Četvrtak, 22 listopada

Totalitarno-pseudodogmatsko kršćanstvo


Čovjek o samom sebi nešto bezrezervno vjeruje, jer kad ne bi vjerovao ne bi mogao živjeti. O sebi vjeruje da je živ, da diše, da razmišlja, da hoda. Kada u ova iskustva ne bi vjerovao, ne bi bilo moguće normalno živjeti i biti čovjekom. I kršćanin vjernik u nešto vjeruje da je istinito, jer kad ne bi vjerovao bilo bi besmisleno biti kršćaninom. Kršćanin vjeruje u postojanje Boga kao Trojstva Ljubavi. Vjeruje da je božanska osoba postala čovjekom, vjeruje u Utjelovljenje. Vjeruje da je Isus Krist uskrsnuo od mrtvih.

Ne radi se o vjerovanjima utemeljenim na čistom empirijskom i pozitivističkom iskustvu, nego na vjerovanjima koje čovjek prihvaća vjerom i prema njima usmjerava svoj život i svoje djelovanje. Ako kršćanin prestane u njih vjerovati, i njegova osobna vjera gubi smisao i prestaje postojati kao i smisao opisivanja samog sebe kršćaninom i vjernikom.

Međutim, što s onim elementima kršćanskog života koji nisu nužno potrebni za vjerovanje, koji ponekad ulaze u područje političkog i društvenog života i odatle izvode svoju dogmatičnost i zahtjeve za vjerovanjem i vraćaju se kršćaninu kao upozorenje i opomena da se ne smije kritizirati, dovoditi u pitanje i podvrgavati sumnji? Ovim pitanjem dolazimo do jednog nazovimo ga totalitarno-pseudodogmatskog kršćanstva. Ono totalitarno u tom kršćanstvu jest nemogućnost iznošenja bilo kakve kritike ili sumnje prema izrečenom stavu ili mišljenju. Ono pseudodogmatsko je pokušaj da se ono što ne proizlazi iz temelja vjere predstavi kao da iz njih proizlazi i posljedično tome se ne smije dovoditi u pitanje kao pseudodogmatsko, nego se ima bezuvjetno i neupitno vjerovati kao istina ili nauk vjere.

Totalitarno-pseudodogmatsko kršćanstvo je stav kako se nikada ništa ne smije podvrgnuti kritici, sumnji i preispitivanju, jer je sve ono što bi se moglo kritizirati apsolutno pitanje istine vjere, makar ono ne dolazilo iz teologije i teološkog promišljanja, nego recimo iz politike, znanosti, društva, kulture.

Na taj način pojedinci i institucije u kršćanskoj zajednici ili zajednicama bivaju nedodirljivi, ne može ih se podvrgnuti nikakvoj kritici, makar bila utemeljena i opravdana. Neistomišljenici bivaju kritizirani i isključivani kao nevjernici, ateisti, protivnici crkvenog nauka. Totalitarno-pseudodogmatsko kršćanstvo predstavlja nezdrav pokušaj religioznog totalitarizma na području čovjekove savjesti i cjelokupne ljudske stvarnosti, izjednačavajući istinu Utjelovljenja s, recimo, pozivom da se u političkom životu dadne glas točno određenoj političkoj opciji.

Ukoliko se takav totalitarizam podvrgne kritici, ovo kršćanstvo vješto će odigrati na kartu istine vjere o Utjelovljenju i optužiti kritičara da niječe istinu, dok će ono problematično (političko agitiranje) koje je stvarni predmet kritike i sumnje zanemariti i pokušati skloniti u stranu kako bi se stekao dojam da je kritičar protiv istine vjere, zbog čega je onda jednostavnije iznijeti optužbu za nevjeru na njegov račun.

To se događa jer totalitarno-pseudodogmatsko kršćanstvo planirano i svjesno stvara poteškoće i nejasnoće oko odnosa istina vjere i drugih stvarnosti, ciljano ih miješajući i međusobno ih identificirajući, kako bi u svakom kritičaru ili kritici pobudili osjećaj straha i nelagode jer kritiziraju ili dovode u sumnju istine vjere i kako bi sebe učinilo nedodirljivim za svaku utemeljenu kritiku i opravdanu optužbu.

Ovo kršćanstvo se ponekad javlja kao stav, ponekad kao način mišljenja, ponekad kao ideja, ponekad i kao praksa. Riječ je o pokušaju da se bude nedodirljiv, pozivajući se na istine vjere u onim pitanjima koja s tim istinama ili nisu povezana ili su nejasno i nerazumljivo spojena ili su svjesno sastavljena u nezdravu i neprikladnu simbiozu, što samo pojačava opću zbunjenost i nesnalaženje kod kršćana vjernika o tome što su u konačnici istine vjere, što su politički stavovi, što su ukusi u odnosu na kulturu, kazalište, književnost.

Kršćanstvu o kojem govorimo odgovara ovakav iracionalno-neteološki sinkretizam koji se ponekad, izazvan racionalnim i teološkim argumentima, brani sirovom moći, ugledima i položajima, uvijek pazeći da kritiku i sumnju otupi isključivo optužbom za nevjeru, kršenje normi i discipline i u konačnici herezama protiv nauka i istina vjere.

Racionalan i teološki argument, ako ga se ne može pobiti istim metodama ili barem oslabiti, najlakše je potući preplašenim i razvikanim samopozivom da je nečijom kritikom, osvrtom ili izraženom sumnjom ugrožena ne poneka nego sve istine vjere i sav njezin nauk, čime se onda svaka zdrava, poželjna i potreba rasprava zabranjuje i dokida.

Zašto netko biva optužen da ne vjeruje i da su njegovi stavovi protiv nauka vjere, ako iznosi kritiku koja se odnosi na političko agitiranje nekog pojedinca ili institucije, bilo da neku političku opciju preferira ili odbacuje? Ili zašto netko biva izložen na stup srama kao nevjernik jer se ne slaže s nekim stavom ili stavovima koji s istinama vjere nemaju puno zajedničkog ili ih se ne može dovesti u tako blisku vezu da bi optužba za nevjeru bila smisleno utemeljena? Ako se župljanin ne slaže sa župnikom jer ovaj agitira za određenu političku stranku javno i otvoreno, odakle optužba protiv župljanina da ne vjeruje u utjelovljenje ili uskrsnuće? Ili ako je župnik protiv bilo kakvog agitiranja u svojoj župi, zašto ga se optužuje da mrzi svoj narod, da ne vjeruje u Boga i u ono što se vjeruje i naučava? Ako se svećenik ne slaže s biskupom oko političkog uređenja države, je li svećenik apostat i heretik zbog toga? I obrnuto, ako biskup ne dopušta miješanje istina vjere i onoga što im bitno ne pripada, zašto biva optužen za nevjeru? U konačnici, ako se u Crkvi pojedine grupe i institucije ne mogu složiti oko nekih pitanja, zašto odmah optuživati za apostaziju i herezu ako ono u čemu se ne slažu ne dotiče pitanja vjere i nauka, nego nečega što ne spada nužno i bitno na vjerničko i učiteljsko djelovanje Crkve.

Totalitarno-pseudodogmatsko kršćanstvo nije fenomen čije se granice i djelovanja mogu precizno i jasno odrediti, nego se javlja skoro u svim mikro i makro odnosima u Crkvi bilo da je riječ o odnosu između pojedinaca, zajednica, institucija. Ono se ne prepoznaje po jasno određenim i definiranim odnosima istina vjere i ostatka stvarnosti, nego se ne može prepoznati sve dok se ne dogodi da se pojedinac ili institucija nađe na optuženičkoj klupi za nevjerovanje jer je netko od njih podvrgnuo kritici nešto što s pitanjem vjere ili nevjere nema povezanosti, ali ima recimo s političkim, društvenim i socijalnim pitanjima, koja su u tom trenutku svjetlosnim godinama udaljena od vjere i vjerničkog nauka.

Ako se pitanje pobačaja s pravom smatra pitanjem koje uključuje i istine vjere vezane uz Stvaranje, poimanje života i ulogu Boga u stvaranju života, zašto se pitanje političkih izbora i glasanja za točno određenog kandidata i njegov program uzdiže na istu razinu čak i onda kada njegov ili njihov program ne govori ništa o onim pitanjima društva i stvarnosti koja su donekle povezana s kršćanskom vjerom i njezinim istinama? Odlika je totalitarno-pseudodogmatskog kršćanstva da ovakva pitanja i odnose ne razjašnjava, nego ih dodatno i još više miješa kako bi se zbunjenost i nesnalaženje produbili i kako bi se pokušaj racionalno utemeljene i vjernički opravdane kritike proglasio napadom na istine vjere i crkveni nauk.

Totalitarno-pseudodogmatsko kršćanstvo najteže podnosi ili bolje reći ne podnosi uopće pojašnjenja, objašnjenja, racionalne i teološke precizne pokušaje postavljanja stvari „na njihovo mjesto“ kako bi se izbjegli zbunjenost i nesnalaženje, nego ih najradije svojim sinkretizmom produbljuje i širi i ponekad je zaista teško procijeniti i ocijeniti kako se istine vjere i na koji način odnose prema stvarnosti, s obzirom da ih nekad političke, društvene i kulturne „istine“ upijaju i uzurpiraju, nažalost ponekad kroz  (zlo)upotrebe vlasti, moći, položaja i ugleda i u Crkvi i izvan Crkve.