Utorak, 5 srpnja

Ispovjedna tajna


Ako se netko od tebe ogriješi, pozovi ga i reci mu to nasamo. Neobično je da si bio netko tko je držao do diskrecije. I u slučaju nekih ozdravljenja govorio si neka nikome ne kazuje što mu se dogodilo. Pomalo je strašno iskustvo na kraju otkriti da su mnogi znali da radim krivo, ali nitko me na to nije htio upozoriti. Nitko nije pokušao pozvati me nasamo i reći mi da ono što radim za mene nije dobro. Možda bih odbio upozorenje. Možda i ne bih. Kad se otkrilo da je grijeh moj, neugodno sam se iznenadio koliko je bilo onih koji su sve to znali i o mom grijehu govorili jedni drugima, ali ne i meni. Promatrali su me sa strane. Gledali me kako se mučim i borim, ali nitko nije bio dovoljno hrabar da mi priđe. I pomogne. Savjetom. Upozorenjem. Kritikom. Pa čak i prijetnjom. Nitko. Svi su se povukli u sebe i kao znatiželjni promatrači koji gledaju s prozora prolaznike promatrali što se sa mnom događa. Pratili su moj život.

Za moj pad nisu imali razumijevanja jer nitko nije bio voljan niti dovoljno strpljiv čuti kako sam pao i zašto sam pao. To je neobična rulja. Tiha masa znatiželjnika koja vidi da ću uskoro pasti prvi put pod križem. Masa koja me je od samog početka pratila i čekala. Nikoga među njima da pritrči da mi pomogne nositi teret. Baš nikoga. Nekako sam se doživio gubavim. Izopćenim. Prije će biti da sam pao razočaran i rezigniran jer su toliki znali da ću pasti, ali su ostali po strani. Ne znam je li to jer su željeli likovati. Ili iz straha da ih ne vide sa mnom. Ili iz bojazni da ne postanu kao ja. Ne opravdavam sebe pred tobom. Jesam dvoličan. I pokvaren. Ipak, ne toliko da bih odgovornost za svoj grijeh prebacio na drugog. Ja sam kriv. Žao mi je. I kajem se.

Jedino si me ti pozivao nasamo. Svaki dan. Diskretno. Nenametljivo. Tiho. Nisi me promatrao iz prikrajka, skriven iza nekog zastora. Nisi likovao. Nije te bilo strah da ćeš, ako mi priđeš, postati kao ja. Nisi s drugima komentirao moj grijeh. Za tebe je ispovjedna tajna zaista bila sveta i ti bi radije ponovno umro na križu nego drugima odao ono što sam ti rekao u povjerenju. Nisi imao potrebu biti dio mase. Malih kružoka istomišljenika koji su komentirali moj grijeh. Oduzimali su mi mogućnost oproštenja i uveličavali i dodavali mogućnost osude na pakao. Otpisali su me, zar ne? Za njih sam već bio sin propasti, verzija mlađeg sina koji se nikada ne vraća Ocu, dok su oni poput starijeg sina u prispodobi mogli mirno i rasterećeno uživati u blagodatima očeva bogatstva i imanja. Nisu se morali plašiti da će prsten, obuću i haljinu morati dijeliti sa mnom.

Lakše bih prihvatio da su me javno pozvali i izrekli mi javnu osudu. Koliko mi god bilo teško priznati da sam kriv, kad si pred poštenim i otvorenim sucem to i nije tako teško prihvatiti. Ali njihova osuda stizala je potajno i kriomice kao lopov u noći. Ona bi me pronalazila svuda. U molitvi. U privatnosti moje sobe. U tihom razgovoru s tobom. Do mene bi dopirao glas presude, ali mojih sudaca i onih koji me optužuju ne bi bilo nigdje. To je bilo kao da nosiš križ praznom ulicom i osjećaš na sebi poglede iza zastora, ali nikoga nema, jer čim podigneš pogled zastor se spušta i nikoga ne vidiš. Od nošenja križa teže mi je bilo nositi na ramenima njihove znatiželjne poglede, otvorene uši i jezike koji su nešto nerazgovijetno mrmljali, ali tek kad bih prošao i kad više nema mogućnosti da se vratim natrag.

Ja nisam tražio opravdanje i nisam nudio opravdanje. Nisam tražio razumijevanje. Ni milost. Za početak tražio sam diskreciju. Onaj trenutak kada bi me netko od njih iskreno i nepatvoreno pozvao da mi kaže nasamo o mom grijehu. Ali i oni koji su me pozivali nasamo činili su to iz znatiželje jer im je trebala nova tema za razgovor s onima za koje nisam znao da s njima razgovaraju o mom grijehu. Moj grijeh bio je javna stvar i objekt javne debate i rasprave. Ali, ja sam bio isključen, jer čim bih ušao, svi bi utihnuli. Obratio sam se tebi jer znam iz Pisama koliko si cijenio svoju privatnost. Ne jednom, nego više puta povlačio se u samoću. Nikoga nisi vodio sa sobom. Čak ni učenike. I njima si savjetovao da budu diskretni. Neka se i oni ponekad povuku u samoću.

Danas je teško biti diskretan. Skoro pa nemoguće. Svi smo nekako javni. Dostupni. I transparentni. I transparentnost je postala magična riječ i sveta objava u koju se ne smije sumnjati. Biti diskretan s tobom izaziva komentare. Sam pred tabernakulom u crkvi kad nikoga u njoj nema izgledam kao čudak. Ni ispovjedna tajna više nije sigurna od transparentnosti. Rekoh ti, ja ne tražim opravdanje za svoj grijeh. Ne nudim ti čak ni ispriku. Ja hoću mogućnost. Priliku da se s tobom diskretno susretnem u molitvi i pokušam ti objasniti kako sam upao u grijeh u kojem jesam. Ja se ne želim kajati zbog javnosti i transparentnosti. Manje-više skoro svi to danas čine, ali samo zato jer ih je netko uhvatio u grijehu. Da nije, nikad ne bi rekli da im je žao. I njihovo kajanje i isprike samo da ih ljudi čuju i vide ne zvuče mi iskreno.

Ja želim doseći spoznaju da sam kriv. Ali, to ne mogu tako u transparentnom svijetu koji odmah hoće priznanje, kajanje, osudu i pokoru. Ja hoću od tebe priliku kao onaj tvoj mlađi sin iz prispodobe. Razdoblje diskretnog odnosa s tobom. To je ono razdoblje u kojem zaista shvaćam da sam zgriješio protiv neba i protiv tebe i nisam više dostojan zvati se tvojim. I tek kad istekne to razdoblje gdje ne moram biti dvoličan zbog zahtjeva transparentnosti, ustat ću i poći svome Ocu. Ako priznam grijeh samo zato jer to transparentnost traži od mene, to neće biti neki problem, ali nisam siguran da je moje kajanje i obraćenje autentično. Svijet je danas ionako javna ispovjedaonica, gdje se svi i svuda ispovijedaju svemu i svakom. Ispovijed je oteta od tebe kao svetinja i pretvorena u javno dobro. Imaju čak i emisije gdje kamere i mikrofoni slušaju za potrebe publike tuđu intimu i privatni život.

Ne znam je li netko dosad primijetio, ali barem ja jesam, da je diskrecija ponekad presudna za prihvaćanje odgovornosti za grijeh. I nije to skrivanje kako su me optužili. Ja ne skrivam što sam učinio. Diskrecija nije skrivanje. Ona je potrebno i nužno vrijeme da shvatim što sam učinio i da moram prihvatiti odgovornost za učinjeno. Ja sam se ogriješio od tebe i odmetnuvši se od tebe sagriješio sam teško. I nitko mi to jasnije nije pokazao i objasnio nego ti kad sam se prvi put s tobom našao oči u oči. Ti u tabernakulu i ja pred tobom. Ne mogu ti opisati kako je to bilo skoro pa strašno iskustvo za mene. Nije bilo nikakve milosti niti milosrđa. Odmah si me upitao što si to učinio, tvoj grijeh viče do mene. Ali, za razliku od drugih, ti nemaš kružok niti klan istomišljenika koji likuju zbog mog grijeha jer se tako njima otvara prostor za uspon i napredovanje.

Ti si zabrinut za moje spasenje. I nisi me nimalo štedio. Optužio si me i tražio promjenu života. Rekao si mi nemoj mi više dolaziti ako se ne misliš promijeniti. Nećeš dobiti od mene oproštenje samo zato jer mi govoriš Gospodine, Gospodine, takvih je i danas, ali i uvijek, bilo i previše i najviše. Bio si grub prema meni. Surov. I opor. Skoro pa bešćutan. Ali, prije svega pravedan. Ipak ono što me osvojilo da se pokušam i potrudim bila je tvoja diskrecija. Ti baš nikome nisi rekao za moj grijeh, ali svaki dan me na njega podsjećaš i zbog njega opominješ. I nećeš me pustiti na miru i rekao si mi da ne iskorištavam prispodobe da bih i tebe i sebe uvjerio da ću se izvući bez posljedica.

Ja ću se potruditi, jer cijenim tvoju diskreciju u vremenu kada je skoro pa više nigdje nema i ne mogu je pronaći. Ti si radikalan. Ti se uopće ne skrivaš iza zastora niti se plašiš okriviti me za grijeh. Kad nosim svoj križ, ti naravno ne likuješ, ali nije ti strano ne skrivati se, nego mi, koliko god ja to ne prihvaćao, bez krzmanja i uvijanja kažeš zacijelo ćeš umrijeti ako se ne obratiš. I svaki put pred tabernakulom mene je istovremeno i strah i nekako sam u sebi radostan. Strah me je, jer ćeš mi reći kako stvari stoje. Radostan, jer će sve što mi kažeš ostati između nas dvojice. U svijetu transparentnosti to je velika stvar.

Ali, ne brini. Nemam iluzija. Prvo ćeš me, kako stoji u Pismu, upozoriti nasamo. Onda ćeš mi nekoga poslati da me upozori. Onda ćeš mi poslati Crkvu da me opomene. Ja se samo nadam da ćeš uspjeti to postići diskretno jer vjerujem kako razumiješ moju opravdanu sumnju s obzirom kako je u nekim trenutcima transparentnost tajnu pretvorila u javno blaćenje. Ali, jer tebi ništa nije nemoguće, vjerujem da ćeš i za mene pronaći načina da se vratim u kuću Očevu bez klanja ugojenog teleta, velikog slavlja, iako znam da će tebi biti teško sakriti radost.

Znaš, ni veselje zbog jedne izgubljene ovce ili drahme više nije autentično. I ono se svelo na podozrive poglede i došaptavanja kad se čovjek vrati u kuću Očevu. Skoro pa je postalo neugodno priznati da mi je grijeh oprošten. Možda se na nebesima još uvijek raduju zbog jednog obraćena grešnika, ovdje među nama obraćenje jednog grešnika uvijek ostaje objekt i predmet sumnje. Znam da će ti biti teško, ali ako te mogu moliti, neka moje kajanje, pokora i obraćenje i povratak Ocu budu diskretni, i pošalji mi nekoga, i pošalji mi Crkvu, koji će me diskretno vratiti k tebi.

Već sam umoran od onih koji su moj grijeh pretvorili u javnu sramotu i ne želim im pokvariti zadovoljstvo njihove pokvarenosti mojim povratkom u Očevu kuću. Ne želim da im bude neugodno i da se crvene preda mnom jer si mi oprostio. Ionako stoji u Pismima da nema ničega što neće biti otkriveno u onaj dan. Vrati me tiho, neprimjetno i diskretno preko nekoga tko zna biti diskretan i preko onih u Crkvi koji znaju čuvati ispovjednu tajnu od neutemeljene transparentnosti. I ja ću ti cijeli svoj život biti zahvalan. Diskretno, ili, kako bi se ti ljepše od mene izrazio, u skrovitosti.