će stati u njegovu obranu, imati razumijevanja za njegove ljudske slabosti, a još manji će broj uspjeti pokazati koliko je godina i desetljeća nastojao vjerno i odgovorno služiti župi, biskupiji i Crkvi.
Svi će se javiti na kraju sa svojim tumačenjima, dokazima i objašnjenjima, a možda nitko neće biti među njima tko je s njim bio od početka u njegovoj boli ili patnji jer njemu ne trebaju ljudi, ne trebaju mu vjernici, ne treba mu njihova podrška, razumijevanje i oproštenje kad pogriješi. Ima on Boga zar mu treba netko drugi?
Žalosno je kako će se među zabrinutima javiti i neki njegovi kolege koji će iskazati bratsku solidarnost i podršku, ali će skriti koliko su ga možda pogurali prema tragičnom ishodu svojim klevetama, objedama i lažima, jer zašto kriti i takve stvari kad pred sobom imamo mrtvo tijelo kolege koji je digao ruku na sebe.
Međutim, ono što tu boli prije svega ljudski, a onda i kršćanski jesu možda godine u kojima se vidjelo kako i on, iako svećenik, također ima problema, ali nitko nije smatrao kako je njegova kršćanska zadaća prići i ponuditi mu pomoć i podršku, pa čak i onda kad bi je tvrdoglavo odbijao.
Postoji i u Crkvi zadnjih nekoliko godina uslijed snažnog crkvenog individualizma i među nama taj stav kako me nije briga i ne zanima što se događa s mojim kolegom, to je biskupov problem, a ne moj.
Zašto skrivati i taj problem kako smo i sami djelomično postali hladni i distancirani jedni od drugih, svatko zabavljen svojim pastoralom, župom, institucijom i čime sve ne. I naši sastanci i susreti možda su sve više nešto na što se silimo, a nerado dolazimo i još brze odlazimo.
Teško je znati i nezahvalno je nagađati što svećenika, redovnika, redovnicu, vjernika dovede do toga da digne ruku na sebe. Što se mora tako strašno dogoditi u životu nekoga od nas da netko tko je godinama i desetljećima bio tako blizu Kristu na kraju odluči Kristu reći ne na najradikalniji mogući način, radikalniji čak i od nevjere ili pobune?
Ako se i nešto događa je li moguće da nitko od nas to ne vidi, ne primijeti i ne osjeti ili se još uvijek držimo nekakvih okoštalih mišljenja i stavova kako se o boli i patnji nekoga od nas u našoj zajednici, biskupiji, ipak ne bi smjelo barem među nama govoriti niti tražiti pomoć?
Ako u dubini suvremenog čovjeka, kako primjećuje Umberto Galimbertti, stoluje nihilizam kao odsutnost smisla i neka vrsta nesavladive usamljenosti, možda se trebamo zapitati nije li ta usamljenost negdje i snažnija kad je riječ o svećeniku koji nema vlastitu obitelj, a u svojoj biskupiji ili župi nema one koji bi mu tu obitelj nadomjestili, napose kad je riječ o povjerenju i podršci.
Smije li i može li svećenik reći negdje gdje to neće biti shvaćeno pogrešno kao znak poremećaja ili bolesti kako i on ponekad osjeća snažnu usamljenost, gubitak elana, slabost smisla i svrhe, duhovnu tupost i vjerničku melankoliju i kako bi volio da u svojoj zajednici, biskupiji i među svojim kolegama može pronaći i duhovnu, ali i psihološku i emocionalnu snagu i podršku za svoj poziv i svoje poslanje.
Puno je pitanja, a malo odgovora. U nekim okolnostima dići ruku na sebe može biti znak usamljenosti, depresije, gubitka smisla i svrhe vlastitog života i njegovog poslanja.
Kad se u Crkvi nešto takvo dogodi obično se ništa puno ne govori ili se zapravo sve nastoji što prije maknuti u stranu, ili se stvore kuloarske priče i naklapanja o sigurno lošem i grešnom životu dotičnog, pa se onda nepravedno i nepošteno nabrajaju grijesi koje je ovaj počinio i više nije mogao izdržati pritisak.
A možda se ne radi ni o kakvom tajnom grijehu, dvostrukom životu, ničemu skrivenom. Možda je taj čovjek tražio pomoć, možda nam se obraćao i stvarno nam otkrio što ga boli, ali smo se izvukli na svoje obveze, manjak vremena, mene se to ne tiče, to je biskupov ili poglavarov problem, možda smo se ispričali na svoj sve rasprostranjeniji unutarcrkveni individualizam, možda smo sami izmislili njegove grijehe i tako dodatno pogoršali njegovo stanje i situaciju.
Možda smo samo trebali zastati, saslušati ga i probati mu pomoći. Svog kolegu. Možda smo mogli i trebali učiniti više i bez obzira kakav ishod bio možda smo mogli i trebali učiniti više.
Ovako stojeći po strani lamentiramo nad njegovom sudbinom čudeći se kako se udaljio od Krista tako daleko, a možda je u posljednjim trenutcima njegovog života Krist bio s njim, vjerojatno onaj koji ga nikad nije htio napustiti i ostaviti.
Dok mi ostali ponekad reagiramo prekasno i s čuđenjem i nažalost nerijetko s pričom kako sigurno u pozadini postoje neki tajni grijesi za koje nitko ne zna, nije nam palo na pamet da je naš kolega možda već dugo usamljen, osjeća napuštenost i umor od svega i treba našu pomoć, riječ i podršku.
I možda je Krist baš bio izabrao nas da otkrije kako nije sam i napušten, ali radije bismo birali liniju manjeg otpora, onu koja na takve tragične događaje kaže nije me briga i ne tiče me se jer to je biskupov problem ili ono najgore: vidio sam i znao da nije dobro, ali sam smatrao da se to mene ne tiče. Tiče nas se. Uvijek. To je naš subrat. Bez obzira u kojoj biskupiji. I bez obzira u kojem dijelu svijeta.
