Mržnja


Ti ćeš me razotkriti. Neće biti moguće ništa sakriti. Ama baš ništa. Ako u meni bude i mržnje protiv tebe i ona će zajedno sa mnom stati pred tvoje lice. Zamišljam to kao razgovor. Ispovijed prije konačne presude. Ti ćeš me pitati zašto me mrziš, a ja ću jedva dočekati ispripovjediti sve motive. Bojim se da će mi i vječnost biti prekratka. Tko zna odakle ću početi. Zašto si mi uzeo oca, majku, dijete? Zašto puštaš da zli prolaze kao i dobri, i zašto mi se čini da zli i pokvareni prolaze puno bolje u životu?

Znam. Reći ćeš mi kako nisi htio žeti kukolj kako ne bi zajedno s njim požeo i pokoji klas pšenice. Zar jedan klas pšenice, jedan nevin čovjek vrijedi toliko da pustiš na tisuće zločinaca i zlikovaca da žive? Zašto nevinog ne učiniš kolateralnom štetom osvete protiv zlih? Hoćeš mi reći kako su svi u Sodomi i Gomori bili krivi i kako su svi podavljeni u potopu to zaslužili i kako među njima nije bilo nijednog nevinog?

Bojim se da ćeš mi reći ono čega se oduvijek pribojavam. Pokušavam te zamisliti kako mi govoriš a što ti misliš kako je Ljubavi sve to gledati, trpjeti i nadati se da će se netko od tih zlih ipak na kraju obratiti, što ti misliš koliko strpljenja i trpljenja treba dok se vrati jedan koji se obratio, a ne onih devedeset i devet koji ne trebaju obraćenja. Što misliš kako je meni prepustiti da toliki nevini stradaju kako bih jednog od onih koji su ih ubili spasio?

Dopustit ćeš mi da iznesem svoje prigovore i protuargumente protiv tvog odnosa prema svijetu i čovjeku. Bit će to poseban trenutak kada iznesem protiv tebe ono što si meni učinio. Već sad osjećam neku slast u sebi. Svu nakupljenu mržnju jer smatram da si nepravedan prema meni moći ću bez straha i zadrške izreći. Pred tobom. I to naglas. Pred tolikim korovima anđela i svetaca moći ću ti sve reći u lice. Bog će stati preda me i pustiti me da mu sudim. Raširit ćeš nemoćno ruke i reći mi kako se potpuno predaješ meni i prepuštaš da učinim s tobom što mi je volja.

Takva mogućnost podsjeća na nešto slično, zar ne? Na Sina koji se na isti način predao da bude razapet. Pitat ću te zašto si mi uzeo sina ili kćer, zašto si mi uzeo zdravlje, zašto je u mojoj zemlji bio rat, zašto, zašto, zašto sve to zlo koje sam preživio i kojemu sam svjedočio? Teško ćeš me uvjeriti kako si to sve pustio jer si me ljubio. Ljubav i zlo su nespojivi. Ako se netko poput tebe tko je svemoćan i svemoguć prepušta meni u ruke jer me ljubi, je li to znak nemoći ili apsolutne moći? Uostalom što je stvarna moć? Sposobnost uništenja ili samouništenja, ili odluka da se za drugog živi, pa ako treba i umre da se bude nesebičan do smrti.

Nećeš ti mene razotkriti. Ja ću razotkriti sam sebe. Zar tako i ne piše u Pismu kako prodireš kroz meso, srce i bubrege? I kako je tvoja riječ oštrija od svakog dvosjekla mača? Razotkrit ću se pred tobom, ali ti se za razliku od zlih i pokvarenih nećeš naslađivati mojom golotinjom i mojim ranama. Ti ćeš mi kao Samarijanac previti rane i pokriti moju golotinju. Ne mogu još uvijek shvatiti koliko ti dugujem, jer moći ti reći kako te mrzim jer mislim da si me ostavio i napustio i da na to ti ne učiniš ništa nego me još pozoveš za stol svoje gozbe kao da se ništa nije dogodilo, nezamislivo je i nedopustivo.

Ipak dopuštaš mi i takvu mogućnost. To je istinska moć. Prepustiti se drugom da me ubije kako bih ga spasio od samouništenja. Je li to tvoj motiv zašto puštaš tolike nevine da stradaju kako bi spasio jednog zlog? Nevini već znaju koliko si dobar i oni zapravo sažalijevaju svoga krvnika koji ih, jer ne može gledati kako ga žale u njegovoj mržnji, želi što prije skloniti ispred svojih očiju.

Kad stanem pred tebe, ti ćeš poput dvosjekla mača zasjeći kroz moju dušu i svaku njezinu pomisao i misao izvući ćeš na površinu, jer ništa što je sad skriveno neće ostati neotkriveno. Uvjeren sam kako se drugačije čovjek i ne može izmiriti niti s tobom niti sa samim sobom. Bez tog potpunog zasijecanja u samog sebe, bez tog apsolutnog razotkrivanja pred očima Boga, čovjek ne može razumjeti mehanizam svijeta i svemira koji se ponekad čini tako okrutnim i bešćutnim.

I Bog je spreman dopustiti da mu sudim kako bi mi pokazao što znači istinski ljubiti čovjeka. Što je moja patnja u odnosu na tebe koji strpljivo čekaš i koji nijednom nisi došao u napast da me dokrajčiš, jer ti nećeš moje smrti, nego da se obratim i živim? Postoji u meni nešto naivno. I površno. Uvjerenje kako je moja patnja nepodnošljiva i najteža, i jer je takva ona mi dopušta i daje pravo na mržnju. Međutim, kako bih gledao na svoju patnju i svoje pravo na mržnju koja iz nje proizlazi kad bih mogao za jedan trenutak osjetiti tvoju bol i tvoju patnju zbog tolikog zla kojega čovjek čini drugom čovjeku, kojega generacije čine generacijama, narodi narodima, civilizacije civilizacijama i kulture kulturama.

I sve to jer ti čekaš da se iz neobjašnjive i nepotrebne ljudske patnje uzdigne jedan jedini zločinac koji će te moliti za oproštenje. Kao što se ponekad čini kako si Sina predao samo da spasiš desnog razbojnika. I da je samo on bio u pitanju ti bi opet poslao Sina da ga spasi. To je tvoj dvosjekli mač koji prodire kroz moje srce, moždinu i bubrege. Taj pogled na tvoju bezuvjetnu ljubav pred kojom veličina moje patnje prestaje i nestaje i pred kojom razotkrivam svoju mržnju kao želju i potrebu za samouništenjem.

Svoju mržnju mogu uvijek i svugdje opravdati jer joj uvijek mogu dodati dubinu patnje koja je uzrokuje i mogu, i kad to ne smijem, svoju patnju povećavati kako bih uvećavao svoju mržnju. Patnja i mržnja koja iz nje proizlazi idu zajedno i kako jedna jača i postaje upornija tako i ova druga postaje snažnija i tvrdoglavija. To je pravilo kojim opravdam svoje postojanje kao onaj koji je zao i zlikovac. Ja mrzim jer patim. Ja patim i zato mrzim. Smislenost patnje je u mržnji koja će se iz nje roditi protiv svih onih koji su me zlostavljali i ja patim samo da bih jednog dana mogao mrziti, a ne oprostiti.

Taj mehanizam patnika-mrzitelja računam primijeniti i na tebe kad te susretnem. Jer sam uvjeren kako si prema meni bio nepravedan i time uzrokovao moju patnju, zaključujem kako ću imati pravo na mržnju protiv tebe. Ali, ako mi pokažeš razmjere svoje strpljivosti i čekanja i nade u moje obraćenje i promjenu života, jer strpljivost, čekanje i nada zajedno tvore ljubav, hoće li mi moja patnja biti dovoljna da ti se suprotstavim? Što će ostati od moje mržnje i moje patnje kad vidim razmjere tvoje patnje zbog mene i drugih?

Taj dvosjekli mač o kojem govori Pismo. Je li to otkriće o Bogu, s čijom se strpljivom ljubavlju ne može nositi nijedna ljudska patnja, ali nijedna ljudska mržnja? Je li to otkriće jedne onostrane ljubavi koja svojom nemoći i bez ikakve snage osvaja čovjeka da ga oslobodi mržnje i želje za osvetom, jer čovjek ne zna kako na drugačiji način prihvatiti patnju uzrokovanu pretrpljenim zlom nego osvetom i mržnjom?

Pred tobom ću se razotkriti. Ništa ti neću moći sakriti. Stajat ćemo jedan pred drugim. Moj Bog i ja. I ti ćeš, ako bude trebalo, učiniti nemoguće. Stvoritelj će mi pružiti bič i čavle u ruke i reći će mi: učini to. Oslobodit ćeš se svega. I patnje. I mržnje. I osvete. I tek kad u rukama budem držao moć da te ponovo prikujem na križ možda ću onda razumjeti pogubnost mržnje, ali i smislenost patnje. Mora postojati objašnjenje zašto si prihvatio patnju i to što ga sad nemam ni za tvoju niti za svoju patnju ne znači kako ga nikad neću imati i pronaći.

Možda kad čovjek umre i susretne se s Bogom licem u lice otkrije smisao svoje patnje, ali i Sinove. Možda je to istinska apsolutna sloboda i oslobođenje. Znati zašto si morao trpjeti, biti oslobođen mržnje, jer sad više ne gledaš kao u zrcalu nego licem u lice gledaš Oca i Sina i konačno znaš koliko je Sin patio zbog tebe. I obojica su puni ljubavi prema tebi i Sin je radostan jer je za tebe i zbog tebe patio.

Kakva ljudska patnja i kakva ljudska mržnja, pitaš se, može opstati pred njihovim pogledom? I pred takvim iskustvom božanske blizine koja te svega obuzima? Nijedna. I nikakva. Čak ni tvoja. Ipak treba izdržati. Čekati. Strpljivo. I misliti na Sina. I njegov križ. Treba imati nevjerojatnu snagu da se ne padne u napast. Držati čavle, bič i krunu od trnja u rukama i ne upotrijebiti ih, nego ih odložiti pored sebe i strpljivo i s nadom čekati. Čekati objašnjenje patnje. I oslobođenje od mržnje.